Ljubav je sve | Krešimir Pintarić

13. RUKE GORE TKO NE RAZLIKUJE JOINT OD SILOVANJA!

 

Da bi se nešto temeljito poznavalo, potrebno je upoznati pojedinosti, a kako njih ima bezbroj, to je naše znanje uvijek površno i nepotpuno.
La Rochefoucault, Moralne maksime

 

Nedjelja bez Formule 1 nije prava nedjelja. Čak i neke nedjelje s Formulom nisu prave nedjelje, ali one bez Formule nemaju nikakve izglede da ikada budu prave nedjelje. Nastane prevelika praznina poslije nedjeljnog ručka, dok se bez obveza i nažderan, dakle lijen i bez grižnje savjesti, pokušavam usredotočiti na kvalitetno gubljenje vremena. A teško da išta može konkurirati onom upornom kruženju bolida po stazi. Ta savršena kombinacija oktanskog uzbuđenja i besmislenog praćenja istog na ekranu televizora. Njegovo vremensko podudaranje s jedinstvenim nedostatkom krvi u mozgu i viškom vremena. Ponekad nogomet može biti dobra zamjena, ali najčešće nije. Ne postoji u nogometu nšta usporedivo s tehnološkim savršenstvom bolida Formule 1. I ne samo u nogometu. Ne postoji ništa na svijetu usporedivo s bolidom Formule 1. Ako biste odraslog, zdravog muškarca pitali koju bi igračku htio, odgovor sigurno ne bi bio Pamela Anderson ili J. Lo. Igračka može biti samo jedna: bolid Formule 1. Obični smrtnik s bolidom više ne bi bio obični smrtnik već Božji izabranik. Ne mogu uopće zamisliti kakav mora da je osjećaj stisnuti papučicu gasa do daske. Prolaženje kroz zavoje s 250 km/h da i ne spominjem. Vjerojatno kao kada se naduvan vozim tramvajem.

Samo malo brže.

 

* * *

Ona uopće ne razumije tu priču s Formulom. Valjda zato jer ne može razumjeti bilo što vezano uz sport. A osobito ne sport na televiziji. Kaže da ne može zamisliti ništa besmislenije od gledanja sporta na televiziji. Možda jedino gledanje zasjedanja Sabora. Slažem se. Posebno ovo sa Saborom. Ali ni sport nije daleko od toga. No, za razliku od Sabora, praćenje nekih sportova na televiziji na mene, unatoč besmislenosti, ima pozitivan učinak. Kao, recimo, Formula nedjeljom popodne. Ili kada na Eurosportu pred spavanje ulovim one ženske i tipove što se boćaju kamenjem po ledu. To može biti savršeno. Čak i ona nekada to zna pogledati sa mnom. Kaže da joj se sviđa kako trljaju led ispred kamena. Ne čudi me. Često gledamo iste stvari zbog različitih razloga.

Unatoč tome što ne može smisliti Formulu, zbog čega najčešće poslije nedjeljnog ručka ostaje u kuhinji čitati, obavezno mi napomene da je zovem ako se „netko zapali“. Mislim da nije zlurada, iako mi se čini da me pokušava uvjeriti u suprotno. Nedavno se i otvoreno požalila kako je Formula u svom zalasku, kako je postala gotovo bespredmetna jer se danas tako rijetko „netko zapali“. Ja sam uvjeren da sam zlurad jer sam siguran da bih uživao u pogledu na gorećeg Schumachera. Bio bi to, unatoč ljudskoj tragediji, istinski sportski spektakl.

A kasnije bi valjda bio snimljen i film.

S Benom Affleckom u glavnoj ulozi.

 

* * *

Nikada mi nije jasno kako to da nekim ljudima moram objašnjavati zašto mrzim Schumachera. Nikada mi nije jasno da se tim istim ljudima to ne može objasniti. S Borutom sam se razumio u tri sekunde.

On je rekao: ‒ Kako taj čovjek vozi.

Meni uopće nije jasno kako je moguće da netko može tako voziti – složio sam se.

Onda je on rekao: ‒ Ali kako taj čovjek ne zna gubiti.

Kimnuo sam: ‒ Kakva pizda od čovjeka.

Borut je slegnuo ramenima i rekao: ‒ Što ćeš.

Onda smo nastavili piti pivo i gledati cure u prolazu.

Borut kuži te stvari.

 

* * *

Kad god pizda pobijedi, nastupa najgora vrsta nedjelje. Nažalost, takvih je bilo dosta zadnjih godina.

