Ah, ludnica | Sanja Pilić

PET SLIKA S NATALIJOM

Imala je mirisavu kožu, s bijelim, jedva vidljivim pjegama. Natalija, luda Natalija, crvena Natalija, raskalašena Natalija, moja draga susjeda, moja izmišljena sestrica, moja nježna prijateljica, u lanenim haljinama, iz drugog stubišta, iz sobe s ogledalima. (Ogledala su imala zlatne okvire i papirnate zvjezdice.)

– Zdravo Na-ta-li-ja – rekla bih u rano, rosno, sunčano jutro, još zadihana od trčanja, i prašina bi uzdrhtala. Sve je bilo kao na starinskoj fotografiji, uvijek se nešto manje važno gubilo u magli, ili je izbljeđivalo na suncu. (Natalija je bila oštra i osvijetljena, ja sam ličila na sjenu u mraku.) Ona bi odvojila svoje tanke ruke od haljine ili spavaćice koja je sličila na haljinu, i moja bi glava padala u njezino krilo. Moja odsutna glava.

– Možda bi mi mogla biti mama? – pitala sam gledajući njene nezrele, sitne bore na obrazima. (Na fotografiji se nisu vidjele.)

– Možda bih ti mogla biti uspomena? – kazala bi Natalija i ja sam se bojala. Jele smo kifle i putar i mlijeko, a kasnije banane. (U puno ogledala, vidjela sam nas kako jedemo i kako nismo same.)

– Koliko imaš godina? – pitala je Natalija.

– Sedamnaest – rekla sam, a ona je nezadovoljno odmahnula glavom. – Još uvijek imaš iste godine, a dani tako prolaze. A ja starim. Uzgajam neku bolest u sebi. Zalijevam je poput puzavca. Jednog dana će mi obrazi samo pozelenjeti, a kad isplazim jezik bit će sav od lišća.

– Budi mi baka – rekla sam, a Natalija je pokupila srebrne žličice ne osmjehnuvši se.

– Gdje si? – pitala sam na drugoj fotografiji, osvijetljena sa strane. Natalije nije bilo. (Imala sam oštar profil sa dlačicama iznad usne.) Kopala sam po kartonskoj kutiji. Dodirnula sam ukosnicu, marku, kockicu, pismo. Sve sam složila u kutiju. Uvijek sam se tamo mogla pronaći.

Na trećoj sam fotografiji jela banane i imala slamnati šešir, i sjenu na licu, a Natalija je ležala i smijala se. (Bore se nisu vidjele, bilo je snimljeno iz daljine.) Jela sam bez teka, ali uvijek sam jela malo previše.

– Puknut ćeš – rekla je Natalija, a ja sam gledala što bi to moglo puknuti na meni. Malo sam se bojala da sutra neću moći jesti banane. Malo sam se bojala da je sutra uvijek opasnije. (Bila sam mršava, i lice mi je bilo čvrsto, same čvrste kosti u licu. Ništa nije ličilo na strah.) Natalija se okrenula u pijesku. Lančić joj skliznuo niz vrat i puknuo, lančić s ogledalcem. Vidjela sam Natalijinu obrvu u ogledalcu, u pijesku, kako se mršti.

Filip je mahao foto-aparatom. Otisci stopala, četrdeset otisaka, iza četrdeset otisaka stajao je Filip i mahao. (Bilo je vruće i zrak se micao, Filip je bio nejasan.)

– Voliš ga? – pitala je Natalija i obrva se izravnala.

-Možda – rekla sam i skinula šešir. – Za neko vrijeme ću znati. Uvijek sve bolje znam kada prođe.

Natalija je ustala ne uzevši lančić. U ogledalcu je mirovalo nebo.

– Opet starim – rekla je Natalija.

Na obojenoj fotografiji ja sam zelena, a Natalija je žuta. Ja imam zelenu kosu obojenu flomasterom, a Natalija žutu frizuru obojenu flomasterom. Obje imamo crvene obraze, ali Natalija ima frizuru, i mi se držimo za ruke i jako smo zadovoljne. Ja se smijem, a Natalija se ne smije, ali je vesela, to se osjeća ispod žutila. Ja imam možda petnaest godina, a ona možda dvadeset i sedam, i ne želi mi biti mama, ni teta, ni sestra, ni prijateljica. Kaže da sam mala glupača, i neka joj ne dolazim navečer, i ja joj ne dolazim, slušam priče o čudnoj susjedi koja ima ljubavnike. Ima ljubavnike kažu, i podrhtavaju im podbraci kao vreće, ljubavnike kažu, i onda se čuje neko cccc, zzzz i ssss, sama sikteća slova.

