Ah, ludnica | Sanja Pilić

TOKATA I FUGA U F-MOLU

Nismo se upoznali ni te večeri, u crkvi, dok su svirale orgulje. Imao si modru mašnu na bijeloj košulji, a ja sam imala poljubac sakriven na dlanu, između linije života i linije ljubavi. Malo sam se bojala, na tri metra udaljenosti od tvoje njegovane ruke. Na izvjestan način, bio si tako dosadno savršen i skladan, i tako drugačiji od mene. Morala sam gledati tvoj ponosan i uzdržan profil, čvrsto ocrtan ispred kamenog stupa, i uspravan, vjerojatno si kao dječak hodao po svojim prostranim sobama držeći knjige na glavi. Mislila sam da je, možda, najjednostavnije položiti ti glavu u krilo, sjesti na praznu stolicu do tebe, i ćušnuti ti taj poljubac s dlana na obraz, na male, svijetle, uredne, mirišljave i meke maljice. Naravno, ništa od toga nisam učinila, osim što sam poluotvorenih usana i dalje blenula u tebe, sakrivena iza gospođe u ljubičastom šeširu. Pijesak mi se skupljao između prstiju, osjetila sam kako me dlanovi svrbe, baš kao nekada, dok sam u osamljenom pješčaniku gradila gradove koji nemaju imena, ni stanovnika. Pogledala sam svoje ruke, a zvuk orgulja zaljuljao je crkvena zvona: moji prsti bili su izgriženi, a ispod noktiju skupljala se nečistoća…

Večernji vjetar dodirnuo mi je kosu, dok su se note gušile u zraku, pogledala sam prema crkvenim vratima koja su bila širom otvorena i otkrivala su asfalt i nebo spojeno u tanku, isprekidanu liniju: znala sam da je majstor ušao.

– Opet si tu – rekao je lagano me udarivši po leđima – a, prabaki je slabo. Ako noćas ne umre, nikad neće.

Stajao je kraj mene, u trećem redu, majstor, velik i nehajan, a ljudi su ljutito šaputali da se makne, i gurkali se. Ti to nisi čuo, bio si zamišljen, i ja sam gledala tvoje blijedo lice kao isprano varikinom, i tvoju kosu koja svjetluca pod škrtom svjetlošću crkve, a majstor je brundao, držeći svoju pozlaćenu šaku na mom ramenu.

Nekoć davno, opatice su mu donosile tanjure s mahunama i špekom u radnju, a on im je za uzvrat popravljao okvire za slike, i križeve, i bojao ih u zlatno, kad bi trebalo. Nekoć davno, on ih je ljubio, sakriven u sjeni trošnih vrata, a još prije, kao divovska beba, sin, bio je kršten u ovoj istoj crkvi, ispod tih istih orgulja, uz ovo isto raspelo.

– Onda, ti dođi kad završi – rekao je majstor s razumijevanjem i sagnuo se. – Neće ona tako brzo. Malo sam se prepao, teško je disala. Neće ona… Sada je Marija s njom. Ja ću biti u radionici. Ti samo slušaj, tu glazbu… – Pogledao me je blago, skidajući ruku s mojih ramena i kašljući.

– Ovo nije mjesto za pričanje – čulo se iza naših leđa, i majstor je slegnuo ramenima, šepajući prema izlazu, ostavljajući me da sjedim u trećem redu, blizu tebe…

… blizu tebe. Ti si tada okrenuo svoje lice sastavljeno od voska i posuto bijelom prašinom, kao nacrtano na pergamentu nečijom vještom rukom, okrenuo si se prema meni i dignuo svoj dugački kažiprst do usnica i rekao: Pst! Rekao si Pst!, i obrve su ti se načas spojile u krivudavu liniju, a ja sam spustila glavu stideći se. Bio si lijep i ja sam voljela to tvoje lice, izrezano iz čipke. Nisi me ni primijetio, rekao si Pst! odsutno se mršteći u tminu iza sebe.

Orguljaš je svirao s rukama i nogama, i sitni potočić glazbe žuborio je oko nas, između nas, i jedna stolica do tebe bila je prazna. Da sam samo mogla sjesti na tu stolicu, u tvoju sjenu, u prvom redu! Imao si hlače izglačane na crtu, i bijele sokne na nogama, uvučene u sjajne plave cipele, i slušao si glazbu, i znao si kad orguljaš griješi u noti, tamo na vrhu, iznad oltara…

Pomislila sam na prabaku koja umire već stoti put na vlažnoj postelji, smežurana i skvrčena, i posve prisebna, devedesetogodišnja djevojčica koja se ne da, čije su kćerka i unuka davno pokopane, ali eto ona se ne da, nadoknađuje i njihov život u svom krhkom, pjegavom, navoranom tijelu. Sjetila sam se svih svojih uzaludnih pokušaja da pridobijem njezinu ljubav, prije, u jednoj sjevernoj sobi s pogledom na ulicu, i njezinih već tada hladnih ruku, kojima me ponekad doticala.