 

* * *

Te nedjelje nije bilo Formule. Znao sam to dobro. Nije bilo ni nogometa. Bila je to jedna lažna nedjelja. Više je sličila nekom glupom blagdanu nego nedjelji. U tim uvjetima skoro nikada ne pokušavam sjesti pred televizor i na silu pronaći nešto za blejanje. Ne vjerujem u nasumično blejanje. Ona nema nikakvih problema s tim. Ako joj se bleji, jednostavno sjedne pred televizor, uključi ga i bleji. Od prvog do dvadesetog devetog kanala, pa natrag. Tu i tamo zapne na nečem, minutu ili dvije, ali uglavnom prebacuje kanale. Mene to dovede do bjesnila za svega nekoliko minuta. Najviše deset. Ne mogu to. Radije blejim kroz prozor. Čak i kada nema ničega za gledati, više mi godi nego prebacivanje kanala. Eventualno volim provjeriti na internom kanalu kabelske televizije jesu li im pali Windowsi. Uvijek mi popravi raspoloženje kad vidim plavi ekran smrti.

Tuđi.

 

* * *

Te nedjelje nije bilo uputno gledati kroz prozor. Pokušao sam i nije bilo dobro.

Vani je bilo kao da se netko izbljuvao. Čista depresija. Bez boje, bez života. Cijela Knežija u sivim tonovima. Kada je takvo vrijeme i kada pogledam Knežiju, uopće mi nije čudno što se svako malo neki umirovljenik zaleti kroz prozor. Jedino što oni to čine i sunčanim danima.

Kako bih prestao razmišljati, odlučio sam ipak otići pred televizor i blejati. Sve mi se činilo manje opasnim od gledanja sive Knežije. Znao sam da mi se to neće događati kada na proljeće prolistaju platane, ali do listanja je trebalo proći još par mjeseci. Toliko nisam mogao čekati pred prozorom.

 

* * *

Na prvom kanalu prvi je program HTV-a. Našem malom televizoru treba nekoliko sekundi da se pojavi zvuk, i još nekoliko da se pojavi i slika. Mom malom velikom mozgu treba nekoliko sekundi da skuži što je na programu. Dakle, nekih desetak sekundi po uključivanju televizora skužio sam da gledam Nedjeljom u 2. Slijedećih nekoliko sekundi trebalo mi je da skužim kako nikada nisam gledao Nedjeljom u 2. Puno više od toga trebalo mi je da uhvatim temu. A onda se i to dogodilo: pričalo se o drogi. Pomislio sam: „Odlično.“ Onda sam skužio da je gošća sestra Bernardica. Pomislio sam: „Ovo će biti ludilo. Trebao bih nešto smotati.“

Ono što sam čuo ipak je premašilo moja očekivanja.

Čini se da sam upao u trenutku dok su raspravljali o zakonskim promjenama, o tome kako je posjedovanje marihuane postalo prekršaj, a ne više kazneno djelo. Tu negdje prikopčao sam se na priču sestre Bernardice. Na moje iznenađenje, što najbolje pokazuje koliko sam naivan, sestra Bernardica se okomila na promjene zakona. Budući da sam ograničenih intelektualnih kapaciteta, nisam mogao bez napora pratiti argumentaciju sestre Bernardice zašto je to loše. A onda se, kao da je to i sama shvatila, poslužila jednom pravom novozavjetnom prispodobom.

Rekla je otprilike sljedeće.

Marihuana je droga, a nikome se ne mora objašnjavati da su droge opasne. I za one koji ih konzumiraju i za njihovu okolinu. Ljudi koji puše marihuanu bolesni su i treba im pomoći, ali ne tako da se oni uhvaćeni s manjom količinom marihuane tretiraju s prekršajnom, a ne kaznenom prijavom. To sve treba u zatvor. Zato i služe zatvori: da se pomogne nenormalnim ljudima. Uvođenje pojma „količine za osobne potrebe“ kada je upitanju marihuana može biti samo kontraproduktivno. Zamislite da se silovateljima zakonski omogući da mogu silovati određeni broj osoba, da se to nazove „silovanje za osobne potrebe“.

Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima.

Nisam.

Pomislio sam: „Ova nije normalna.“

Pomislio sam: „Potpuno je luda.“

‒ Moj kurac ima više inteligencije ‒ rekao sam ćelavom voditelju, koji je to sve odlično podnosio.

Proderao sam se: ‒ LJUBAVI! DOĐI! OVO MORAŠ VIDJETI!

Došla je i sjela pored mene.

‒ Što je? Što si sav usplahiren?

‒ Moraš ovom svjedočiti! Inače ću misliti da sam lud!

‒ Što je bilo?

‒ Sestra Bernardica upravo je izjavila da je zakonski dopustiti nekom da ima marihuanu za osobne potrebe isto što i omogućiti silovateljima da siluju za osobne potrebe.

‒ MOLIM?

‒ Dobro si čula.

Sestra Bernardica nastavila je svoj križarski rat protiv prekršajnog tretmana marihuane za osobne potrebe. Onda više nisam mogao izdržati. Isključio sam ton. Pogledao sam ženu s onim ne-mogu-vjerovati pogledom. Uzvratila mi je suosjećajno, ali ne onako zapravo, više kao da me bodri, ali bez razumijevanja.

