Ljubav je sve | Krešimir Pintarić
11. KOME TREBAJU MANEKENKE?
Ne damo se lako izvući iz kuće. Nije da se moramo nešto posebno truditi. Preko tjedna gotovo da nemamo kada. Radimo cijeli dan. Ne vidimo se cijeli dan. I nakon što se cijeli dan ne vidimo, nakon što smo cijeli dan radili, kako bi nam se uopće negdje išlo? Dobro, ponekad idemo. Najčešće kod prijatelja. Ponekad u kino ili na koncert, vrlo rijetko na tulume ili po birtijama. Ali uobičajeno je da kada onaj drugi, tj. druga dođe kući, da se instaliramo u kuhinju, onda malo čavrljamo, pretresamo što je bilo toga dana u našem poslovnom svijetu, dogovorimo neku večeru. U trenutku kada je večera pojedena, a posuđe oprano i sva krv u stijenkama želuca , već smo odlučili ostajemo li sami tu večer, dolazili li netko kod nas ili mi idemo u goste. Ja se trudim da se to dogovorimo prije nego se najedemo jer će inače izgledi da tu večer uspijemo ugovoriti išta osim televizije ili čitanja biti svedeni na minimum. Jer ako si jučer ili prekjučer bio s prijateljima, što te može natjerati da se pokreneš ako si u svom podstanarskom domu puna želuca, sa ženom koju voliš? Kome treba izlazak, potencijalna pustolovina neizvjesnog ishoda, pored ugodne mješavine tupog zadovoljstva i nezaslužene sreće?
Ali budući da to još uvijek ne znači da je čovjek mrtav, jedinom stanju koje po stabilnosti nadmašuje tupo zadovoljstvo, često se ipak nešto dogodi.
* * *
Iako bih to od njega očekivao, petak po tom pitanju nije ništa izvjesniji. Kraj tjedna, neispavanost brižno skupljana tijekom proteklih radnih dana napokon doživljava svoj vrhunac, ali istovremeno i neku vrstu antiklimaksa: jer znamo da je petak i da sutra ima spavanja i nema posla. Barem ne više nego smo spremni podnijeti. I zato je taj teški umor donekle sladak, čak i izazovan. Ne znam točno za nju, ali ja ga često poželim dovesti do krajnjih granica. Kao da će time postati još slađi, i ne samo on nego i subotnje spavanje bez budilice i mobitela. Zbog svega toga uvijek postoje izgledi da se uputimo u goste, ili pak završimo u krevetu. Sa seksom ili bez njega. Ali petak općenito u ovoj kući nije na cijeni kada je u pitanju seks. Kad je cijeli vikend ispred nas, seks i druženje petkom navečer može djelovati pomalo isforsirano. Ovo, naravno, nije moje stajalište. Meni se čini da je vjerovanje u spontani seks u dugogodišnjim vezama forsiranje. Ali ne mislim to dokazivati ženi. Ne bih postigao ništa osim provale njezina opravdana bijesa. I izljeva niza sočnih uvreda na moj muški račun. Zato sam prema seksu zauzeo stav koji je glavni lik jedne Carverove priče, mislim da je bio poštar, imao prema svom poslu.
* * *
Nakon što sam poslagao oprano posuđe na stalak i izvadio čep iz ne osobito uzbudljive butelje chardonnaya, otvorio sam kuhinjski element s čašama i pogledao ženu. Ona je kimnula. Natočio sam svakom oko pola čaše, sebi uzeo čašu za koju mi se učinilo da ima malo više vina.
Otpio sam dobar gutljaj, protrljao jezikom nepce i pristavio si sav pribor za motanje cigarete. Chardonnay je trenutno počeo širiti ugodnu toplinu mojim tijelom.
‒ Stalak je pravi svinjac – rekao sam ne gledajući je. To je bila jedna od njenih specijalnosti: čišćenje stalka za sušenje posuđa. Dodao bih sada „rijetkih“, ali to bi bilo pederski. Uopće, razgovor o čišćenju ičega petkom navečer prilično je pederski. Žena je to isto skužila. Zato je samo rekla: ‒ Sutra mi to reci.
‒ Dobro ‒ rekao sam.
Ona je u međuvremenu dohvatila Kerumov katalog, koji sam na povratku s posla pokupio iz sandučića. Neko je vrijeme šutke okretala stranice, a onda je počela dobacivati komentare tipa „oho“ i „vidi, vidi“. Povremeno se i zakikotala. Na kraju je čak i pokucala kažiprstom po jednoj stranici i rekla ozbiljno: ‒ Mi se vidimo u frižideru.
Pustio sam je da se igra s katalogom i otpuhivao dimove u stranu. Nisam bio raspoložen za pojedinosti njezine imaginarne kupovine.
* * *
Kad je došla do kraja, sklopila ga je i pažljivo pogledala naslovnicu. Onda je zavrtjela glavom, okrenula katalog prema meni i rekla: ‒ Pogledaj ovu džukelu!
Stvarno je bila džukela. Cura na naslovnoj stranici. Zapravo, na toj fotografiji bila je prava džukela. Možda je uživo i bila zgodna, ali šminka, rasvjeta i neki genijalni fotograf koji je ovjekovječio jedan od neprirodnijih osmijeha pobrinuli su se da izgleda kao prava cura za reklamiranje stočne hrane. Dok sam je gledao i lamentirao o podjeli odgovornosti u najboljoj maniri predstavnika međunarodne zajednice, sjetio sam se popodnevne šetnje gradom.
