Ah, ludnica | Sanja Pilić

KOLAČ OD MAGLE

Anton je imao dugačke ruke koje su se stalno dodirivale. Pušio je long size cigarete i nije češljao kosu. Pričao je o ženama, prijateljima i čudima. Nije me gledao. Imao je trideset i devet nezrelih godina, a ja šesnaest. Zajedno smo, možda, bili odrasli. Ja sam imala mačka sa žutom ogrlicom, protiv buha. On je imao fotografije djece u novčaniku i nešto više sjećanja. Dobro smo se slagali u toj sobi na četvrtom katu. Bili smo sakriveni, uvaljani u fotelje od pruća, sigurni iza duplih vrata. Moja zabrinuta mama je ponekad lupala po njima i vikala: Otvorite, znam da ste tu, a mi smo šutjeli i nismo se smijali. Slušali smo njene korake kako odlaze. Mirisalo je na čaj i indijske štapiće. Šaputali smo o prijateljstvu i ludostima.

Anton je nečujno stario, a ja sam odrastala i rasla. Na vratima je bilo upisano mojih bosih 165, pa 167 i onda 168 cm. Divno smo se zabavljali izmišljajući priče. Znali smo govoriti u ta bivša vremena. Voljela sam svijet ispod našeg četvrtog kata, bila je to jednostavna ljubav, bez napora. Kestenje je padalo, i lišće, jesen je trajala puna mlačnih kiša, kipovi su se sjajili u parkovima, a reklame razlomljeno titrale na pločnicima.

Vrijeme je prolazilo, i godišnja doba; gledala sam kako Antonu pada kosa i kako mu se spuštaju ramena, a ja sam još uvijek nosila konjski rep i knjige ispod pazuha, i sve je bilo slično kao i prije, malo smo više šutjeli, i mama nije bila zabrinuta, shvatila je to nestvarno prijateljstvo dva osamljena glupaka koji se tješe. Anton je kupio color-televiziju i sa djecom iz novčanika razgovarao telefonski. Nabavio je gramofon pa smo slušali ploče, pili čaj i palili mirisave štapiće.

To je bio doba koje sam kasnije nazivala prošlost. Sličilo je na kredom nacrtan prizor na oronuloj kući, s vlagom koja ga nagriza. Sličilo je na sentimentalnu uspomenu rađenu nevještom rukom. Bili smo stariji. Imala sam prijateljicu sa šiškama, vodila dnevnik i bila zaljubljena. Kroz prozor Antonove sobe ulazili su razni zvukovi. Gledala sam mladiće sa cigaretama u rukama, ustima ili pepeljari. Dolje je bila kavana s bijelim stolovima i s popodnevnom svjetlošću. Njegovane djevojke imale su duge nokte i pile frapee na slamku. Imale su čistu kosu, prozirnu kožu i puder na obrazima.

Razmišljala sam o sebi i gledala se u ogledalo. U Antonovom ogledalu s drvenim okvirom, uvijek sam bila lijepa. To se vidjelo već s ulaza, moja glava okupana u zlatnoj svjetlosti. Neka biserna prašina mirovala je iznad vrča s vodom i svjetlucala. Izvan te sobe i te svjetlosti imala sam loš ten i mrzovoljan pogled.

Onda sam Antonu poklonila mačka. Već je bio star i puštao je dlake. Imao je ljubičastu ogrlicu, koja je odgovarala njegovim dostojanstvenim godinama. Bio je to mačak u penziji, za kojeg više nisam imala vremena. Anton ga je gladio lijevom rukom. Po kamenim stepenicama išla sam im u kratke posjete. Mačak je sjedio u onoj drugoj fotelji i preo. Ja sam sjedila na krevetu i pušila Antonove cigarete. Jako mi se žurilo, i nisam nosila konjski rep, već sam skratila kosu i bila nekako drugačija. Pisala sam im pisma i slala telegrame. Sjedila sam u kavani s bijelim stolovima i ponekad pogledavala gore. Pila sam kavu sa šlagom i vrijeme je prolazilo. Čekala sam da mi se dogodi nešto krasno i veličanstveno. Nisam znala da mi se to već dogodilo, još puno prije. Nešto je mirovalo u meni, poput mrtve ribe, izvrnute na leđa. Mama je rekla da se zaposlim jer da je dosta dangubljenja i sanjarenja. Rekla je da je u moje doba već ohoho radila. Rekla sam da su u njezino doba svi radili. Rekla sam da se u mom dobu ne radi puno. Onda sam napisala Antonu pismo. Više nisam odlazila u njegovu sobu.