‒ Jadna ‒ rekla je žena.

‒ Jadna? Nije to jadno. To je čisto jebeno zlo!

‒ Pa očito ne zna ništa o marihuani. Žena živi u teškoj zabludi.

‒ Ali to priča na nacionalnoj televiziji! To sada sluša tisuće roditelja koji misle kako je to istina. Jer, eto, Bernardica to govori, i to na nacionalnoj televiziji, nedjeljom poslije ručka. Znaš da za većinu ljudi to znači isto što i istina. Većina ljudi u njoj vidi sveticu koja želi pomoći jadnim narkomanima. Narkomanima koji duvaju! O vremena, o kokoši!

‒ Pa šta si ti očekivao od nacionalne televizije?

‒ Stvarno ne znam. Isuse, zašto zli i glupi ljudi misle da tebe imaju u srcu!?

‒ Mislim da se previše uzbuđuješ zbog sestre. Počeo si se obraćati Isusu.

‒ Naravno da se uzbuđujem. Pa mi plaćamo pretplatu! Mi ovo financiramo!

‒ Mi ne plaćamo pretplatu.

‒ Dobro. Ali pokušali su nas natjerati da je platimo.

‒ Ali je ne plaćamo.

‒ Dobro. Dobro.

‒ Je lʹ ti sad bolje?

‒ Nije. Nimalo.

‒ Zašto?

‒ Zato što bih htio da sada netko tamo u studiju ima dvije čiste i da je pita što bi napravila da se nađe u situaciji da mora birati za svoje dijete: pušenje jointa ili solidno silovanje. Ili još bolje: deset jointova ili deset silovanja. Baš me zanima što bi rekla.

‒ Ona je sestra, ne bih rekla da ima dijete.

‒ Nema veze. Može onda isto pitanje za sestrinu sestru. Oca ili majku. Samo me zanima što bi odabrala kada joj je silovanje i pušenje jointa u istom pretincu.

Nasmijala se i poljubila me. Zatim je ustala i izašla iz sobe. Vratila se s telefonom u ruci i rekla, karikirajući moje ponašanje, znači totalno napaljeno, poludebilno i agresivno: ‒ Idemo zvati televiziju i jebati joj mater!

Gledao sam kako joj se oči smiju.

‒ Pa da joj učinim uslugu.

Onda se uozbiljila. Sjela je pored mene. Ugasila je televizor i okrenula se prema meni: ‒ Znaš u čemu je problem?

‒ Znam. Ne treba njoj jebati mater. Jebat ćemo mater uredniku koji ju je pozvao u emisiju da priča gluposti. Ona, očigledno, samo govori ono što misli. Nije ona došla i rekla „sad ću ja pričati gluposti na televiziji“.

‒ Ako ćeš biti pun razumijevanja, onda ne smiješ jebati mater ni uredniku. On ju je pozvao vjerojatno zato jer tako misli 90% ljudi u Hrvatskoj.

‒ Svejedno.

‒ Slušaj. Nisam na to mislila kada sam te pitala u čemu je problem. Znaš li u čemu je problem ili ne?

Više nisam bio siguran u čemu je problem. Prvo sam mislio da točno znam, ali me malo izbacila iz bijesnog kolosijeka i više nisam bio siguran u čemu je problem.

‒ U čemu?

‒ U tome što si se dao isprovocirati. Dopustio si da se pretvoriš u vulgarnu verziju Bernardice u djeliću sekunde. To je pravi problem. Ne njeni svjetonazori. Ne urednička politika.

‒ Nije istina. Nisam se pretvorio u Bernardicu. Ona misli da može procijeniti što je dobro za druge, a ja mislim da znam procijeniti što je dobro za mene. To je velika razlika.

‒ Pa i nije. Mislim, nemaš pravo.

‒ Kako sad nemam?

‒ Možda je za nju dobro da misli da su svi koji puše marihuanu narkomani. Možda je za nju dobro da izjednačava silovanje i duvanje. Kako ti možeš znati da bi za nju bilo bolje da misli isto kao i ti? Vidiš kako u trenu možeš postati zao. Samo zato jer se ne slažeš s njom kada je u pitanju marihuana, tebi je bilo dovoljno da je proglasiš zlom i glupom.

‒ Koliki su izgledi da ne griješim? I ne zaboravi da sam ja spreman svoje riječi potvrditi svojim djelima. Nisam siguran da je ona spremna podnijeti onoliko silovanja koliko sam ja u stanju poduvati jointova.

‒ Nije stvar u tome. Kao što je ona u krivu kada izvlači hrpu nekakvih blesavih zaključaka iz činjenice da netko duva, tako si i ti izvukao gomilu bijesnih zaključaka samo zato jer je ona rekla što misli, imala pravo ili ne.

