Ljubav je sve | Krešimir Pintarić

5. U POTRAZI ZA ZGODNIM FEMINISTKINJAMA

 

Bio je to prvi dan proljeća. Ne kalendarski, već atmosferski: nakon otprilike 100 oblačnih i kišnih dana, sunce je zavladalo gradom. I to ne zubato sunce, već ono pravo. Osjećao sam se kao da me je netko iščupao iz Blade Runnera i bacio na Havaje. Zato sam nazvao ženu i pitao je hoćemo li se prošetati poslije posla. Bez nekog plana, samo malo tumaranja gradom. I bez previše zagledanja u izloge, brzo sam dodao. Rekla je da hoćemo, samo da je problem u tome što je svako njezino zagledanje u izloge za mene previše. Složio sam se da je to problem.

Ostao sam dulje na poslu, da sustignem ženino radno vrijeme. Imao sam gomilu zaostataka tako da mi ne bi bio problem ispuniti ni nekoliko dana, a ne nekoliko sati. Mogao sam to vrijeme provesti i lakomislenije, brljajući po nekim novinama ili surfajući, ali mi se rješavanje zaostataka učinilo zrelom i pametnom odlukom. Ali samo dok nisam izašao na ulicu i krenuo prema ženinoj firmi. Onda sam skužio koliko sam bio glup: sve su žene bile polugole, a njih barem 50% totalno seksi. Što je veliki šok nakon nekoliko mjeseci žena u zimskoj garderobi. Vjerojatno su i frajeri bili polugoli, ali ne sjećam se da sam vidio ijednog frajera. Znam da ih je moralo biti, ali ih jednostavno nisam vidio.

Možda je bilo i obučenih žena, no ni njih nisam vidio.

Kad je žena izašla iz firme, vidio sam da se i ona prilično razgolitila.

 

* * *

Dok smo se približavali Cvjetnom, malo smo čavrljali o poslu i komentirali sveopće svlačenje. Trudio sam se da mi misli i oči ne lutaju previše, barem ne toliko da ne čujem što mi žena govori, ali onda sam skužio da ona ne čuje pola onoga što joj kažem. I to zato jer se okreće za ženama. Nisam se zbog toga pretjerano iznenadio.

Žene uvijek gledaju žene. I uvijek tvrde da razlikuju lijepe od ružnih, zgodne od nezgodnih. Ne vjerujem ni riječ. Ja nikada ne gledam muškarce. Nemam pojma što je lijep, a što ružan muškarac. Niti kakav je to zgodan muškarac. Jedino što ja mogu s muškarcima jest uspoređivati ih s manekenima, sa svim onim tipovima s reklama. A to je potpuno besmisleno.

Sa ženama je drukčije. Ne moram znati ništa o menekenkama da bih znao sviđa li mi se kako neka žena izgleda ili ne. Dapače, manekenke su u većini slučajeva neupotrebljive za sviđanje. Kad god joj to kažem, odgovori da mi ne vjeruje. Što valjda znači da je u našoj vezi sve u najboljem redu jer nam je po tom pitanju čak i nepovjerenje uzajamno.

Na Cvjetnom je vladala prava navala polugolih žena. Relativno polugolih. Kaputi, bunde i debele zimske jakne zamijenjeni su otkopčanim jaknicama i vestama, hlače kratkim suknjama i haljinama, debele majice tankim i pripijenim. Žena je izbezumljeno gledala valjda svaku koja je bila mršavija od nje. U jednom je trenutku zastala, počela se hvatati po naslagama koje su joj se tijekom zime skupile na struku. Okretala se oko sebe i ogledavala sa svih strana, i onda potpuno iznervirano zaključila: ‒ Pretvaram se u pravokutnik sa sisama.

Ja sam je zagrlio i rekao zaneseno: ‒ Pravokutniče sa sisama! Tako te volim!

Odgurnula me polako ali odlučno i nastavila šutke prema Ilici.

Kad smo izbili na Ilicu, mimoišli smo se s jednom hodajućom nadrkanom menopauzom. Inače takve stvari ignoriram, ali ovo nisam mogao. Nije ta žena zapravo bila ništa posebno ni ružna ni stara, koliko joj je izraz lica odavao osobu koja se nije nasmijala još tamo negdje od Titove smrti. Kao da je nosila masku protiv smijeha. Ali ne i protiv gađenja. Gledao sam dva para prilično zanosnih i dugih nogu koje su rasle iz ništa manje zanosnih i okruglih dupenceta, zamišljao što li se sve može vidjeti s prednje strane, kad sam uočio to kožnato lice. Gledala je upravo ono što sam ja zamišljao, ali s takvim prezirom na licu da sam se sav zbunio.

Kad je prošla pored nas, žena se okrenula za njom, a onda prema meni i rekla: ‒ E, jesi skužio ovu vješticu?

‒ Aha, izgledala je kao da će se izbljuvati u facu ovim curama.

Žena se još jednom okrenula za njom i rekla: ‒ Koji je njen problem?

‒ Očito zgodne žene.

‒ Pa i meni su zgodne žene nekad problem.

‒ Kako sad to?

