Ljubav je sve | Krešimir Pintarić
16. ZAŠTO SE NE MOŽEMO SAMO VOLJETI?
Maybe, thereʹs a world where we donʹt have to run and
Maybe, thereʹ s a time weʹll call our own
Livinʹ free in harmony and majesty…
Take me home, take me home
Tom Pace, Maybe [Life & Times of Grizzly Adams]
Žena je javila da poslije posla ide u shopping, da je pod pauzom vidjela nekoliko obećavajućih sniženja, u kombinaciji s prispijećem nove robe, pa da sve to mora malo temeljitije proučiti. Poželio sam joj reći da nam ormar već puca od njezine robe, ali sam se u posljednji trenutak suzdržao. Samo sam joj rekao: ‒ Nadam se da nemaš previše novaca kod sebe.
Totalno pederski, ali to u mom slučaju znači „suzdržano“.
Razmišljao sam o svom pederskom ponašanju kad smo završili taj kratki razgovor. Nikad mi nije jasno zašto joj zapravo predbacujem shopping. Osim što ga prezirem. Što ne bi trebao biti njezin problem. Jasno mi je da je njoj potreban, ali to je rijetko kad dovoljno za razumijevanje nečega što i sami ne osjećamo. Svejedno, znam da me ništa ne bi trebalo spriječiti da uzimam u obzir tuđe potrebe koje sam nemam. Pogotovo kad se radi o potrebama žene koju volim.
Ponekad mi se čini da ću sljedeći put kad žena kaže da ide u shopping, ili kad se vrati iz shoppinga, uspjeti držati jezik za zubima. Nije da u tim trenucima razumijem njenu potrebu za shoppingom, ali vjerujem joj da joj je potreban da bi se osjećala „normalno“. To su njezine riječi, ja se nikad ne bih sam toga dosjetio. I još kaže da se uvijek nada da će shopping biti „odličan“ jer se tad neće osjećati samo normalno već i „sretno“. To mi je potpuno nezamislivo, ali mislim da me ne laže.
Možda ipak pretjerujem. Ako se ona u tom svom „odličnom“ shoppingu osjeća kao što se ja osjećam kad kupim i preslušavam novi CD Wilca ili Spiritualizeda, onda ne samo da je zapravo razumijem, već joj i zavidim. Iako ne mogu povjerovati da je to isto. Meni kupnja novog albuma Wilca ili Spiritualizeda uvijek označava početak novog prijateljstva. Znam da su CD-i samo stvari, ali meni te stvari proizvode, uz pomoć odgovarajućeg razglasa, višesatnu ugodu, a družim se s njima, uz manje ili veće stanke, nekoliko godina prije nego ih neki drugi albumi potpuno istisnu iz uporabe. Možda ne baš Wilca ili Spiritualized, ali sigurno ne slušam svih svojih 300 CD-a. U svakom slučaju, mislim da imam pravo reći da ta glazba i ja imamo prisan odnos, a ponekad nas vežu i prave male pustolovine. Teško mogu povjerovati da ona uspije stvoriti takav odnos sa svim tim stvarima od kojih nam puca ormar. Ali moram dopustiti tu mogućnost.
S druge strane, ja se čudim što žena ne može shvatiti da sam u stanju provesti sat i pol pred televizorom gledajući nogomet. Točnije, da ću na sat i pol odbaciti njezino društvo i gledati hrpu ružnih i znojnih tipova kojima je smisao života da ševe, a onda i napumpaju manekenke. Ja nogomet ne vidim tako. Ponekad je to samo tupo piljenje u tu smirujuću zelenu površinu po kojoj se mrdaju dvije skupine malo većih točkica koje se trude nešto napraviti s malo manjom točkicom, drugi put je urnebesna ekipna zabava sastavljena od međusobnog vrijeđanja i vrijeđanja igrača, ili pak strastveno navijanje i bolesno živciranje kao da će ishod utakmice nepovratno promijeniti svijet. Doista ne očekujem od žene da to shvati. Mislim da čak ni sam to ne mogu shvatiti. Znam samo da se mogu osjećati jako dobro dok to radim.
Koliko god ženi bilo neshvatljivo sve to s nogometom, povremeno mi se pridruži. Ne zbog nogometa, naravno. Ako joj kažem da imam u planu pogledati neku utakmicu, ona odmah pita: ‒ S Beckhamom?
* * *
Čuo sam ključeve u bravi. Odmaknuo sam se od kompjutora i pogledao prema vratima. Navirila se u sobu. Čim sam vidio izraz njezina lica, znao sam da se nije vratila praznih ruku. Imala je onaj osmijeh koji nije ostavljao nikakve dvojbe o uspješnosti shoppinga. Polagano je iza sebe izvukla vrećicu i zaljuljala je. Kao da me pokušava hipnotizirati. Kao da su u njoj ćevapi.
