Ljubav je sve | Krešimir Pintarić

2. NEVINI SMO DOK SANJAMO

 

Namučivši se s tom dvojicom Berlioza, Ivan je sve precrtao i odlučio započeti s nečim vrlo snažnim da bi odmah privukao pozornost čitaoca, i napisao je kako je mačak ušao u tramvaj, a zatim se vratio na epizodu s odrezanom glavom.
Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita

 

Gotovo uvijek mi treba nekoliko trenutaka da se snađem. Mobitel je uvijek na istom mjestu, ali treba mi vremena da se toga sjetim. Ali to nije sve. Kada se probudim, nikada mi ne radi centar za snalaženje u prostoru. I vremenu. A centar za pronalaženje izvora zvuka kao da nikada nisam ni imao.

Ja za buđenje navijam budilicu, ona uvijek koristi mobitel. I uvijek ga ja moram ugasiti. Ona mora spavati do zida. Ja moram spavati do mobitela. Život udvoje ima loših strana. Ali nikada ne možete predvidjeti koje će to biti prije nego udvoje zaživite.

Mobitel je sprava, ne zna za milost. Točnije, programiran je da bude učinkovit, ne milosrdan. Nije ga zanimalo što mi je u glavi tog jutra bio solidan kaos. Sve zbog tog sna. Zapravo, tek sam polako počinjao razlikovati san od jave. Izvukao sam ruke ispod toplog pokrivača. U sobi je bio skoro potpuni mrak. Tek se nešto sivkaste svjetlosti stidljivo probijalo kroz venecijanere.

Slabo podnosim radne dane zimi, kada se ustajemo prije nego se do kraja razdani. Da ne spominjem one dane koji se cijeli dan ne razdane.

Prekinuo sam mobitelsko pištanje. Ostavio ruke iznad pokrivača. Klasično aklimatiziranje. Ne spavamo s uključenim radijatorom. Radije tri pokrivača nego radijator. U sobi je bilo ugodno hladno. To mislim jedino pod uvjetom da se nalazim s prave strane pokrivača. Čekao sam malo prije nego ću ustati. A onda sam polako postao svjestan da radim popodne i da je pištanje mobitela značilo da ona treba ići na posao. Okrenuo sam se prema njoj.

‒ Ljubavi ‒ rekao sam tiho.

Ništa nije odgovorila, samo je navukla pokrivač preko glave.

Ona ujutro nije za velike riječi. Točnije, nikakve.

‒ Ljubavi, moraš ustati ‒ pokušao sam ponovno.

Ljubav nije mislila tako. Mumljala je nešto ispod pokrivača.

‒ Što? Ne čujem te.

Otkrila se do brade: ‒ Noć je. Pusti me da spavam.

Upalio sam svjetlo iznad kreveta: ‒ Evo, svanulo je.

Ljutito ga je ugasila i okrenula mi leđa. Kao da sam ja bio kriv što mora na posao.

U njenim očima sam i bio. Znam da jesam. Barem djelomično. Mora na posao jer je sa mnom. Jer se nije bila u stanju zaljubiti u nekog drugog. Nekog tko bi joj omogućio da ujutro ne mora na posao. To joj inače ne smeta, ali ujutro da. Ne uzimam to k srcu jer joj ujutro smeta sve.

Opet je nešto promumljala. Ovaj puta prema zidu.

‒ Što je? Ništa te ne razumijem.

Polako se okrenula. Digla ruke iznad glave. Slabašno se protegnula. A onda umorno rekla: ‒ Ubit ću te.

 

* * *

Budilica je zazvonila u osam i 15. Nisam spavao. Rijetko kada zaspim nakon što se ona probudi za posao. Sav taj posao s mobitelom uvijek me potrese. Nakon toga mogu ostati valjati se u krevetu dok ona ne bude gotova s kupaonicom ili čak i malo dulje. Ako slučajno zaspim, budilica me budi u osam i 15.

Poklopio sam budilicu i pogledao prema prozoru. Sivkasta se svjetlost nešto uzjogunila, ali još uvijek nije bilo govora o danu. Svanuo je, ali sumrak. Čisto sranje.

Ustao sam. Prišao prozoru. Podigao venecijanere. Vani je bio hladan dan u paklu. Pakao, samo hladno. Jednolično sivo nebo naleglo na Knežiju. Sve je izgledalo mrtvo. Ili kao da žali što nije mrtvo. Vlaga i hladnoća što se za sekundu probiju do kostiju. Učinilo mi se da čujem kako mi kostur škripi. Kao Titanic prije nego je pukao na pola, samo tiše. Odvrnuo sam radijator i otišao u kupaonicu. Digao sam dasku i počeo pišati. Onda sam se opet sjetio sna.

 

* * *

Taman sam bio gotov s kavom i ostavljao praznu šalicu u sudoperu kada je zazvonio telefon.

‒ Je lʹ to moja ljubav? ‒ čuo sam tepanje iz slušalice.

‒ Je, je. A moja? ‒ uzvratio sam tepanje.