… a tvoje su ruke bile tople, znala sam, bila sam sigurna da su ti uvijek tople, i za najhladnijih dana, bile su tople i sasvim glatke, i sada su mirovale na tvojim koljenima sakrivenima u samt. Bilo je tako jednostavno voljeti te iz trećeg reda, slušajući durove i molove kako se odbijaju od šiljastih, gotskih svodova…

Ljepota je postala rijetkost, ali to nitko nije primijetio osim majstora, dok je jednog jutra jeo slatko od naranči, naslonjen na klimavi, drveni stol.

– Jedino još nebo nije poružnjelo – rekao je majstor s punim ustima, držeći žličicu među svojim ogromnim prstima. – Jedino još nebo na nešto sliči – uzdahnuo je zlovoljno gledajući me rastreseno, tresući glavom. Kosa mu je bila puna pilovine, a ruke okupane u zlatu. – Nitko ne njeguje ljepotu. To ne uče u školi – počeo je razljućeno vikati, lupajući žličicom po stolu i pljujući. – Ah, u kakvom savršenom inkubatoru ja živim!

Ja sam šuteći sjedila uz prozor. Majstor je također bio lijep. Malo je ličio na medvjeda, malo na čovjeka. Imao je dva sićušna plava oka, prekrivena sjenkom. Došao je do mene i bio je, iznenada, sasvim miran.

– Danas mi je loš dan – rekao je škiljeći kroz staklo i zagrlio me.

… a ti si sjedio u prvom redu kao porculanski kraljević iz muzeja igračaka, sačuvan od kradljivaca i starenja, i ja sam te promatrala bez uzdaha. Mirisao si na mentol, na šampon od jabuka, i na dezodorans od crnih smreka, i tvoj miris je došetao do mene svaki put kad si se pomaknuo, ili sklonio rukom kosu koja ti je uporno padala na čelo, na to tvoje čelo veliko i ravno poput pustinje. Što sam trebala učiniti da me primijetiš? Jesam li uopće išta mogla učiniti, bez stida? I bez poraza. Koliko li sam te samo puta srela u našoj uskoj uličici i mi smo se skoro dotičući obilazili, ali ti me nisi vidio. Nisi me vidio.

Orguljaš je svirao posljednje taktove, zgrbljen i sakriven, i tvoje lice je zadrhtalo poput strune na harfi, jedva vidljiv trzaj prešao ti je preko usnica, kada je on, orguljaš, odgurnuo drvenu stolicu i uspravio se. Koncert je bio završen.

Gledala sam kako ustaješ, kako ti kosa klizi po vratu, mekana i svijetla, već sam vidjela tvoje usnulo lice na jastuku od perja, obasjano mjesečinom i ukrašeno mirom. Izašao si, a ja nisam ni dotakla tvoju sjenu na kamenom podu…

U radionici me čekao majstor.

– Sve je u redu – rekao je ne prekidajući rezbarenje okvira, za neku, još nenaslikanu sliku – prabakica je odlučila da živi. Ništa se nije dogodilo, idi spavati, i ne osluškuj njezino hrapavo disanje… – Dignuo je glavu, i pogledao me ispod naočala, svojim plavim očima umotanim u sjenku. – Laku noć – dodao je, smiješeći se, dok sam već zatvarala vrata, slušajući svoje korake kako putuju do sjeverne sobe, u kojoj je vrijeme stajalo zaleđeno poput jezera i mirno kao veliki strah.

– Ništa se nije dogodilo – promrmljala sam poluglasno, iznenadivši se, i sjela na dovratak, odgađajući trenutak kada ću ući u sobu i vidjeti prabakine bijele ruke, na bijeloj plahti, kako bliješte u kutu. U mraku.

… u mraku, u kojem ću opet uzeti tvoje lice od čipke i staviti ga na jastuk, do svojeg, čekajući da se nešto desi, nadajući se da će se kristalna vječnost rasprsnuti kao jeftino staklo, i da ćeš se probuditi iz svog dubokog sna, možda još prije svitanja…