Nije mi se svidjelo što sam se odjednom našao u istom košu sa sestrom Bernardicom. To mi je bilo neprihvatljivo jednako kao stavljanje duvanja i silovanja u isti koš. Ali sam kužio što mi pokušava reći. Moja militantna obrana duvanja može biti samo kontraproduktivna. Bez obzira što ja u svoju korist mogu citirati nekog obrazovanog, s papirima i stručnim iskustvom.

‒ Moja je reakcija idiotska? To mi želiš reći?

‒ Želim reći da ne volim kada si takav. Kada si u stanju na nekoga sasuti paljbu iz svih raspoloživih oružja samo zato jer se ne slažeš s nečim što je izrečeno. To je loše za zdravlje.

‒ Ali valjda je u redu boriti se za ono u što vjeruješ.

‒ Bitno je kako to činiš. I Bernardica se bori za ono u što vjeruje. A nju to ne opravdava u tvojim očima. I onda još nećeš priznati da si se srozao na ono što naizgled prezireš.

Osjećao sam se stvarno srozano. Još sam uvijek bio uvjeren da Bernardica ne može imati pravo, ali više nisam bio siguran da ja ne mogu biti Bernardica. Stvarno sam se osjećao nekako jadno. Onda me žena odjednom počeškala po glavi kao da sam kakav terijer i rekla: ‒ Znaš što?

‒ Što? ‒ odgovorio sam automatski, ali ipak utučeno.

‒ Sad sam se sjetila da sam prisustvovala jednom razgovoru u kojem je neki tip za susjednim stolom pričao o Bernardici. Nisam obraćala pozornost, ali sada znam da je govorio baš o ovoj Bernardici.

‒ Kakav razgovor? Koji tip?

Neki tip. Dok sam čekala Snježu u Dobrom zvuku.

‒ I što je rekao?

‒ Da je Bernardica u Splitu totalna faca. Da je napravila čuda u radu s narkomanima. Da je svi tamo puše.

‒ I ako si totalna faca u Splitu, onda možeš govoriti o stvarima koje nikada nisi iskusio?

‒ Izgleda da je tako.

Još sam uvijek bio utučen, ali mi je palo na pamet da ne bi bilo dobro dopustiti Bernardici da mi pokvari nedjelju. Pa makar bila i bez Formule i bez sunca. Odlučio sam ne dati Bernardici za pravo, ali tako što ću se usredotočiti na kvalitetu svog života. Raditi na tome da se što bolje osjećam. Da se što više opustim.

‒ Pa šta ako je napravila čuda u radu s narkomanima? Kakve veze narkomanija ima s marihuanom? Ako ja mogu svoj redoviti posao obavljati jednako dobro kao i netko tko ne duva, a obavljam ga i bolje od toga, zašto bih trebao završiti u zatvoru: zato jer mi je navečer gušt zapaliti joint? Ako mogu godinama duvati i normalno funkcionirati, ako mogu ne duvati kad god nemamo trave, pa onda valjda nisam ovisan, a valjda ne ugrožavam ni društvo zato jer plaćam porez, prirez, zdravstveno i mirovinsko. To što ona priča nema veze ni s čim. Pomogla je nekim heroinskim ovisnicima da se skinu. Ali to ne znači da zna išta o drogama, sigurno ne o marihuani. Hoće li u slijedećoj emisiji o ekologij pozvati nekog smetlara koji je u svom kvartu napravio čuda sa smećem? Koji uvijek skupi dvostruko više smeća od drugih smetlara? Ako je njegov kvart čišći od drugih, znači li to da je on stručnjak za ekologiju? Da treba cijeloj naciji iznijeti svoje stavove o zagađivanju? Nedjeljom popodne?

‒ Nije loša ideja.

‒ Koja?

‒ Da pozovu smetlare da pričaju o ekologiji.

‒ A da ja smotam joint pa da te natjeram da ga poduvaš sa mnom i onda silujem?

‒ Pa da umrem od smijeha dok me siluješ?

‒ Meni neće smetati.

 

* * *

I stvarno mi nije smetalo. Možda malo. Nekako mi se teže diže dok se žena, umjesto da me napaljena preklinje da je silujem, povremeno zakikoće i svako malo priupita nešto tipa: ‒ Jesi počeo silovati? Čija je to ruka? Šta je ovo?

Ali kada se jednom digao, prestala su pitanja.

Dobro, lažem. Ja nisam mogao odoljeti da je u jednom trenutku ne upitam: ‒ Maca popapala jezik?

Užasno glupo, ali nisam si mogao pomoći. Erekcija djelotvorno zatire i zadnje bljeskove inteligencije u prosječnog muškarca. Osobito naduvanog.

Ne žalim se.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.