‒ Tvoja ljubav prolijeva kavu po cijeloj firmi. Nikako se koordinirati ‒ rekla je.

Ujutro je obično muči koordinacija. Odnosno, izostanak koordinacije. A često i sindrom slabog zgloba. To ona zove tako. Kaže da nekada ujutro nema dovoljno snage u zglobu za držati šalicu kave. Pa je jednostavno prolije. Što je još uvijek bolje nego kihnuti u kavu. To je, pak, moja specijalnost. Nakon nekoliko kihanja u kavu obično moramo promijeniti tipkovnicu.

‒ Kako je moja ljubav? Je lʹ zakasnila na posao? ‒ pitao sam zamišljajući kako tetura po cijeloj firmi pokušavajući donijeti kavu do svoje sobe.

‒ E, to je bilo stvarno čudno… Došla sam na posao prva ‒ rekla je zamišljeno.

‒ E, to je stvarno čudno ‒ morao sam se složiti.

‒ A kako je moja ljubav?

‒ Hm… Malo čudno ‒ nevoljko sam odgovorio.

‒ A zašto?

‒ Malo sam zbunjen. Ne sjećam se kada sam se zadnji puta tako jasno sjećao što sam sanjao.

‒ Znaš što si sanjao!?

‒ Aha.

‒ Pa što si sanjao?

‒ Baš te zanima?

‒ Naravno da me zanima.

‒ I nećeš promijeniti mišljenje o meni kada ti ispričam san?

Trenutak nije bilo nikakvog zvuka iz slušalice.

‒ Jesi karao u snu? ‒ upitala me strogo.

‒ Mislim da inače karam, ali noćas nisam.

‒ Onda pričaj.

‒ Znači, voljet ćeš me?

‒ Da, da, hoću. Daj ga.

Trebalo mi je nekoliko sekundi da se prisjetim kako san počinje. Onda sam se sjetio. I sve mi se vratilo nekako kristalno čisto. Kao da nije bio san. Pokušao sam namjestiti glas spikera Trećeg programa Hrvatskog radija. S malim primjesama Zorana Radmilovića.

‒ Uživam u kasnojesenskom suncu dok spuštenog krova vozim zakrčenim gradskim ulicama. Svi moraju negdje stići. Svima se žuri. Vozači emitiraju više lošeg zračenja nego svi mobiteli svijeta zajedno. Ne razumijem ih. Jednako bi brzi bili i da ih boli kurac. Znam to jer mene boli kurac, a brz sam kao i oni. Kod HNK-a skrećem. Parkiram na neoznačenom mjestu ispred terase Poola. Ostajem još trenutak-dva uživati toplinu sunčevih zraka na licu rashlađenom od vožnje. Nemam pojma zašto se zove Pool. Ni biljarskog stola ni bazena nema na kilometre. Gasim glazbu i izlazim. Dok laganim pokretom zgloba zatvaram vrata metalik crnog TT-jca, promatram prisutne.

‒ A TT-jac se vozi! ‒ uzviknula je.

‒ Da nastavim ili ne? Zanima te nastavak?

‒ Ljubavi, naravno da me zanima. Samo sam ti htjela reći da mi je drago što si vozio TT-jca.

‒ U redu. Dakle, gledam šabane i komade za stolovima. Ako je i postojala neka konverzacija prije mog dolaska, sada je više nema. Svi su impresionirani. Ne znam kako izgledam, vidim samo učinak vlastite pojave. Dok prolazim terasom, mogu točno identificirati komade koji su ovdje sa svojim šabanima: trude se gledati u stol ili su iznenada ugledale neku mrljicu na svojoj torbici. Ili mi dobacuju kratki, naizgled površan pogled. Svoje šabane ne mogu pogledati. One druge se ne susprežu. Gledaju me raširenih zjenica. Šabani su popizdili. Da se njih pita, Saddam bi u Bijeloj kući bio ljepše dočekan. Ne jebe me to uopće. Žao mi ih je, na neki način. Zapravo, nije mi ih žao. Još uvijek me boli kurac. Dobacujem šabanima pogled koji im poručuje da se rizik ne isplati uvijek. Sjedam za šank. Konobar me ugledao i trenutno odjebao neki par za stolom do šanka. Konobar ima smisao za relevantnost. Naručujem. Gledam ga dok cijedi dva grejpa. Izigrava temeljitost i predanost pozivu. Na drugoj strani šanka stoje dva komada u uzlaznoj putanji. Očito je da ne sjede samo zato da bi ih svi mogli bolje vidjeti. Pogledavaju se međusobno. Onda me skeniraju. Ja skeniram njih. Izgledaju kao da im je pao kamen sa srca što je napokon u blizini muškarac koji je viši od njih, usprkos štiklama. Odlučim im poslati sve-bih-učinio-za-tebe osmijeh. Ne mogu biti 100% siguran zbog sve te njihove šminke, ali mislim da se plava malo zarumenila. U svakom slučaju, skrenula je pogled. Shvaćam da mi sve to uopće nije zabavno. U tom trenutku s leđa me grli Ivan i daje nježni poljubac. Uzvraćam mu. Pogledam na drugu stranu šanka. Plava izgleda kao da će joj svaki ćas pući aneurizma. Pažnju mi odvlači zvonjava mobitela. Prodorna, nesmiljena zvonjava koju ne mogu locirati. Prepipavam džepove. Polako bijesnim. Ne mogu naći prokleti mobitel. Počinjem psovati, ali to, začudo, ne pomaže.

