Ljubav je sve | Krešimir Pintarić

7. PONEKAD MISLIM DA ME VARA

 

Prošlo je devet, a ona još uvijek nije kod kuće. Radi do pola šest. Zvao sam je oko osam na posao, ali se nitko nije javio. Pokušao sam je dobiti na mobitel, ali bio je isključen. Ta me kombinacija obično sjebe. Počnem smišljati razne scenarije. Pogotovo ako sam besposlen. Ako piljim u televizor ili čitam knjigu koja zaslužuje da je zavitlam kroz prozor. Najgore što mogu napraviti u takvoj situaciji jest čekati je. Onda vrijeme stane. Da imam tapete u stanu, pratio bih šare. Nisam siguran da bi pomoglo, ali u filmovima junaci to redovito rade kada pokušavaju ne poludjeti.

Ili možda je to zapravo najbolji pokazatelj da su već poludjeli?

 

* * *

Čudno je to kako mozak ponekad može raditi točno ono što ne želimo. Kada je sve u redu, čovjek misli da je on zapravo svoj mozak plus tijelo. Ali dovoljno je da ga nešto izbaci iz ravnoteže (mene neobjašnjivi, ili barem privremeno neobjašnjivi, izostanci žene gotovo uvijek izbace iz ravnoteže) pa da se vrlo jasno pokaže kako je to iluzija. Evo ja upravo pokušavam natjerati mozak da se zaposli bilo čime što nije zamišljanje žene s ljubavnikom. On, mislim mozak, s druge strane, ima svoje ideje kako je najbolje provoditi večer.

Zanimljivo je to da nema nekog racionalnog razloga koji bi me naveo da pomislim kako me žena vara. Ne mogu reći da na bilo koji način pokazuje nezadovoljstvo našom vezom, da je nezadovoljna sa mnom. Kada razmišljam o tome, čini se da nema nijednog razloga zašto bi tražila ili imala ljubavnika. Ali moj mozak zna da se ne događaju samo stvari za koje su nam poznati razlozi. Moj mozak zna da čak uopće nije moj, ili ne onako kako bih ja htio da jest. A ako je moj vlastiti mozak u stanju tako se ponašati, tko ili što onda može jamčiti da se tako neće ponašati jedno sasvim samosvojno biće? Ako mi je nedokučiv esencijalni dio vlastitog organizma, što onda mogu znati o drugim ljudima?

 

* * *

Postoji neki prekidač u tom mozgu. Nešto što ga u jednom trenutku prebacuje u zatvorenu petlju. Nekad se fiksira na sasvim bezazlene pojedinosti. Recimo, hodam ulicom i odjednom sam svjestan da ne mogu odvojiti pogled od svjetla farova automobila koji prolaze. Ti pokretni svjetlosni snopovi toliko okupiraju mozak da čak gubim osjećaj vlastitog tijela. Nezamisliva redukcija svijesti dok se ne dogodi. Normalno hodam ulicom, razmišljam o tome što trebam napraviti kada dođem kući, ili gledam par ženskih nogu kako pretrčava ulicu na neoznačenom mjestu, ili stišćem svežanj ključeva u ruci dok mi se približava skupina od pet-šest pijanih i bučnih skinheada, ili bilo što slično i sasvim normalno, i onda se izgubim.

Možda se nesvjesno sjetim nekog naglog pokreta, kako se na trenutak ukočila kada sam joj prišao s leđa i poljubio je u vrat dok je prala suđe ili kako me grubo prekinula dok sam joj nešto objašnjavao. Možda je na takvo nešto osjetljiv taj prekidač u glavi. Koliko god si ponavljao „ona te voli, ne budi glup“, toliko mi se čini da mi netko govori „njoj je nezamislivo da nakon svih ovih godina bude bez tebe, nezamislivo joj je da se odrekne sve te energije i vremena što je uložila u tebe, u vašu vezu i to je sve; to je ne mora spriječiti da užitak i zadovoljstvo potraži, makar samo povremeno i privremeno, s nekim drugim“. Uostalom, ja znam ljude koji su u dugogodišnjim vezama i koji imaju ljubavnika ili ljubavnicu. I razlog zbog kojeg se to događa vjerojatno je sasvim banalan: da bi se osjećali voljenije, potrebnije, ili da su nešto posebno, da znače nešto više. A ponekad mi doista nije teško pomisliti kako ne ulažem dovoljno truda da bi se ona osjećala posebnom i voljenom.

