Ljubav je sve | Krešimir Pintarić

4. MORAŠ IMATI BEDA

 

Ležimo na krevetu goli nakon seksa. Philophobia svira dovoljno glasno da možemo biti sigurni kako nitko od susjeda nije mogao čuti ništa osim Arab Strapa. U ovakvim stanovima moraš misliti o tome.

‒ Gdje su nestale? ‒ pita. Čujem je dobro, ali znam da će uspjeti i bez mene. Osjećam se lijeno, lijepo, mirno: prazno i ispunjeno istodobno.

Pronalazi gaćice ispod jastuka i oblači ih. Okrećem se prema njoj, iako glazba bolje zvuči kada ležim na leđima.

‒ Jesi u redu? ‒ pitam. Znam šta će reći, ali svejedno je pitam.

‒ O, ja sam sasvim u redu ‒ odgovara s laganim osmijehom i ljubi me u vrh nosa. Znao sam da će to reći.

‒ Jesi li samo u redu ili si blažena kao ja? ‒ pitam i uzvraćam joj poljubac u nos.

Zastaje. Uozbilji se.

‒ Reci mi da ovo nije uvod ‒ kaže.

‒ Kakav uvod?

‒ Znaš ti dobro kakav uvod.

‒ Samo sam htio znati jesi li dobro svršila. Učinilo mi se da―

Šaljivo me mlatne desnom rukom po glavi. Onako odgojno-obrazovno.

‒ Hej, zar nisi čula da se djecu ne smije―

Opet dobijem po glavi pa zašutim. Mrzim kada njene nasilne metode pobjeđuju, ali ne mogu pružiti otpor. Ne u ovom raspoloženju. Ipak pokušavam još jednom.

‒ Nisam ništa loše mislio kada sam pokušao ustanoviti jesmo li u istom stanju svijesti.

‒ Dobro znaš da jesmo, ali nismo isti.

‒ Dobro.

‒ Eto.

Opet me ljubi u nos. To valjda znači da se o tome više ne treba pričati.

Okrećem se na leđa, zatvaram oči i uživam plutajući u postkoitalno-glazbenoj crvotočini. Ništa osim nas dvoje i ove glazbe, ništa osim ovog osjećaja ne postoji. A ako i postoji, ne može biti ništa važno. Osjećam se kao dezerter.

Ponekad u ovakvim prilikama poželim znati što joj se mota po glavi. Je li seks stvarno bio dobar i takve pizdarije. Većim dijelom zbog svog muškog ega. Manjim zato jer sam uvjeren da bi mi oprostila loš seks. Siguran sam da bi samo prešla preko toga kao da se nije dogodilo. Otprilike onako kako ja pojedem presoljeni rižoto koji polumrtva nakon posla napravi za večeru.

U jednom trenutku pada mi na pamet da bi možda i ona rado znala što se meni mota po glavi. Zato kažem: ‒ Osjećam se divno dok ovdje ležim pored tebe i slušam Arab Strap.

Znam da to zna. Ali nema ništa loše u tome da kažem nešto što zna.

Kažem joj: ‒ U ovom trenutku sve je onako kako treba biti.

Čujem njezino tiho „Aha“.

Nastavljam: ‒ Sjećaš se da je nekoliko godina ovo bila jedina glazba za spuštanje. Inače ih uopće nismo slušali.

‒ Meni se dugo nisu sviđali. Nimalo ‒ kaže.

‒ Znam. Meni je koncert sve promijenio.

‒ Zato i služe koncerti.

‒ Ali kada gledam unatrag, čini se nevjerojatnim da do koncerta nitko nijednom nije pošteno razvalio Arab Strap. Mislim, u normalnim uvjetima.

Uhvati me za ruku i drži tako. Kao da šećemo, samo što ležimo.

‒ Pa i ovo sada ima nekih sličnosti sa spuštanjem, samo je puno bolje, jer prije nije bilo onako nepodnošljivo dobro ‒ kaže.

‒ Meni nije. Znam zašto to kažeš, ali mislim da nije.

Zastao sam na nekoliko sekundi, a onda nastavio: ‒ Nekada poslije seksa mogu odmah ustati i ići nešto raditi, a nekada mi se čini da bih satima mogao ležati i slušati glazbu i osjećati se savršeno.

Pogledam je i dodam: ‒ Kao sada.

‒ Je li to predbacivanje? ‒ pita.

‒ Ljubavi, u ovom trenutku, kao i u većini trenutaka, od mene možeš dobiti samo obožavanje ‒ odgovaram i priljepljujem se uz nju.

Poželim joj još nešto reći o tome kako nema smisla očekivati da seks svaki put bude jednako dobar, ali se na vrijeme sjetim da ona to vjerojatno zna jednako dobro kao i ja. Šutim neko vrijeme u uvjerenju da je zagrljaj primjeren ovoj situaciji. Onda pjevušim zajedno s Aidanom „too drunk and getting old“. Nisam pijan, ali ugodno se osjećam u tim stihovima.

‒ Hajdemo, pijanico ‒ kaže napokon.

‒ Tek smo na pola albuma, ne ide mi se nigdje. Bolje se pripremi za solo na trubi.

‒ Nemoj, taj me dio podsjeća na džez.

‒ Ne zajebavaj. U najgorem slučaju podsjeća na Lambchop.

Šuti neko vrijeme, a onda kaže da joj savjest ne da mira, da ne može ležati u krevetu u devet sati. Kada je pitam što je s tom istom savješću vikendom, kada spava do podneva, ona samo kaže: ‒ Vikend mi ne diraj.

