Ljubav je sve | Krešimir Pintarić

1. DOBRO DOŠLI U MOJ SVIJET

 

Dospjevši do tridesete kao neoženjen i istodobno u dugogodišnjoj vezi, koja se pretvorila u pravu neozakonjenu zajednicu muškarca i žene, tj. koja već neko vrijeme zadovoljava sve potrebne uvjete da životnu suputnicu, umotan u pokrivač i lakšu virozu, promuklo zazivam „Ženo moja jedina (zasad ponekad dodam ispod glasa i već spomenutog pokrivača), daj čaja i vitamina“, polako sam postao svjestan da se naši roditelji, kao i dobar dio bliže i dalje rodbine, nikada neće pomiriti s postojećim, neozakonjenim stanjem. Trideseta je valjda krajnja granica kada čovjek mora shvatiti da pojam normalan roditelj uključuje i svojstvo željeti vjenčati svoje potomstvo. A ja nemam nikakve iluzije po pitanju normalnosti svojih roditelja. Kao i svaki drugi normalni roditelji, oni tu svoju želju operacionaliziraju kroz pritisak. U tome ih, na manje ili više pristojnoj udaljenosti slijede bake, djedovi, ujaci, tetke, bratići, kumovi, mamine sestrične, djeca maminih sestrična, turoperateri, pomoćni suci i besposleno susjedstvo. Šogori nikada. Osim kada su prodane duše.

 

* * *

Ne treba biti Sherlock Holmes da se primjeti kako pritisak opada proporcionalno udaljenošću na obiteljskom stablu. Treba samo ne izbjegavati rodbinu.

Ali ovo pravilo ima dodatnu korekcijsku tablicu. Ona sadržava korekcijske faktore s obzirom na smještenost rodbine na urbano-ruralnoj skali. Primjerice, mama moje mame trebala bi na mene, s obzirom na udaljenost na stablu, vršiti manji pritisak od mojih roditelja, ali s obzirom na utvrđene vrijednosti iz korekcijske tablice (tj. žena je cijeli život provela na selu u kojem su samo tipovi s ozbiljnim poremećajima neoženjeni; iako to ne znači da su svi tipovi s ozbiljnim poremećajima neoženjeni), njen pritisak u rangu je s roditeljskim. Osim po decibelima.

A priznajem da me to ponekad izluđuje.

Zašto se na selu svi deru?

 

* * *

Na selo idemo nedjeljom. Stižemo oko 10, najkasnije 11. Baka je do tog doba već obavila jutarnju misu, preklala tucet životinja, od kojih je dio završio u kotlu juhe koja je već gotova. Nakon uobičajene anamneze i izvještaja o onima koji su u međuvremenu završili na seoskom groblju, prelazi se na vjenčane i novorođene. I tu kreće bakin show.

Pogleda me poluprijekorno-polumolećivo i kaže: ‒ Sine, umrijet ću, a neću te vidjeti oženjena.

Ne vrijedi joj objašnjavati kako se moj izgled ne bi promjenio niti jedan promil da se oženim. Da bi izgledao točno onako kako izgledam dok sjedim za stolom preko puta nje. Da bi, dapače, izraz lica bio baš onakav kakav je dok mi masira mozak. Ali šutim. Znam da se takve stvari ne govore bakama.

Nastavlja: ‒ Pa zar želiš imati svatove bez svoje stare majke? O, jadna majka!

(U tom dijelu Slavonije mamina mama je majka. Mama je mama. Baka je bilo koja stara žena.)

Riskirajući da me ne uzme za ozbiljno, odgovaram joj normalnom, urbanom, glasnoćom: ‒ Ne, nikako ne želim imati svatove bez svoje stare majke. Ali istovremeno ne želim nikakve svatove.

Stara majka me gleda kao da sam joj upravo rekao kako je njena krmača oprasila televizor.

Problem u komunikaciji je ogroman, nesavladiv.

‒ Bolje šuti! Ne govori takve stvari! Ne želiš svatove!? Pa, ni djecu nećeš krstiti, jelde?

Pretpostavljam da je to cinizam. Ali joj mirno odgovaram: ‒ Tako je, neću ih krstiti.

Pravi bi odgovor bilo pitanje „Koju djecu?“, no to bi me odvelo predaleko. Svejedno počinje lomiti ruke i pogledavati prema stropu. Samo što ne prijeđe na simetrične osmerce. I dalje glasnoćom koja bi odgovarala dovikivanju tipova na naftnoj platformi: ‒ Kćeri moja, jesʹ čula! Sin ti se u onom Zagrebu u Antikrista ugledʹo!

Onda dodaje ipak nešto tišim glasom: ‒ Što sam ja Bogu zgrešila da me tako kažnjava? Majko Isusova, uzmi me k sebi…

Naslušao sam se njenih prijetnji umiranjem jer sam kao klinac na selu provodio dobar dio ljetnih i zimskih praznika, tako da ih više ne shvaćam ozbiljno. Na neki način, za mene je postala besmrtna.

