Ljubav je sve | Krešimir Pintarić

15. DVA SATA IZVAN HRVATSKE

 

Kad sam ženu pitao hoće li na koncert Marka Olsona & The Creekdippersa, rekla je da bi htjela ići na koncert Marka Olsona & The Jayhawksa. Složio sam se da bih i ja htio ići na taj koncert, samo što tog koncerta nema. Da se koncentrira na ono što može realizirati. Nije odustajala. Jayhawks, pa Jayhawks. Prevedeno na hrvatski, odgovor na moje pitanje glasio je: NE.

I tako sam se s Dinkom dogovorio u Limbu u devet. Koncert u KSET-u trebao je početi u devet, ali smo znali da neće prije deset. Kad sam stigao, Dinko je već sjedio u zadnjem separeu, s kavom i mineralnom ispred sebe. Pogledao sam ga sa zgražanjem i rekao da idem do šanka po alkohol.

‒ Di je žena? ‒ upitao me kad sam s dva točena sjeo za stol.

‒ Ja je pitam hoće li na koncert, a ona me maltretira s Jayhawksima.

‒ Znači, dobro je?

‒ Da, odlično.

Onda sam malo bolje pogledao Dinka. Bio je pun podočnjaka, a ten mu je lagano vukao na neplemenitu plijesan.

‒ Što je s tobom? Frka na poslu? Izgledaš kao da netko sažvakao, probavio, posrao i nakon toga pljunuo ‒ rekao sam.

Dao mi je onaj svoj odjebi pogled i rekao: ‒ A taj netko bio si ti.

‒ Dobro, vidim da ne želiš o tome.

‒ Naravno da ne želim o tome.

‒ Dobro, samo sam htio reći da znaš izgledati i bolje.

Nije ništa rekao, samo je dovršio kavu, odgurnuo šalicu i počeo motati cigaretu. Ja sam otpio gutljaj piva i promatrao ga. Onda sam izvadio svoju kutiju i pripalio jednu. Dovršivši svoju, pridružio mi se.

‒ Ne kužim. Živite zajedno, a to znači i da slušate manje-više istu glazbu pa bih očekivao da će ići na koncert ‒ rekao je.

‒ Slušamo istu glazbu, ali to ne znači da joj je uvijek drago zbog toga. Jayhawkse obožava, ali joj je Mark Olson dosadan. Tu se ništa ne da napraviti.

‒ Problemi u raju?

‒ Ma, ne. Uobičajeno mimoilaženje. Ništa vrijedno uzbuđivanja.

‒ A kad postane vrijedno?

Tipično samačko pitanje. Nije mi jasno kako ljudi mogu postavljati takva pitanja. Kao da nikad nije bio u vezi. Ali pristao sam na zadanu temu, iako je sam vjerojatno ne bih izabrao.

‒ Sigurno da većina razlika ne doprinosi kvalitetnijem životu udvoje, ako na to ciljaš, ali najljepše od svega jest da ima i toga ‒ rekao sam.

‒ Kao? Dobro je što žena nema pišu?

‒ Između ostalog.

‒ A što još ide u dobre razlike?

Istina je da mi uvijek prvo padaju na pamet razlike koje ne pridonose skladnom životu udvoje. Zato su mi trebala dva snažna dima i jedan dobar gutljaj da smislim odgovor.

‒ Ona voli slatko, ja sam, uglavnom, ravnodušan prema slatkom. Osim prema kolačima s kestenom i pudingu od čokolade. Što su rijetke dvije slastice koje ona ne voli. Dobro, volim dobre kremšnite, kao i ona. Oko njih zna biti problema. Padne i koja teška riječ. Tu i tamo pašu mi tzv. seljački kolači, oni s malo file. Za nju biskvit je čisto gubljenje vremena. Takve stvari.

Bio je impresioniran. Vidjelo se iz aviona. Onda je rekao: ‒ Sigurno ima još.

Malo sam oklijevao.