Počinjem je maziti po rukama i ramenima. Onda se glavom mazim kao mali medvjed. Budući da se buni, prelazim na svinju koja njuška po vratu i ušima. Krenem da ću je zagrliti, ali me uhvati za ruke i kaže da je ne škakljam.

‒ Pa nisam te mislio škakljati. Daj da te zagrlim.

Gleda me sumnjičavo. Misli da se želim osvetiti za pokušaj dizanja iz kreveta.

‒ Zašto me želiš zagrliti? ‒ pita.

‒ Kakvo je to pitanje? Pa uživam ovdje pored tebe. I želim te zagrliti.

Pričam joj o tome kako su ovo jedini trenuci kada sam siguran da mi na pamet neće pasti posao ili neko slično sranje. Ništa nepotrebno barem. Onda me odjednom grli i ljubi.

‒ Kako ti imaš slatku čupavu frizuru ‒ kaže i nastavlja me ljubiti.

Kažem kako mislim da je frizura užasna, ali ako se njoj sviđa, onda je ispunila svoju svrhu. Dok je u tom raspoloženju, pitam je: ‒ Nedostaje li ti nešto u našem seksualnom životu?

‒ Ne ‒ odgovara.

Pitam je kako može biti tako sigurna.

‒ Pa ja razgovaram sa svojim prijateljicama i prijateljima o tome. Za razliku od tebe. I zato mogu biti sigurna.

Pitam je kako može biti sigurna da joj ljudi govore istinu.

‒ Zato što mi pričaju užasne stvari o svojim seksualnim životima, eto kako. Nitko ne bi tako pričao o svom seksualnom životu da ne mora.

Molim je da mi kaže kako su to seksualni životi drugih ljudi strašni.

‒ Ljudi uglavnom nemaju seksualni život, ako te već zanima. Ljudi naših godina cijeli dan rade, gledaju televiziju i onda samo zaspu. Ili imaju dijete ili djecu pa ni ne zaspu.

‒ Sjebani su, dakle ‒ kažem.

‒ Tako je, sjebani su ‒ slaže se sa mnom.

Šutim i malo razmišljam o tome. Ipak sam sumnjičav. Kako da povjerujem ženi da ljudi nemaju seksualni život? Ne mogu vjerovati u takvo što. Meni život gubi smisao treći dan bez seksa. Ali njena tvrdnja nije besmislena, to priznajem. Nekako se zapravo dobro uklapa u moje spoznaje o svijetu.

‒ Ako je to istina, onda se čini da je lako objasniti zašto je ovaj svijet tako nepopravljivo sjeban ‒ zaključujem na glas.

‒ Tako je. I uopće je teško s ljudima ako ne dijeliš s njima taj temeljni osjećaj sjebanosti ‒ kaže.

Onda dodaje: ‒ Ljudi neće pričati s tobom ako si sretan. Ne žele pričati. Ti za njih nisi normalan.

‒ Mislim da znam o čemu govoriš.

‒ Moraš imati neki bed. Onda te razumiju. Onda se ima o čemu pričati.

‒ Kao višak kila i manjak novaca.

‒ Recimo.

Ljubim je u rame i kažem: ‒ I zato voliš čavrljati sa mnom jer smiješ biti sretna.

‒ Tako je. S tobom mogu pričati o bilo čemu. Iako ne o svemu.

Opet je ljubim u rame. Kužim to. I poštujem. Ni ja ne mogu o svemu pričati s njom. Ali ne osjećam zbog toga nikakvu otuđenost. O nekim stvarima ne pričam s njom i to je sve.

‒ Ali svatko ima beda. Ne možeš živjeti život bez beda ‒ kažem. ‒ Pa čak ni ti, zar ne?

‒ Ma, uvijek ima beda, u tome i jest problem, ali kada se sjetim kako mi je lijepo s tobom, svi ti bedovi postanu mi smiješni. Kada je na poslu totalno sranje i gužva i svi su na rubu živčanog sloma, meni je dovoljno da se sjetim kako ću u pola šest ustati i otići kući i da me tamo čeka moj omiljeni divlji svinjokrov i to mi je dovoljno da budem sretna.

Kada mi kaže da sam njen „omiljeni divlji svinjokrov“, to je dobro. To znači da imam kredita. Da imam puno točkica. Zato spremam laganu provokaciju.

‒ Ima smisla to što pričaš, iako u praksi zna zapinjati ‒ kažem.

‒ Nemoj početi pametovati. Složi se jednom sa mnom. Ne moraš uvijek reći da nije sve tako jednostavno. Jednostavno je.

‒ I je i nije.

‒ Evo ga! Pogledaj me ‒ kaže i tjera me da je gledam u oči. ‒ Ponovi za mnom: „Imaš pravo, ljubavi.“

‒ Baš moram?

Šuti trenutak. Mogao sam joj popustiti, ali ipak odlučujem pričekati njen sljedeći potez. Ne znam koji će biti, ali znam da će ga biti. Onda joj napola okrećem leđa i kažem: ‒ Volim te.

To bi trebalo popraviti stvari, ako je potrebno nešto popravljati. Uskoro mi se približava i grli me nježno.

‒ Jesi ti moj lega? ‒ pita napokon. Imam dovoljno razloga da postanem oprezan kada počne s ovakvim pitanjima, ali mi je previše dobro u njenom zagrljaju da bih se toga sjetio.

‒ Naravno da sam tvoj lega. Nitko nije više tvoj lega od mene ‒ odgovaram joj nepomičan.

Onda ona, s hinjenom grubošću, rukom okreće moje lice prema sebi i pita: ‒ Pa zašto me onda jebeš?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.