 

* * *

Najperverznija vrsta pritiska jest ona u kojoj se roditelji pretvaraju kako vas razumiju i kako su skroz na vašoj strani. Tako su i moji, nakon nekoliko godina neuspješnog pritiska otvorenog tipa i frontalnih napada s primjesama pravedničkog gnjeva te povremenog udaranja ispod pasa u obliku pitanja „Kada će ti svatovi?“ koje se obično poslužuje između dva zalogaja dinstanog purećeg batka s mlincima nedjeljnog ručka, postupno prešli na nekontrolirane izljeve emocija pred kraj butelje bijelog vina koja zaključuje glavni nedjeljni obrok. Jedini put u životu kada sam imao prilike čuti da moj otac izgovara riječ „peder“ bilo je kada me jednom takvom prilikom, činilo se na rubu živaca, upitao: ‒ Šta je? Niste pederi da se ne možete vjenčati. Dakle?

Sva sreća da se teško dam isprovocirati puna želuca. Da nije bilo tako, ne vjerujem da bih samo sjeo u naslonjač i rekao: ‒ Sad ću gledati Formulu. Nemojte me buditi.

Vjenčanje mlađe sestre isprva je imalo umirujući učinak. Kao prvo, eto, jedno se dijete vjenčalo, tako da se susjedima može pogledati u oči. Kao drugo, tu je sva muka kroz koju se moralo proći tijekom priprema sestrinog vjenčanja. To je bila odlična prilika da shvate kako ta njihova potpuno iracionalna želja da poudaju i požene djecu ima i svoju cijenu, u obliku vremena, živčane i fizičke energije, a svakako i hrvatske kune. Nisam baš mjerio, ali mislim da barem šest mjeseci nitko u našoj kući nije izgovarao riječi kao što su „vjenčanje“ ili „svatovi“. Nakon tog razdoblja obiteljske idile, onaj prokleti optimizam pamćenja preuzeo je stvar u svoje ruke i bilo mi je jasno da eksces visi u zraku. A onda se prije otprilike tri tjedna i dogodio.

Bio je to klasični vikend u Osijeku. Roditelji su se držali hrabro, razgovaralo se o normalnim sitnicama o kojima se razgovara s roditeljima s kojima se ne živi, bilo je puno riječi o zdravlju, kako njihovom, tako i starijih članova šire obitelji. Iz njihovih sam priča zaključio da čovjek jednostavno nikada nema mira. Taman što smo sestra i ja otišli od kuće, roditelji mojih roditelja postali su njihova nova djeca. S jednom velikom razlikom: oni su njihovi roditelji, tako da moji roditelji nemaju baš nekakav autoritet. Upravo su prestali dadiljati svoju djecu i onda su morali početi dadiljati svoje roditelje. Mislim, lijepo je to i na neki način sasvim prirodno, da se brineš o ljudima koje voliš, ali zar je moguće da ne postoji niti jedno razdoblje života kada brineš jedino o sebi? Osim dok si dijete, naravno.

Čini se da odrasti znači početi brinuti i to početi brinuti jako i to uglavnom za druge. I ta briga, čini se, ne prestaje dok ne postaneš nesposoban brinuti se o sebi, a samim tim i o drugima, i dok se, na kraju krajeva, ne izvrneš i završiš nabijen u malograđanski ugodnom grobu. Sve u svemu, izgledalo je kao da roditelji imaju previše drugih briga da bi stigli misliti na to kako im je sin još uvijek dužan jedne pristojne svatove. Po mogućnosti s urlanjem i pucanjem u zrak.

Uopće ne shvaćam kako sam mogao biti tako naivan.

Dakle, u nedjelju navečer stigli smo u Zagreb. Prvo smo si spremili večeru. Poslije večere bacili smo se na krevet na pola sata, a onda sam ja krenuo rasturati torbe koje sam upravo donio iz Osijeka.

Dok sam vadio vestu, na pod je ispao papir A5 formata. Gornja stranica bila je bijela, ali se i bez većeg zagledanja moglo vidjeti da je s druge strane nešto otisnuto. Stavio sam vestu na krevet i podigao papir. Na njemu je, između ostaloga, krupnim crvenim slovima pisalo: PREPUSTITE NAMA ORGANIZIRANJE VAŠEG VJENČANJA!

Zurio sam ukočeno u ta crvena slova nekoliko trenutaka ne shvaćajući što se događa.

 

* * *

Izuzeci od pravila su rijetki i stoga izrazito dojmljivi. Nedavno su mene i ženu stric i strina pozvali na večeru. Povod: sestrična je diplomirala. Tako je službeno zvučao poziv. Ne sluteći ništa, kupili smo dvije butelje, bijelog i crnog, i pojavili se u zakazano vrijeme.