Tišina.

Rekao sam u slušalicu: ‒ To je to.

‒ Dakle, vozio si TT-jca. A meni se rugaš i govoriš mi da sam tvoja ikona potrošačkog društva ‒ odgovorila je veselo.

Istina, često joj se rugam. Mene su ipak više mučile neke druge pojedinosti iz sna. Ipak, samo sam rekao: ‒ Zašto imam osjećaj da ću do kraja života morati slušati kako sam sanjao da vozim TT-jca?

Opet tišina. Ali ona za koju znate da znači da osoba s drugog kraja žice razmišlja.

‒ Jesi li rekao Ivanu? ‒ upita je ozbiljno.

‒ Naravno da nisam! I naravno da neću. Uostalom, tek je devet sati.

‒ Dobro, dobro. Ne uzbuđuj se. To je samo san.

‒ A Freud, nesvjesno i te priče?

I opet tišina.

Pokušao sam ponovno: ‒ Znam da snovi nisu stvarni, ali nešto valjda znače.

Pročistila je grlo. Onda je rekla: ‒ Hoćeš da ti ispričam što sam ja sanjala neki dan? Htjela sam ti ispričati pa sam zaboravila. Sada si me sjetio.

‒ Slušam.

‒ Spremala sam tavan i našla neku mačku koja se tek omacila. Imala je zelene, žute i ljubičaste mačiće sa zvjezdicama i svačim po sebi. Pokušala sam joj ukrasti zelenog, ali ona je na to skočila i izderala se na mene: „Odbij! Kako te nije sram!“ Tek tada sam vidjela da je ogromna, puno veća od mene. Imala je na sebi pregaču, a na glavi uvijače. Počela sam se ispričavati, ali ona je neprestano režala na mene i nije izgledala kao da prihvaća moje isprike. Onda sam je upitala: „Poznaješ li onu Dortu?“ Ona je odvratila: „Je li onu crnu, mekanu, koji govori tiho?“ „E, tu“, rekla sam. „Pa ja sam njezina majka“, rekla je. Nakon toga je prestala režati pa smo počele sasvim fino pričati o ostalim mačkama iz susjedstva. Upitala sam je: „Sjećaš li se onog sivog Arkengera koji je nedavno poginuo?“ Ona mi odvrati: „Misliš na onog u kojeg je Šnur bio zaljubljen? Da, da. Bio je to krasan dečko, ali šteta što nije mogao.“ Onda mi je poklonila jednog zelenog mačića jer joj je bio duplikat, a ja sam joj obećala da ću ga naučiti da priča tiho.

Kikotao sam se.

‒ Osjećaš li se sada bolje? ‒ upitala je.

‒ Ne. Ali svejedno hvala.

 

* * *

Nisam lud za poslom, ali i od njega može biti neke koristi. Osim novčane. To popodne odgovaralo mi je što je bilo puno posla. Nisam stigao razmišljati. Bio sam u laganoj i bezrazložnoj depresiji, ali nisam to primjećivao sve dok sam bio zaposlen. Čak sam i na san zaboravio. I svoj i njezin.

Poslije, na putu do Knežije, lagano me ubijala kiša praćena vjetrom. Ili je bilo obrnuto. U svakom slučaju, to je na mene djelovalo kao da mi netko istodobno drži prodike i dijeli šamare. U jednom sam trenutku čak osjetio kako me hvata bijes. Ali i to je bilo bolje od valjanja u tupoj malodušnosti.

 

* * *

Dok sam petljao s ključevima pred vratima stana, ugasilo se svjetlo na hodniku.

‒ U kurac! ‒ rekao sam mraku oko sebe.

Isti sam tren začuo kako se u bravi okrenuo ključ i vrata su se otvorila.

Njen izraz lica bio je točno na suprotnom polu od mog: naizgled ozbiljan, ali s očima koje su se nedvojbeno smijale.

Raširila je ruke. Ušao sam u stan i zatvorio vrata za sobom. Okrenuo sam se prema njoj. Blistala je od dobrog raspoloženja. Onda joj se lice razvuklo u veliki i otvoreni osmijeh. Raširio sam ruke i zagrlio je. Odmah sam se počeo osjećati bolje. Stajali smo tako nekoliko sekundi.

Onda me zagrlila još čvršće i rekla tiho, ali oduševljeno: ‒ Moj latentni homoseksualac!

Pokušao sam je odgurnuti, ali držala me u grčevitom zagrljaju.

Kao da joj život ovisi o tome.

Dok sam tako neodlučno stajao, osjećao sam kako joj tijelom prolaze valovi bezglasnog smijeha.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.