 

* * *

Promatram kako se dvije crvene točkice na budilici pojavljuju i nestaju. Ali tako što ležim u mraku i tišini, a budilicu sam si stavio na lice. Te su točkice onda dovoljne da sačine cijeli jedan univerzum. U kojem se sve događa s razlogom. Nedokučivim, ali ipak razlogom. Sva ta crvena svjetlost razlivena u mojim očima, u pogledu koji ne mogu fokusirati. Mislim kako zapravo ne osjećam ništa osim velikog umora. Takvog umora koji čak može ispuniti i onu šupljinu koju osjećam negdje u utrobi. U tom trenutku sjetim se dokumentarca u kojem je jedna žena, koja je imala neku degeneraciju temporalnog režnja, pričala kako je rado odlazila u knjižnicu, ali ne da bi tamo čitala, već da bi se vozila liftom i promatrala dvije lampice, crvenu, koja je pokazivala da je lift u pokretu, i zelenu, koja je pokazivala da lift miruje. Kako je znala sate provesti u liftu promatrajući te dvije lampice. Kako je pritom često osjećala zanos, a ponekad i pravu ekstazu.

 

* * *

Čujem zveckanje ključeva na hodniku i zatim otključavanje brave. Sva ona tjeskoba odjednom se pretvara u silno uzbuđenje. Osjećam kako mi se srce penje u usta. Uzbuđenje koje je mješavina ljutnje i nade da će se sada sve razjasniti, da će se sve opet vratiti na svoje mjesto. Ne znam što ću joj reći. Znam da ne smijem pokazati što je moj mozak mislio o njoj. Znam i da će reći kako joj je baterija iscurila. I to je vjerojatno istina. Ipak, čekam da to čujem od nje. Zaklinjem se da joj neću reći kako mislim da me vara. Da ću reći bilo što, da ću šutjeti, samo da neću reći što mislim.

Otvaraju se vrata. Ulazi u stan. Dobre je volje. Grli me i ljubi. Kaže da joj je žao što nije javila da će doći kasnije, ali baterija joj je iscurila. Stvarno je dobre volje. Pretpostavljam kako bi je barem malo grizla savjest da me prevarila. Da ne bi mogla ovo odglumiti. Mislim kako ja to ne bih mogao odglumiti.

Jesam li naivan?

Ona zna da sam ljut. Toliko me poznaje. Ali misli da sam manje ljut nego što zapravo jesam. Uopće nema ideju koliko sam sjeban. Misli kako će me na brzinu oraspoložiti. Leprša po sobi. Presvlači se. Vadi iz torbe papirnatu vrećicu i pruža mi je. Ne želim njenu vrećicu. Želim znati gdje je bila. I znam da ću sada to saznati. Ali ona čeka da prihvatim vrećicu. Dobra taktika.

‒ Izvoli.

Gleda me pogledom kojim obično gledamo dijete koje se duri, koje se pretvara da se ne da omekšati nikakvim poklonom. Ali ne gubi strpljenje.

‒ Koji je ovo kurac? ‒ napokon upitam.

‒ Čemu psovanje, ljubavi? ‒ pita.

Trenutak još čeka odgovor, a onda kaže: ‒ To ti šalje Mirela.

Mirela govno. Uvijek postoji neka Mirela. Ili Mirela s posla, ili Mirela s faksa, ili Mirela sa strechinga. Mirela je univerzalna pojava.

‒ Što je to?

‒ Otvori pa ćeš vidjeti.

Popuštam. Uzimam vrećicu i zavirujem. Čokoladice. Čudne. Hrpa njih. U obliku životinja. Jedna sliči na sisu. Nikad vidio ništa slično. Zagledam vrećicu. Sigurno neko belgijsko sranje. Uopće nemam osjećaj da su jestive. Osim sise.

‒ Znači, tvoj mi ljubavnik šalje čokoladice?

Nisam izdržao. Nikada ne izdržim.

‒ Ma koji ljubavnik?

Sada je ionako svejedno. Zato joj odgovaram: ‒ Sigurno ne moj.

‒ Da ne misliš da bi ti moj ljubavnik poslao čokoladice?

Kada čovjek jednom ispadne glup, onda uvijek misli da može ispasti glup još jednom.

‒ Vjerojatno mislite da nikada ne bih pomislio da mi ljubavnik šalje čokoladice, što je dovoljan razlog da mi ljubavnik pošalje čokoladice.

‒ Ljubavi moja.

Sada me već sažalijeva. A to mi ne popravlja raspoloženje. Iako ga mijenja. Čini mi se da sam sada više ljut na sebe nego na nju. Htio sam poricanje i sada sam ga dobio. Ali želim još. Želim da sva ljutnja sada prijeđe na mene.

‒ Želiš reći da je to nemoguće? Sigurno imaš lukavog ljubavnika.

‒ Lukavog ljubavnika? Nitko nema lukavog ljubavnika.

‒ Zašto?

‒ Zato što ne želiš takvog ljubavnika. Ljubavnik mora biti budala.

Znam da mi prodaje priču. Ali moram priznati da joj dobro ide.

Doista ne mogu tražiti više od toga.

A i zanima me kakav okus ima sisa.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.