Večera je bila čista demonstracija sile: salata od brokule, karfiola i radiča, salata s tijestom, šunkom, i sirom, klasična miješana salata, punjeni patlidžani s povrćem i tofuom, trokuti od špinata i sira, burek s tunjevinom, zalogajčići od pršuta i maslina, kiflice sa sirom i sezamom, kiflice sa šunkom. I na kraju: tiramisu, gužvare razne, kakao-šnite i slatka peciva s integralnim brašnom i šafranom. Zahvaljujući toj kraljevskoj trpezi i vinu (vjerojatno ipak više vinu), imao sam osjećaj da nas petero istovremeno vodi oko šest razgovora. A onda je stric u jednom trenutku izvukao bijelu omotnicu i rekao: ‒ Znamo da nećete praviti svatove, ali vam želimo dati naš mali poklon. I poželjeti vam puno sreće u životu.

Žena i ja smo se zbunjeno pogledali. Onda smo se svi izljubili.

Ja sam rekao: ‒ Hvala.

Žena je rekla: ‒ Sada se osjećam dužnom napraviti svatove.

 

* * *

Ono što moji roditelji ne znaju, ono što nikome nisam ispričao, jest da sam pokušao to riješiti sa ženom. Nisam se baš jako trudio, ali nitko ne može reći da nisam pokušao.

Koliko god ja volio misliti da mislim svojom glavom i da ne popuštam lako pod pritiskom okoline, to ipak nije sasvim točno. Najteže se opirem onom neverbalnom pritisku. Prijatelji se žene. Odlaze na medene mjesece. Kupuju aute na kredite. Kupuju stanove na kredite. Odlaze u Ikeu po namještaj i sitnice za domaćinstvo. I dok se vrate – već su se razmnožili. To se teško ignorira.

Hodajući prema Trešnjevačkom placu jednog prohladnog i sunčanog subotnjeg prijepodneva, uhvatio me neki čudan osjećaj. Žena je bila dobre volje i nešto je pričala o tome kako joj ništa ne popravlja raspoloženje kao što to može dobar pogled na Sljeme. Kako joj život u Zagrebu ne bi bio ni upola toliko ugodan da nema Sljemena. Da je to smiruje. Da se osjeća kao u Austriji.

Kao da je ikada živjela u Austriji.

Ali nije me to mučilo.

‒ Ljubavi, hoćeš se udati za mene? ‒ ispalio sam odjednom.

Pogledala me preneraženo. Budući da nisam mogao sam sebe pogledati preneraženo, pogledao sam nju.

‒ Molim? ‒ rekla je tek da nešto kaže.

‒ Znaš. Udati se za mene. Odemo kod matičara i postanemo muž i žena. S papirima.

‒ Odakle ti sada to?

‒ Ne znam. Jesam li trebao još čekati?

‒ Ne, ne mislim to. Zašto sada?

‒ Tako. Nema nekog posebnog razloga zbog kojeg te prosim dok idemo na Trešnjevački plac. Samo sam mislio kako je danas dobar dan za to kao i svaki drugi.

Pogledala me krajnje sumnjičavo. Kao da joj uvaljujem rabljenu longetu.

‒ Ne muljaš nešto?

‒ Kao na primjer?

‒ Ne znam.

Tišina.

‒ Hoćeš li? ‒ pokušao sam ponovno.

‒ Ne možeš tako.

‒ Zašto?

Šutjela je nekoliko trenutaka.

‒ Kao prvo, ne možeš nekoga zaprositit dok ideš s njim na plac.

‒ Kako ne? Sada si vidjela da mogu.

‒ Da, ako želiš biti seljačina. Ne možeš me zaprositi kao da me pitaš jesam li kupila kruh.

‒ Dobro. Kako bi to trebalo izgledati?

‒ To mora biti strašno romantično.

‒ Ali ja nisam romantičan.

‒ Ne moraš me uvijek na to podsjećati.

‒ U redu. Kako se romantično prosi?

‒ To ti trebaš smisliti. Ne mogu ti ja reći napravi to i to. Moraš se potruditi. Mora biti posebno. Nešto što nitko nikada nije napravio.

‒ Pa zaprosio sam te na putu prema luku i kupusu. Tko je to ikada napravio?

‒ Nije dovoljno biti originalan. Moraš pritom biti i romantičan. Pokazati koliko ti je stalo do mene.

‒ Pokazujem to svaki jebeni dan! Nisam po tom pitanju tajnovit.

‒ Ljubavi, pokazuješ. Ali trebaš to napraviti tako da pamtim taj trenutak do kraja života.

‒ Ja bih mogao ovaj trenutak pamtiti do kraja života. I vjerojatno ću pamtiti kao trenutak kada si se odbila udati za mene.

