Ljubav je sve | Krešimir Pintarić

9. PROBLEM O KOJEM NE MOŽEŠ NI S KIM PRIČATI

 

Bit uspjeha čovjekove prilagodbe sastoji se u zajedničkom obavljanju onoga što osoba ne može učiniti sama.
Keith Oatley i Jennifer M. Jenkins, Razumijevanje emocija

 

Ona je otkrila problem. Ja sam je, bez puno razmišljanja, optužio da laže. Takve se stvari događaju zbog te specifične kombinacije tehničke neupućenosti, nedostatka vremena (koje je često samo izgovor za nedostatak strpljenja) i dobrog poznavanja osobe s kojom dugo živimo (koje na kraju završi u pojednostavljivanju i podrazumijevanju).

Iskustvo, na koje se inače tako često i rado oslanjamo, može biti više smetnja nego pomoć. Jer kad se susretnete s nečim novim, dobro je pokušati zadržati istraživačku hladnokrvnost, ne prihvatiti prvo rješenje ujedno kao konačno, othrvati se automatizmu. Osobito je dobro od ponuđenih rješenja ne prihvatiti odmah najlakše kao najbolje.

Konkretno, u ovom slučaju to bi značilo kako bi bilo dobro ne optužiti ženu da laže. Ali isto tako bilo bi dobro ni ne zanemariti mogućnost da laže (što ja, priznajem, rijetko činim). Bilo bi dobro ne zaboraviti da je vlastito znanje o svijetu, koliko god bili prisiljeni oslanjati se na njega, manjkavo, da će takvo uvijek ostati, da je to vlastito manjkavo znanje o svijetu svijet sam.

I, na kraju, to znači da je ponekad bolje osloniti se na ženu nego na znanje. A ako ne baš na ženu, onda na onaj osjećaj zajedništva, ljubavi i podrške, ono olakšanje koje čovjek često može osjetiti kad shvati da nije u nekom sranju sam.

Evo kako je bilo.

 

* * *

Zove me iz kuhinje. Imam slušalice na ušima, ali ipak čujem da nešto viče. Dobro viče. Skidam slušalice, gasim Winamp. Ustajem i dolazim do nje. Kaže da nešto smrdi po beskućnicima.

‒ Gdje smrdi? ‒ pitam pristojno.

‒ Evo tu ‒ kaže.

Stoji kod frižidera i kaže da tamo smrdi.

Frižider koji smrdi po beskućnicima. Predramatično za moj ukus. Ali pokušavam nadrkano-pristojno razriješiti situaciju.

‒ Jesi probala smeće?

‒ Naravno da jesam. Nije smeće, tu smrdi.

Kužim da laže, ne dvojim ni na trenutak, ali i da je to jedan od onih slučajeva kad se ne misli lako predati. Okrenem se kao da ću se vratiti u sobu i nastaviti raditi na kompjutoru, ali se ne da otresti. Povuče me za rukav, prilično neženstveno, kao da je konobarica kojoj je netko upravo odbio platiti zadnju rundu. Samo što ona ima tu svoju priču umjesto konobarenja. Smrdi i smrdi, kako joj mogu ne vjerovati. Pa zar bi tako nešto izmislila?

Ona?

Uh!

Odustajem od povratka u sobu i počinjem njuškati.

Ne mogu nanjušiti baš ništa sumnjivo.

‒ Kako smrdi, kažeš?

‒ Po beskućnicima.

‒ Aha, beskućnicima.

Njuškam i dalje. Ona me gleda.

Onda kaže, lagano isprovocirano: ‒ Da, beskućnicima.

‒ U našoj kuhinji? ‒ pitam zainteresirano.

‒ Da, u našoj kuhinji ‒ odgovara, ali kužim da definitvno gubi strpljenje.

‒ Po beskućnicima ‒ ponavljam, kao da želim bolje upamtiti.

‒ Prekini.

‒ Dobro.