‒ Ima još. Recimo, ona ne voli ribanje kupaonice i usisavanje, ja ne volim sređivanje kuhinje i brisanje prašine. Mislim, ne voli ni ona sređivanje kuhinje i brisanje prašine, ali joj to puno lakše pada.

Više nije izgledao impresionirano, nimalo. Pogled mu je opet lagano vukao na odjebi. Valjda je lakše povjerovati da se ljudi slažu oko kolača nego oko kućanskih poslova.

‒ Da ti malo ne friziraš podatke? ‒ upitao me napokon.

‒ Nekada da, ali ovaj put nije potrebno.

Šutio je nekoliko sekundi, a onda je rekao: ‒ Koliko ste vas dvoje zajedno?

‒ Uh, zašto to sad?

‒ Tako. Ne znam koliko ste dugo zajedno.

Ne znam ni ja zašto ne volim to pitanje. Zapravo znam. To me previše vraća u prošlost. Previše unatrag, previše sranja. Kad stvari nisu bile ni izbliza ovako dobro posložene. A pretresanje prevladanih sranja iz prošlosti donese ili neku besmislenu gorčinu ili još gori glupavi ponos. Uglavnom ništa što bih poželio osjećati u sadašnjosti.

‒ Preskočimo to, dugo smo zajedno, vjeruj mi ‒ na kraju sam rekao.

‒ Nisam znao da je bolna tema.

Zvučao je kao da je uvrijeđen. Da ga ne znam, stvarno bih pomislio da je.

‒ Nije baš toliko bolna da se o tome ne može pričati, ali stvarno ne vidim kako bi mi to moglo uljepšati ovu večer. Danas smo zajedno i dobro nam je, nadam se da će sutra biti isto tako, ako ne i bolje, i to je sve što je bitno.

‒ Dobro, nećemo dirati mračne tajne daleke prošlosti ‒ rekao je pomirljivim tonom i otpio dobar gutljaj piva.

‒ Tako je, danas se sigurno nećemo time zamarati ‒ složio sam se.

‒ A ako ne bude sutra?

‒ Misliš, ako Bruce Willis slučajno zakaže?

‒ Ma ne. Padne li ti kad na pamet da bi te žena mogla ostaviti? ‒ precizirao je pitanje.

‒ Pa, to bi bilo skoro kao da Bruce Willis zakaže ‒ odgovorio sam.

‒ Pomisliš nekad na tu mogućnost?

‒ Ponekad, ali ne zapravo. Tek toliko da budem spreman ako me ti ili tko drugi pita takvo što.

‒ I koji je tvoj spreman odgovor?

‒ Da, može se dogoditi da me žena ostavi. Da, to bi bilo katastrofa. Ne, ne bih se ubio. Da, to bi završilo pokušajem traženja nove žene. Da, nadam se da bih našao neku koja bi popunila nastalu prazninu. Da, nadam se da bi veza bila dobra kao i ova. Da, to su samo nagađanja, nemam pojma što bi se doista dogodilo.

Izgledao je zadovoljan odgovorom. Ali nije bio gotov s pitanjima. Ni izdaleka: ‒ A ti? Pomisliš li ti kad da ostaviš ženu?

‒ Zašto bih to poželio? ‒ iznervirao sam se u sekundi.

Šutio je.

Ne znam što je mislio da ću mu reći. Mislio sam da mu je jasno koliko volim ženu. Mislio sam da mu je jasno da to što nekad stvari nisu baš onakve kakve bi meni najviše odgovarale ne znači da mislim kako se to rješava napuštanjem žene.

‒ Nikad ne poželiš neku drugu, nikad ti ne padne na pamet da bi ti s drugom moglo biti bolje? ‒ pokušao je ponovno.

Razmislio sam trenutak. Pokušao sam se pretvarati kao da je njegovo pitanje najnormalnije pitanje. Nije bilo lako.

‒ Nekad mi padne na pamet da bi mi s drugom bilo bolje, ali sekundu nakon toga pomislim da je to glupost. Odnosno, da mi i ovako može biti bolje. Čim malo razmišljam, znam da sam, za početak, ja taj koji bi mogao biti bolji. I nadam se da žena nekad isto pomisli za sebe.