‒ Ne odbijam se udati za tebe.

‒ Znači pristaješ?

‒ Ne.

Učinilo mi se da bismo se mogli posvađati. Nisam htio da se to dogodi. Ali nisam nikada htio da se to dogodi pa se rado događalo. Umjesto da kažem nešto pametno, ja sam rekao: ‒ U redu. Normalno je da cure očekuju da budu zaprošene na romantičan način. Prihvaćam to. Ali isto tako je normalno da cure imaju miraz i ta sranja. Meni si dovoljna ti. Mijenjam miraz za romantično prošenje.

‒ Opet forsiraš seljački pristup.

Imala je pravo.

‒ Oprosti.

‒ Nemam ti što oprostiti. Samo se nemoj tako ponašati. To nije onaj tip seljaštva koji volim kod tebe. Ovo je onaj ofucani tip seljačine koji svaka pametna cura izbjegava.

‒ Kužim. Serem bez veze.

Hodali smo bez riječi neko vrijeme, trudeći se izbjegavati pretrpane najlonske vrećice kojima su nas ljudi u povratku s placa pokušavali saplesti.

‒ Koliko imam vremena da smislim neki romantični način da te zaprosim?

‒ Koliko ti treba?

‒ Uh. Dosta. S obzirom da sam mladost protratio na gluposti i da pod stare dane moram trenirati romantičnost, nisam siguran da ću uopće uspjeti.

‒ Naravno da ćeš uspjeti.

Rekla je kao da stvarno vjeruje u to. Ja nisam ni na trenutak.

Ali nisam bio loše volje zbog toga.

Onda je zastala kod izloga papirnice. Kao i uvijek. Dovoljno je da naiđe izlog u kojem ima milijun nepotrebnih sitnica i ona će mu posvetiti barem tri minute. To me inače zna izluditi, ali tada nije. Gledao sam je kako pažljivo proučava flomastere, olovke, podloške za miševe, blokove u obliku životinja, papire za umatanje poklona, navlake za mobitele i još hrpu drugih nepotrebnih stvari. Ili barem stvari koje joj u tom trenutku nisu bile potrebne. Bio sam svjestan koliko je volim. Koliko želim s njom provesti ostatak života. Koliko sam sretan što to znam. Koliko sam nesposoban zaprositi je na odgovarajući način.

Prišao sam joj i poljubio je u obraz. Okrenula se prema meni i osmjehnula se. Uzvratio sam joj osmijeh.

‒ Hoćeš mi kupiti ovaj blok u obliku šarana? ‒ upitala me.

‒ Ne ‒ rekao sam i još jednom je poljubio. Napravila je tužnu facu, a onda je izravnala, uzela me za ruku i polako krenula.

Htio sam joj reći da je volim i da ću se pobrinuti da do kraja života na stolu ima blok u obliku šarana, ako će je to učiniti sretnom. Ali nisam.

Sjetio sam se da bi je to stvarno moglo učiniti sretnom.

Palo mi je na pamet da bih mogao nekako iskoristiti da je romantično zaprosim.

Ipak, odlučio sam ne spominjati bilo šta u obliku šarana. Do daljnjeg. A u međuvremenu sam htio nešto znati: ‒ A ako slučajno ne uspijem postati romantičan? Hoćemo li se vjenčati bez obzira na to? Ili ćemo zauvijek živjeti kao divljaci?

‒ Nikad se nećemo vjenčati ‒ odgovorila je veselo.

Potpuno me zbunila. Očekivao sam drugi odgovor. I, uostalom, čemu toliko veselje?

‒ Zašto ne? ‒ upitao sam.

‒ Zato što je brak za budale ‒ odgovorila je nesmanjenim entuzijazmom.

‒ Znači većina ljudi su budale, uključujući tu i većinu naših prijatelja, a mi spadamo u onu nepovlaštenu manjinu?

‒ To si ti rekao.

‒ Dobro, ja sam rekao. A što ti želiš reći?

‒ Ja želim reći da znam puno ljudi koji su u braku i nitko mi nije rekao ništa lijepo o njemu. Dapače, rekli su mi da ih je uglavnom sjebao.

‒ Nama je dobro i to nećemo dirati?

‒ Tako je. Nama je dobro.

Klasika.

Znao sam da je to kraj razgovora o braku.

Tako završava dobar dio naših razgovora o bilo čemu. Kada ja nju nešto pitam, ona je o tome već napravila malo istraživanje i rezultati istraživanja potvrđuju njezino mišljenje. Da sam je upitao što misli o tome da se preselimo na Mars, ona bi vjerojatno odgovorila da joj se ne da ili da tamo nije romantično, a ako bih ustrajao na preseljenju, onda bi rekla da se malo raspitala i da su joj svi rekli kako je na Marsu bez veze.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.