Šutim. Tj. šutim i njuškam. Njuškam okolo. Oko sudopera. Da nije nešto u sifonu. Nije. Njuškam kantu. Nije. Njuškam prozor. Kroz taj prozor svašta zna ulaziti. Nije. Na kraju njuškam frižider.

‒ Hej, koji je ovo kurac!?

Frižider smrdi. Ne mogu vjerovati, ali frižider smrdi. Ne znam kako beskućnici smrde (mislim da ni ona to ne zna, ali mi se ne da u to ulaziti), ali smrad je tu. Nerado prihvaćam tu misao, prije svega jer to znači da žena ne laže.

To joj i kažem, neizravno dakako: ‒ Frižider smrdi!

‒ Što kažeš? Baš frižider? ‒ sumnjičava je.

‒ Jebote, što smrdi ovaj frižider!

Gleda me kao da sam lud. A onda kao da sumnja da joj jebem mozak. Kao da me izoštrava, ne bi li vidjela što DOISTA mislim. Da ima fazer, spržila bi me. Sad mi već počinje ići na kurac. Ozbiljno. Povjerujem u njezinu nevjerojatnu priču i što dobijem? Jebeni sumnjičavi pogled.

‒ Jebote, frižider smrdi! Što me tako gledaš!

Tu definitivno popizdim. Frižider smrdi, a ja ga cijelo vrijeme njuškam u nadi da će skužiti da tako gadljive face ne mogu odglumiti. To je naporno i bez učinka.

‒ Dođi i onjuši ga. Netko se popišao na njega.

Prilazi polako frižideru i njuši. Onda se ukoči, pa odskoči. Na sigurnu udaljenost.

‒ Ovdje! Ovdje smrdi po beskućniku ‒ pokazuje prstom jednu točku.

Vraća se do frižidera. Još malo njuška oko te točke.

‒ Baš ovdje!

Prestaje njuškati i zableji se u mene.

‒ Ali to je nemoguće!

Znam da je nemoguće, ali ne znam što bih joj rekao. Zato samo kažem: ‒ Netko nam se popišao na frižider!

‒ Da imamo mačku, ne bih pitala kako se to dogodilo… ali mi nemamo mačku.

‒ Ne da ja znam ‒ pokušavam zadržati prisebnost.

‒ Možda je nešto umrlo na tom mjestu? ‒ pokušava i ona.

‒ I onda se na kraju ipak odvuklo na sigurno prije nego smo, nju ili njega, vidjeli?

Još uvijek pokušavam zadržati pribranost, ali sa sve manje uvjerenosti. To nije dobro.

‒ OK… Ali što onda???

Ne znam. Stvarno ne znam. Što se uopće može pomisliti ako u jednom trenutku jedno određeno mjesto na frižideru, negdje na polovici po širini, na samom gornjem rubu, počne smrdjeti?

‒ Ovo je čudno ‒ kažem.

‒ Prečudno ‒ dodaje.

Ne mogu više samo stajati. Vrijeme je za spašavanje razuma, koliko se god činilo nemogućim.

 

* * *

Kils ol noun džrms – kažem važno po povratku iz kupaonice, s Domestosom u ruci.

‒ Šteta što ne možemo pozvati ekipu za očigled, oni bi sigurno znali izaći na kraj s tim ‒ govori dok gleda kroz mene, skroz zamišljeno. Ne znam puno stvari koje je mogu ovoliko zabrinuti. Osim mene.

Budući da ne možemo zvati ekipu, to je jasno, budući da treba djelovati, a ne razbijati glavu uzrocima, jer to je tako neznanstven i nepraktičan pristup, prionem poslu. Sve dobro poprskam Domestosom i vlažnom krpom dobro istrljam, kako i piše u uputama. A zatim isperem krpu i pokupim razmazanu tekućinu najbolje što mogu. Jer ne vidim kako bih stavio frižider pod mlaz vode, što mi savjetuje Domestos. Zašto upute za uporabu uvijek pišu idioti?

‒ Ovo bi mu trebalo pokazati ‒ namigujem ženi nakon dovršene operacije uklanjanja smrdljive točke.