Ja imam zelenu kosu i nikada ne viđam ljubavnike. Kada dođem, a to je bilo prije putra, kifla i banana, Natalija kuha čaj i pjevuši. Ne miriše na cigarete, cipele ili sakoe. (U svim ogledalima Natalija kuha čaj, a ja stojim na sredini sobe.)

Na maloj fotografiji Natalija je sama. (Vidi se jedino glava, bore na obrazima, nov lančić oko vrata, komadić haljine i komadić trave.) Mislim da je lijepa. Ja još uvijek malo previše jedem i imam trbuh. Očekujem bebu i hodam po kamenju, uz more. Natalija mi je napisala pismo i poslala svoju najnoviju sliku. Znojim se, imam japanke s leptirima i lijena sam. Sličim na tatinu kćerku, ili sina, sastavljena sam od margarina, brašna i dosade. Ruke su mi okrugle i ružičaste. Ne jedem banane i debela sam od straha. Strah je narastao kao i trbuh.

– Ne vraćaj se u Lj. – piše Natalija. – Tu padaju kiše po limovima i slijevaju se niz oluke, i odlaze u kanalizaciju, pa možda u rijeke, i možda u mora, kraj tebe. Dosadne kiše. Susjedi me gledaju kroz špijunke, i ja se saginjem kad prolazim pokraj njihovih vrata. Onda se u sobi zadovoljno smijem. Zamisli, njihove kćerke pomalo nalikuju na mene, roditeljska lica su izdužena od užasa, ali kćerke rastu i nose neke čudne suknje koje svjetlucaju, i ljube se sa momcima ispod stepeništa. Ne vraćaj se u Lj. Moje su pjege malo posmeđile, i opet starim, svakih nekoliko godina starim, naglo i strastveno. Jedna je maca omacila petero mačića, u ormaru, u šupi. Uvijek zablatim cipele kad joj idem u posjet. Ne dolazi. Ovdje ima puno prašine, a prozori su prljavi.

Zadnju fotografiju sam izgubila. U ogledalu je nestala. (Ušla sam u sobu. Natalije nije bilo. Imala sam ogroman trbuh u svim ogledalima.)

– Došli ste – rekao je netko.

Okrenula sam glavu i ugledala ćoškasto, sivkasto lice.

– Tko ste vi?

– Stanar, zar me se ne sjećate? – zbunjeno je rekao.

– Zašto bih vas se sjećala? – pitala sam.

– Tu stanujem dvadeset godina – kazao je.

– Ne znam zašto bih vas se morala sjećati – odlijepila sam lice od njegovog.

– Mi smo je pokopali – rekao je – mi, susjedi. Prošli četvrtak.

– Da – kimnula sam.

Jedno žensko lice izvirivalo je iza njegovog ramena.

– Pala je pred vratima, jadnica.

Imalo je podbradak, to žensko lice. Cccc, zzz, ss zaštištalo je.

– Odmah je umrla, infarkt. Tražili smo vas. Onda smo ušli u njezinu sobu, ali nikakvih adresa, fotografija ili pisama nismo našli. Tako vam nismo javili. Nismo otkrili imena njezinih prijatelja. Malo je ljudi bilo na sprovodu. Uglavnom iz ulice.

– A njezine stvari? – upitala sam. – Gdje su njezine stvari?

– Raznijele su se. Nešto smo odmah prodali, zbog pogreba – rekao je stanar.

– Ako vam što treba, mi smo kat niže – dodalo je žensko lice, gledajući moj trbuh.

– Hvala – odjeknulo je u praznoj sobi.

(Imala sam razmaženo lice u ogledalima. Iz nekih čudnih razloga, ogledala su ostala na zidovima.) Našla sam figuricu od gline, prsten, šalicu za mlijeko i viljušku. Imala sam kartonsku kutiju, sastavljenu od uspomena i zalijepljenu na rubovima čvrstim ljepilom.

– Bol je plahta kojom se pokrivam svake noći – šapnula je jednom Natalija, ne gledajući me.

– Budi mi prijateljica – šapnula sam. (U svim ogledalima sam to šapnula.)

– Ne mogu – odgovorila je. (U svim ogledalima ona je to odgovorila.)

Izašla sam iz sobe. Neka žena s iznenađenim licem dodirnula je moje rame.

– Moja sućut. Oprostite, ali što je vama, u stvari, bila Natalija? – Lice je postalo znatiželjno. Sličilo je na upitnik i na uskličnik u isto vrijeme. Namrštila sam se, a to je bilo prilično teško, jer su mi obrazi i čelo bili debeljuškasti.

– Nije mi bila ništa – rekla sam uzdahnuvši i počela polako silaziti niz stepenice, držeći se za ogradu.