‒ U redu, shvatio sam. Sila je uz tebe jaka?

‒ Da, jaka je.

‒ Ali ne možeš biti siguran da je sila i uz nju tako jaka? ‒ nastavljao je nešto za što sam mogao pomisliti da je provokacija, ali mislim da nije bila. Jednostavno mu nije bilo jasno. Prije ni meni nije bilo. Što ne znači da nisam prestao zdvajati nad takvim pitanjima.

‒ Ne mogu biti siguran, ali se mogu nadati da je. Ako me zapravo pitaš imam li garancije da će naša ljubav trajati zauvijek, naravno da odgovor glasi ne.

‒ Zar te onda nikad nije strah?

‒ Živjeti bez garancije? Kao da imam alternativu. Nitko nema takve garancije. Zašto bih onda mislio o tome?

‒ Meni djeluješ kao da potpuno vjeruješ ženi, a to mi je ipak prečudno.

‒ Ne bih rekao da joj potpuno vjerujem, ali vjerujem joj više nego sebi, ako već želiš znati. I ne znam zašto ti je to čudno. Tebi koji vjeruješ u Boga. Imaš li ti garancije da Bog postoji?

‒ To nije isto. Meni ne trebaju garancije.

‒ O, da, isto je. Ja vjerujem svojoj ženi kao što ti vjeruješ u Boga. Nijedan nema garancije, to je normalno. Na tome se i temelji vjera, nepostojanje dokaza da imaš pravo.

‒ Dobro, slažem se.

‒ I onda?

‒ Bog i tvoja žena ne idu u isti koš.

‒ Ne idu. Možda zato ja ne vjerujem u Boga, a ti nemaš ženu.

‒ Nije moralo biti tako.

‒ Aha, nije. Moglo je biti gore.

 

* * *

Nismo se više vraćali na vjerska pitanja. Čavrljali smo i ispijali piva. Limb se polako punio, što znači da se polako pretvarao u pakao: imao sam osjećaj da ljudi puše po tri cigarete istovremeno i urlaju kao da su nagluhi. Kao da su sa sela. Ali još uvijek nam nije bilo dovoljno loše da bismo krenuli u KSET. Znali smo da ćemo stajati barem dva sata pa je bilo poželjno da noge budu što odmornije za koncert.

Možda život počinje u tridesetima, ali mislim da noge prestaju.

Kako bilo, sjećam se da je Dinko rekao kako se u KSET-u na koncertima uvijek odlično osjeća. Kao da je izvan Hrvatske, kao da je u nekoj najnormalnijoj državi na svijetu. Složio sam se. Teško da se koncert u KSET-u može bolje opisati s manje riječi. Uvijek pozitivna energija. Nema beda i agresije. Samo ljudi koji su došli na koncert za koji se nadaju da će biti odličan.

Daleko od toga da se KSET-u ne može ništa zamjeriti. Zna biti užasna gužva. Takva da ti ruke smetaju. Ili su gore ili dolje. Znali su posluživati i toplo pivo. Što je valjda najniže što se može pasti. Gužvu još možeš opravdati dobrom starom ljudskom pohlepom. Ali kako opravdati toplo pivo?

I da ne zaboravim Dinkovu zaključnu napomenu: ‒ Stage bi trebalo dići barem pola metra!

 

* * *

Prvo što smo uočili kad smo ušli bilo je da je KSET ugodno popunjen, baš onako kako bi uvijek i trebao biti: sve je bilo puno, ali porozno. Možda upola manje ljudi nego kad je dupkom puno. Vjerojatno se organizatori i izvođači ne bi olako složili sa mnom po pitanju optimalne popunjenosti KSET-a, s obzirom na različite prioritete. Meni je važno da mogu disati, klatiti se u svim smjerovima, po mogućnosti zauzeti mjesto najboljeg zvuka, otići do šanka po rundu, ili se istankati u WC, a da pritom ne moram oponašati crva u kamenu. Općenito, da se ne moram previše doticati s nepoznatim ljudima. To je optimalna popunjenost.