‒ Da, njemu…

Još je uvijek zamišljena. Iako malo manje nego prije.

Sve izgleda kao da će biti dobro.

Osjeti se samo Domestos.

Prejako za moj ukus, ali ipak samo Domestos.

 

* * *

Bio bih najsretniji da mogu reći kako smo nakon toga živjeli sretno do kraja života. Ali to postoji samo u bajkama. Istina, neko smo vrijeme živjeli sretno: gledali smo televiziju, smijali se i zajebavali. Primjerice, malo smo zapeli na Jackpotu. Pitanje za 1.000 kuna glasilo je otprilike ovako: „Koji je rimski car dao izgraditi Hadrijanov zid?“ Ponuđeni odgovori: „1. Hadrijan; 2. Cezar.“ Tip je razmišljao cijelu vječnost. Vrijeme je skoro isteklo. Onda je uzviknuo: „Cezar!“ Žena je hipnotizirano gledala u ekran i rekla: – Ja sanjam.

Tako smo roštiljali po kanalima barem sat i pol, ako ne i dva. I onda sam išao po cugu, treću ili četvrtu, i kao iz čiste zajebancije pomirisao bivše smrdljivo mjesto na frižideru i skužio, obuzet totalnom stravom, da se smrad VRATIO!

‒ JEBOTE, VRATIO SE! ‒ viknuo sam.

‒ Ne seri! ‒ viknula je na mene, ali izbezumljeno.

‒ Ne serem, vratio se!

‒ Sranje.

Dakle, ništa od bajke. To sam znao i prije nego se smrad vratio, ali ne mogu reći da se nisam nadao nemogućem: relativno brzom i bezbolnom rješenju problema. Nakon nekoliko sekundi neodlučnosti, ustala je i otišla u kupaonicu. Ja sam ostao sam pored frižidera, s bocom mineralne u ruci. Fiksirao sam taj jebeni frižider. Ne da nema relativno brzih i bezbolnih rješenja, nema ni vjerodostojnih ni prihvatljivih objašnjenja. Barem ne nekog koje mogu sam smisliti i koje bi me umirilo. Ništa mi nije padalo na pamet. Baš ništa. Nema od čega smrdjeti. Nikad ništa ne stavljamo na njega. Nitko ništa nije prolio. Zašto smrdi???

Razmišljao sam sto na sat, ili mi se barem činilo da razmišljam sto na sat, ali ništa.

Onda se ona vratila.

‒ Koji zajeb! Kužiš da je to jedan od onih problema kod kojih ti nitko ne može pomoći ‒ rekao sam gotovo očajan.

Pogledala me. Značajno. Suosjećajno. Ne doživim to baš tako često od nje, ali tu je kad je najpotrebnija, to ne mogu poreći.

‒ Nekako ne mogu nazvati servis i reći: E, čujte, ti vaši frižideri u jednoj točki smrde! Ne mogu NIKOGA tek tako nazvati i to reći! ‒ rekao sam.

Kimnula je i rekla: ‒ Nećeš vjerovati, upravo sam o tome razmišljala dok sam pišala.

Prišla mi je, zagrlila me i konačno rekla, tihim glasom, negdje na rubu šapta: ‒ Voli me.

Zagrlio sam je i zatvorio oči. Stajali smo tamo zagrljeni i voljeli se. Nisam imao potrebu išta reći, nisam imao što.

Znao sam da to nije rješenje problema, ali osjetio sam olakšanje. To je bio taj trenutak. Kao kad skužite da ste mogli već sto puta biti mrtvi i da ćete jednog dana to sigurno biti, ali da još niste i da vjerojatno još neko vrijeme nećete biti. Kao kad skužite da ste mogli biti sami, na kilometre nitko da vas voli, nitko da vas spasi. Od okrutnog svijeta, od sebe samog, od frižidera koji smrdi, svejedno. Čak iako znate da ni ovako niste spašeni, da će taj osjećaj neminovno proći, više se ne osjećate loše zbog toga.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.