Bez riječi je iz vrećice izvukla odjevni predmet koji je mogao biti križanac između jakne i kaputa. Bio sam uvjeren da joj je to otprilike četvrti takav. Nisam to rekao naglas jer bih onda morao odslušati predavanje kako joj je upravo ovaj komad odjeće nedostajao za točno određene atmosferske prilike. Nešto tipa: ovo je modni odgovor za spuštanje frontalnog poremećaja s Alpa koji u naše krajeve donosi vlažno i nestabilno vrijeme.
Po tko zna koji puta odlučio sam šutjeti. Bojao sam se da ću, kao i obično, reći nešto zbog čega bih brzo zažalio. Pokušao sam složiti izraz lica koji bi trebao govoriti „užasno sam umoran, ail mi je drago da si ti dobro“. Sumnjam da sam uspio. Ustao sam, iz čaše iskapio već mlako vino i krenuo prema kuhinji popuniti nastalu prazninu. Imao sam osjećaj da će mi trebati. Žena je cvrkutala po kuhinji, sažimajući u nekoliko minuta najbolje i najlošije trenutke shoppinga. Nešto kao Petica za shopping.
Na kraju izvještaja tu je kaput-jaknu stavila na sebe i upitala: ‒ Kako ti se sviđa?
Vrtio sam lagano punu čašu vina. Pogledao sam je, od glave do pete, ali vrlo površno, i vratio pogled na čašu. Lako je bilo šutjeti dok me nije ništa pitala. Odluku o šutnji trebala je zamijeniti odluka o zadržavanju mišljenja za sebe. Odmah sam vidio da neće ići.
‒ Nisam siguran. Mislim na sve one nejake potplaćene dječje ručice koje su po 10-12 sati dnevno izrađivale taj predmet nedefinirane namjene ‒ odgovorio sam i dalje gledajući u čašu. Bio sam svjestan da nisam pronašao baš najbolji trenutak za borbu protiv nemilosrdnog korporacijskog ugnjetavanja stanovništva zemalja u razvoju. Odnosno, bio sam svjestan da sam seronja, ali nisam si mogao pomoći.
Pogledala me kao da je upravo shvatila da je u mom slučaju Aristotel bio u pravu, tj. da je moj mozak doista organ za hlađenje krvi. Nije više bilo ni traga od onom osmijehu oko glave. Onda je mirno upitala: ‒ A kako bi bilo da malo razmišljaš o tome kako sam ovom kupnjom spriječila da te iste dječje ručice ostanu bez posla, gladne i nezbrinute, prepuštene ulici?
Tad sam je pogledao. Bio je to za nju neobično ciničan odgovor, ali je vjerojatno imala pravo. Radije bih bez žvakanja progutao tu kaput-jaknu nego joj to rekao. A i uvijek mi je lakše biti ciničniji od nje.
‒ Ne brini. Njihovi roditelji već bi nešto smislili. Uvijek mogu poslati male dječje guze i pice da zarade pare.
‒ Odvratan si.
Stvarno sam bio odvratan. I licemjeran, ako ću biti iskren: i moje je „englesko“ pojačalo sastavljeno u Kini.
Trebalo mi je nekoliko trenutaka i nadljudska snaga da joj kažem „oprosti“.
Nije ništa rekla. Samo je skinula kaput-jaknu i odnijela je u ormar.
Počeo sam se mrziti. Baš sam bio govno. Nisam znao što da joj kažem. Krenuo sam za njom.
‒ Nemoj se ljutiti.
‒ Ne ljutim se.
‒ Nemoj biti tužna.
‒ Ne mogu ne biti tužna. Do maloprije sam bila sretna, ali ne onako kako sam mogla. Bojala sam se da će se ovako nešto dogoditi. Što ti smeta ako sam sretna zbog tako nevažne i blesave stvari? Hoće svijet biti bolji ako ja prestanem kupovati odjeću?
‒ Ne znam. Valjda neće. Mislim da neće.
‒ Što bih trebala napraviti da budem ljudsko biće u tvojim očima?
‒ Ništa. Ništa ne trebaš napraviti. Znaš da si moje omiljeno ljudsko biće.
‒ Onda s tobom nešto nije u redu. Ja tebe uvijek podržavam u svemu što te čini sretnim. Zašto je tebi to tako teško?
‒ Nije mi teško. I, uostalom, ne podržavaš me uvijek.
‒ Naravno da te podržavam.