Poslije posla išao sam ostaviti film na razvijanje. Skužili smo da smo uspjeli zaboraviti razviti film koji smo ispucali na koncertu Mercury Reva u Münchenu. Dva puna mjeseca. To nije naš običaj. U svakom slučaju, dan je bio lijep i nije dolazilo u obzir da idem tramvajem, već sam se lijepo prošetao Vukovarskom do Miramarske, pa Zrinjevcem do Trga, i onda Ilicom do Frankopanske i Savskom do Knežije. I pritom se prilično neugodno iznenadio.
‒ Jesi vidjela žene u gradu? Ili su ravne ili su sve same guzice i sise!
Žena je trenutačno ispustila katalog i rekla: ‒ Da, čovječe, totalna navala debelih žena!
Volim kada mi kaže „čovječe“. Ali ne volim kad pretjeruje.
‒ Ma, ne muljaj! Ima i gomila onih štakorastih. Onako mokro-štakorastih.
‒ Dobro. Ali debele vladaju. Izgleda da mršavost više nije u modi ‒ nije odustajala. Nisam htio svađu, ali nisam htio ni da ostane na tome. Zato sam joj ponudio ruku pomirenja: ‒ Umjerenost nije više u modi.
Začudo, samo je kimnula. Sad se pak, meni nije dalo da ostane na tome.
‒ Nije mi jasno odakle ti ta opsesija mršavim ženama.
‒ Pa zato jer su lijepe.
‒ Ma kome su lijepe? Modnoj ili kozmetičkoj industriji?
‒ Zašto me ovo ne čudi?
Onda se počela pretvarati da se čudi zašto je to ne čudi. Češkala se po glavi i gledala po kutovima kuhinje. A onda je tamo vidjela naslage višemjesečne prljavštine pa je ipak podigla pogled. Usmjerila je prst u mene i namjestila onaj „imam te“ pogled: ‒ Možda zato jer si muško.
Bilo je glupo sve svoditi na muško-žensku priču, ali vjerojatno je imala pravo.
‒ U redu. Neka ti bude. Recimo da se nas dvoje ne možemo skužiti po tom pitanju jer sam muško. Ali ja ne kužim ni tipove kojima se sviđaju mršave žene, koji se okreću za manekenskim tipom žena, što uglavnom znači za 14-godišnjakinjama. Meni sve to skupa smrdi na društveno prihvatljiv oblik pedofilije.
‒ Evo mog paranoika! Trebalo ti je šest sekundi da uočiš veliku zavjeru korporacija i još četiri da uočiš da si okružen pedofilima? Moram priznati da sam malo razočarana. Gubiš oštricu.
‒ Ozbiljno ti govorim. Kada ti gledaš žene, to nije isto kao i kad muškarci gledaju žene. Kada su muškarci u pitanju, tu uvijek ima seksa, prikrivenog ili otvorenog.
‒ Zašto me ni ovo ne čudi?
‒ Ne kažem ni da je to dobro, ni da je loše. Samo mislim da je to glupo ignorirati. I zato mi je cijela ta priča s mršavošću pedofilska.
‒ I ti tu sigurno slutiš još nešto dublje?
‒ Zapravo da.
Napravila je gestu tipa „otvori mi svoje srce“ i onda se namjestila u stolcu, kao da traži neki kompromis između stabilnosti i udobnosti, što na našim podstanarskim stolcima nije lako pronaći.
‒ Umjesto da potencijalnoj partnerici nudi predanost, odgovornost i ljubav, muškarc uglavnom traži uzbuđenje, postolovinu i seks. Umjesto da traži ženu svog života i potencijalnu majku svoje djece, on traži zamjenu za seks s kćeri ili barem seksualno pomagalo kojem se ne mijenjaju baterije.
Dopustila je tišini da nekoliko sekundi visi između nas, a onda je rekla: ‒ Zvučiš toliko duševno rastrojeno da sam ti skoro povjerovala.
‒ A zašto ne bi?
‒ Zato što mislim da su muškarci uglavnom svinje koje se prije ili kasnije zasite svojih žena, a koje su gotovo sve debele i manje ili više stare, i zato žele staviti svoj kurac u nešto mršavo i mlado. Žele ono što ne mogu imati. Kraj priče.
‒ Rekla si „kurac“.
‒ Ti isto.
‒ Sva si stereotipna.
‒ A ti načitan krivim knjigama.
‒ Želiš svađu?
‒ A ti?
‒ Nešto mlado i mršavo?
U njenim očima sam vidio kako umiru posljednji ostaci moje neosnovane nade u spontani seks petkom navečer. Udahnuo sam duboko.
Odakle ljudima uvijek snage za svađu oko stvari do kojih im zapravo nije stalo?
Sadržaj
Umjesto predgovora1. Dobro došli u moj svijet
2. Nevini smo dok sanjamo
3. Moj omiljeni mali rudar
4. Moraš imati beda
5. U potrazi za zgodnim feminstkinjama
6. Živjeti svoj život
7. Ponekad mislim da me vara
8. Ponekad mi se čini da je pravi problem u tome se muškarci i žene razumiju
9. Problem o kojem ne možeš ni s kim pričati
10. Što nas istinski usrećuje?
11. Kome trebaju manekenke?
12. Teški problemi srednje klase
13. Ruke gore tko ne razlikuje joint od silovanja!
14. Propuštam li nešto važno?
15. Dva sata izvan Hrvatske
16. Zašto se ne možemo samo voljeti?
17. Rebeka neće umrijeti
Umjesto pogovora
Impresum