Anton mi je odgovorio kada je mačak umro. Nazvao me na kućni 83, jer sam se na kraju ipak zaposlila. U plavoj kuti stajala sam kraj neke njegovane bivše djevojke napudranih obraza, neke od onih koje sam gledala s prozora. Mirisala sam na kemikalije i otrove. Anton je pričao o mačku. Držala sam slušalicu pritisnutu na uho, i ruke su mi se znojile.

Opet je vrijeme prolazilo, godišnja doba. Opet sam odlučila pustiti kosu. Kosa mi je smetala na poslu, a ja sam bila zadovoljna. Nalazila sam dlake posvuda, u raznim tekućinama i među papirima. Radovala sam se subotama i nedjeljama. Nisam više puno pričala. Mislila sam na Antona. Upoznala sam ljude koji mirišu na konjake i mentol, i žene s lakom u kosi. Nisam imala prijateljicu, nisam više pila kavu sa šlagom i nisam narasla više od 168 cm.

Kada me Anton pozvao na vlahov, već sam bila udata i imala sam kćerku. Kosa mi je narasla do struka, a plava kuta se raspala. Ruke su mi bile crne od raznih kemija i pokusa. Anton je bio zguren. U džepovima su mu zveckali ključevi i sitan novac. Kaput mu je mirisao na indijske štapiće i kuglice od naftalina. Otišli smo u kavanu s bijelim stolovima. On je rekao da nema više sobu, da mora brzo preseliti svoje čajeve, tajne, knjige, fotelje i color-televiziju. Rekao je da je stara gospođa umrla. Kraj nas su sjedile njegovane djevojke i smijale se. Pila sam vlahov. Mislila sam kako je Anton u onoj čudesnoj sobi, u onom svom carstvu bio samo podstanar. Mislila sam o prijateljstvu iza duplih vrata. Činilo mi se da je nekoć bilo ljepše i da je sada došlo do sada koje sam čekala dok sam nosila konjski rep i imala mačka. Sličilo je na prijevaru. Sličilo je na kolač od magle, s preljevom od vanilije. Nešto se drugo trebalo dogoditi. Vrtjelo mi se od vlahova na prazan želudac. Općenito mi se vrtjelo. U emajliranoj pepeljari vidjela sam svoje smušeno lice. Oči pomiješane s opušcima. Okrenula sam se Antonu.

– Dakle, moram nabaviti kamion i preseliti te?

On je kimao glavom. Uzela sam pripremljen novčić iz njegove šake i otišla telefonirati. Opet su mi se znojile ruke, dok je zvonilo u ružičastoj sobi bez slika na zidovima i s ružičastim, kineskim cvijećem od papira u kristalnim vazama. Dogovorila sam se sa Štefanom koji je imao kamion. Razmišljala sam o sobi koja nestaje zajedno s Antonom. Činilo mi se da stojim na brodu koji polako tone. Još mi se ljuljalo od vlahova i valova. Onda sam objesila slušalicu i izašla na popodnevno sunce da zajedno s Antonom podijelim taj kolač od magle koji smo nekoć zajedno ispekli, ne htijući. On je sjedio naslonjen i osmjehivao se, a iznad usnice je imao brkove od vanilije. Ja sam naručila još dva vlahova. Anton je obrisao lice i zapalio cigaretu. I tako smo šuteći razmišljali o prijateljstvu i čekali Štefana kamiondžiju, dok je sunce grijalo naša leđa, a vrijeme polako prolazilo i pretvaralo se u prošlost i uspomenu.