‒ I kad gledam nogomet?
‒ Jesam li te ikad sprječavala da gledaš nogomet?
‒ Pa ne sprječavam ni ja tebe da kupuješ. Samo ti otežavam, kao i ti meni gledanje nogometa.
‒ To nije istina. Ja te zezam, jer te ne razumijem. Ali nikad nisam napravila što da bi se ti osjećao loše. A to je ono što ti meni uvijek radiš.
Imala je pravo. Njeno zlostavljanje za vrijeme utakmice uvijek je samo žicanje pažnje, tek toliko da nema osjećaj da živi s kamenom ostavljenim pred televizorom. Ja doista želim da se osjeća loše kad nešto kupi.
‒ Ja sam kreten ‒ rekao sam ispod glasa.
‒ Nisi ‒ počela me odmah braniti.
‒ Jesam, znam to.
‒ Nisi, samo si moraš nešto kupiti. Nešto što će te usrećiti.
‒ Što?
‒ Ne znam. Sigurno ima nešto.
‒ Jedino što znam kupovati su pojačala!
‒ Kupi si onda novo pojačalo!
‒ Novo pojačalo!? Što će biti s mojom 3020-icom!?
‒ Prodat ćeš je. I kupiti bolje.
‒ Prodati 3020-icu?
‒ Da, prodati. Nemoj mi samo reći da nema boljeg pojačala.
‒ Naravno da ima.
‒ U čemu je onda problem? Obiđi dućane s opremom, složi si cijeli novi stereo, ovaj je ionako star već deset godina.
‒ Cijeli novi stereo? ‒ upitao sam zaprepašteno, kao da je predložila da si zamijenim sve unutrašnje organe. Jednostavno nisam mogao to shvatiti.
‒ Što te muči? Prosurfaj malo, vidi što se od opreme u zadnje vrijeme pojavilo. Sigurno ima noviteta koje ćeš poželjeti. Onda odeš i poslušaš ih kako zvuče. Znaš da neki čak daju opremu na probno slušanje.
‒ I tebi će to biti u redu?
‒ Naravno.
‒ Ali ti uvijek kažeš da tebi svaki stereo zvuči isto.
‒ Pa kad mi zvuči isto.
‒ Kako onda možeš reći da si kupim bolji stereo kad ne čuješ razliku?
‒ Ti čuješ. I kupit ćeš to zbog sebe, ne zbog mene. Zbog mene ne moraš do kraja života kupiti novi stereo.
Učinilo mi se da kužim što pokušava. I bilo me strah. Učinilo mi se da bi mi se mogao svidjeti taj osjećaj. Učinilo mi se kao da je rješenje cijelo vrijeme bilo pred mojim nosom, samo sam ga odbijao prihvatiti. Podrazumijeva se da bih se dobro osjećao da si sklopim novi stereo. Ali kao da mi nije bilo drago zbog toga.
‒ Ali ja se ne želim osjećati dobro zbog posjedovanja stvari ‒ rekao sam na kraju.
‒ Zašto ne? Ne činiš nikome zlo, a osjećaš se dobro. Što te onda muči?
‒ Ne znam. Te stvari. Zašto nam ne bi bilo dobro i bez njih?
‒ Nećeš valjda opet početi s Klubom boraca? ‒ pitala je.
‒ Ne, neću.
‒ Onda?
‒ Zašto se ne možemo samo voljeti? ‒ upitao sam zbunjeno.
Pogledala me prijekorno. Ali nije više izgledala tužno. Mislim da se na trenutak i nasmiješila. Prišla mi je i zagrlila me. Digla se na prste i svoj nos prislonila uz moj. Gledajući me u oči, rekla je: ‒ Prodaj stereo, podijeli sve CD-e, pa ćeš mi onda reći zašto se ne možemo samo voljeti.
Sadržaj
Umjesto predgovora1. Dobro došli u moj svijet
2. Nevini smo dok sanjamo
3. Moj omiljeni mali rudar
4. Moraš imati beda
5. U potrazi za zgodnim feminstkinjama
6. Živjeti svoj život
7. Ponekad mislim da me vara
8. Ponekad mi se čini da je pravi problem u tome se muškarci i žene razumiju
9. Problem o kojem ne možeš ni s kim pričati
10. Što nas istinski usrećuje?
11. Kome trebaju manekenke?
12. Teški problemi srednje klase
13. Ruke gore tko ne razlikuje joint od silovanja!
14. Propuštam li nešto važno?
15. Dva sata izvan Hrvatske
16. Zašto se ne možemo samo voljeti?
17. Rebeka neće umrijeti
Umjesto pogovora
Impresum