Mark Olson i klapa su već bili na stageu. Svirali su neku stvar koju nisam znao. To bi me zbunilo da je u pitanju neki od mojih omiljenih bendova, ali Mark Olsona samo volim, ali nije nedodirljiv kao Jayhawksi.

Uzeli smo po pivo na šanku i elegantno se prošetali do pretpostavljenog mjesta najboljeg zvuka. Bili smo zadovoljni ozvučenjem. Bili smo zadovoljni hladnim pivom. Ukratko, bili smo zadovoljni.

I taj je osjećaj zadovoljstva tijekom koncerta polako prerastao u onaj nevjerojatni osjećaj nezaslužene sreće. Dinko i ja izmjenjivali smo glupe osmjehe oko glave i tu i tamo nešto komentirali, ali većinu koncerta proveo sam zatvorenih očiju ili fascinirano zureći u Marka Olsona i Victoriju Williams.

Iako sam koncert nikada ne bi ušao na top-listu najboljih da je koncert samo glazba, čak je i u tom smislu bio fascinantan. Sve pjesme koje sam slušao u studijskim verzijama nisu bile ni do koljena izvedbama uživo. U KSET-u su sve zvučale nekako toplije i punije, ukratko bolje. Imao sam osjećaj da ti ljudi snimaju albume kako bi mogli ići na turneje, a ne da idu na turneje kako bi prodavali albume. Kao da su uspjeli u KSET-u napraviti kućniju atmosferu od one koju stvore u svom kućnom studiju snimajući albume.

Ono zbog čega je ovaj koncert bez većih problema ušao na top-listu mojih omiljenih koncerata ima više veze s nečim drugim, nekim kozmičkim zračenjem koje je odašiljao bend, s Markom Olsonom i Victorijom Williams kao dvojnim središtem. Ako ste ikad vidjeli one kompjutorske animacije koje prikazuju sustave dvojnih zvijezda, onih koje kruže oko neke zajedničke osi, onda si možete zamisliti kako su njih dvoje izgledali. Samo uzmite u obzir da je na stageu bio rijedak slučaj u kojem obje zvijezde imaju podjednake mase.

Ako se na trenutke i činilo kao da nisu s ovoga svijeta, svakome tko je bio tamo bilo je jasno da to može značiti samo da ovaj naš svijet ima teške nedostatke, nikako oni. Ta ljubav koju su isijavali bila je tako samorazumljiva da je izgledalo kao da to rade bez ikakvog napora, dapače, kao da bi to svatko drugi mogao postići bez napora. Kao što otprilike izgleda prodor Thieryja Henryja kad je njegov dan.

Znam da se to ne može bez napora. On je uvijek potreban, iako se nekad čini da nije tako.

 

* * *

To je otprilike bilo raspoloženje u kojem sam bio kad je koncert završio. Pretpostavljao sam da je i Dinko bio.

‒ Osjećam se kao da sam u nekoj kompjutorskoj igrici popio napitak za besmrtnost ‒ rekao sam mu kad smo izašli iz KSET-a. Osjećao sam da moram nešto reći. Da budem siguran da nisam sve sanjao. Iako sam, svjesno, riskirao i da sve pokvarim.

‒ Nevjerojatno, ne? ‒ rekao je držeći se objema rukama za čelo, izgledajući pritom podjednako i zbunjeno i sretno.

Bilo mi je žao što žena nije sa mnom. Činilo mi se da bi bilo lakše da je ona pored mene. Ali nije bila. Zato mi se činilo da moram govoriti. Da moram nešto.

Taj osjećaj koji ispunjava sve pukotine. Znao sam da će ubrzo nestati, bez obzira koliko se, dok traje, čini bezvremenim. Pokušavao sam učiniti nešto da ne nestane bez traga. Naći riječi da ga zadržim. U tom trenutku sjetio sam se da je Čehov to jednom pokušao. Bio je to naivan pokušaj, ali ostao mi je urezan u pamćenje: „Čitatelju, ja sam u zanosu. Dopusti mi da te zagrlim.“

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.