Pokazala je rukom prema onim dugonogim curama i rekla: ‒ Misliš da ja ne bih htjela imati ovakve noge?

Mislio sam da bi. Ali nisam to rekao jer je bilo očito. Kao i to da ne može suosjećati sa starom, ružnom i nadrkanom osobom. Jednom mi je to objasnila. Ali tako da sam od prve shvatio. Što inače nije čest slučaj kad su u pitanju njezina objašnjenja.

Rekla je da može suosjećati sa starom i ružnom, ali ne i nadrkanom osobom. S druge strane, nadrkanu osobu može razumjeti, ali ne i s njom suosjećati. Jer ako je čovjek nadrkan, ne može suosjećati ni s kim, pa tako ni s nekim nadrkanim. A ako nije nadrkan, kako bi mogao suosjećati s nadrkanom osobom?

Baš lijepo da se ne moramo uvijek i oko svega svađati. Te podudarnosti u karakteru i pogledima na svijet male su oaze u kojima se ne može dugo boraviti, ali je nužno da se barem nekada može. Čini mi se da smo upravo u tom trenutku bili u jednoj takvoj oazi.

‒ Bolje da želiš imati takve noge nego da ti se povraća od takvih nogu. Kladim se i da bi vještica to rekla kad bi imala muda. Ali umjesto toga, čini mi se da joj je lakše osjećati gađenje prema zgodnim curama ili uvjeravati se da bi uvijek radije bila osviještena žena, nego tamo nekakv zgodno oblikovan komad mesa, kao da ima izbora. Kao da dobar izgled odmah isključuje svijest. Uostalom, bilo bi glupo da se zgodni ljudi ispričavaju manje sretnim primjercima ljudskih bića ‒ rekao sam valjajući se po oazi.

‒ Aha, samo nitko ne razmišlja tako ako nije zadovoljan svojim izgledom.

Kimnuo sam. Oaza. Što je bolje od isključivanja svijesti? Jedino zgodno oblikovano isključivanje svijesti. Ali nisam bio te sreće. U tom je trenutku u mojoj svijesti dva dugonoga komada mesa zamijenilo nejasno prisjećanje na neku TV emisiju koju sam nedavno gledao, ali ne zapravo – samo sam malo zapeo da vidim o čemu se radi. A radilo se o gomili feministica koje su bile totalno ogorčene hrvatskim patrijarhalnim društvom. Bile su strašno usplahirene u vezi dominantne šovinističke slike žene koja se plasira u hrvatskim medijima. Nisam skužio što je točno bio povod za njihovo pojavljivanje na TV ekranima, no jedna od njih je za Yo izjavila da je „glupača napumpanih sisa i usta“. To me momentalno izbezumilo pa sam prebacio na drugi program. Da sam ja to rekao, onda bi to bio šovinizam i svođenje žene na komad mesa. Kad to kaže nadrkana žena koja misli da se bori za jednakost spolova, onda je to feminizam. Ne mogu podnijeti takve stvari.

Ispričao sam to ženi. Ona je odmahnula glavom i rekla: ‒ Feministkinje me bacaju u bed.

‒ Istina.

‒ Odmah vidiš da imaju problem.

‒ Pa ne znam imaju li inače, ali one koje su bile u studiju sigurno imaju: sve su bile ružne. I nisu bile baš neki pupoljci. Točno ih mogu razumjeti zašto im ovaj svijet izgleda kao pakao. Ali to ne znači da im odmah i vjerujem da se bore za prava žena. Da tu nema barem malo osvete za muško ignoriranje. Uostalom, kao da je ovaj svijet dobar prema siromašnim muškarcima.

‒ Želiš reći da nema zgodnih feministkinja?

‒ To nikako. Samo kažem da ih u toj emisiji nije bilo. Stvarno ne znam zašto. Možda su ove ružne rekle da neće doći ako bude pozvana ijedna zgodna ‒ rekao sam i pogledom popratio dvije cure s druge strane Ilice, za koje je bilo očito da su zgodne, ako ne i feministkinje. Tada mi se učinilo da shvaćam kako postoji problem motivacije.

‒ Pogledaj one dvije cure. Zašto bi se one uzrujavale oko feminizma? Odnosno, ove vrste feminizma po kojem su cure koje drže do svog izgleda izdajice. Ako su cure dovoljno pametne i zgodne, njima zapravo ništa ne fali: muškarci vladaju svijetom, a one vladaju muškarcima. Čak i ako nisu jako pametne, zgodne cure uglavnom shvate da će u ovom okrutnom svijetu, kojim vladaju još okrutniji muškarci, do svega što požele doći vrlo lako: dovoljno je da imaju toliko pameti da se, ako slučajno nešto zapne, osmjehnu tako da muškarac pomisli da im se sviđa i to je to. One agresivnije uvijek mogu još dodatno izbaciti sise u prvi plan. Muškarce samo treba lagano ohrabriti da počnu razmišljati kurcem i tu je kraj priči o muškoj dominaciji. Ne moraš im dati ništa, osim iluzije da su pravi muškarci.

‒ Prljavije poslove uvijek treba prepustiti muškarcima. Pogotovo onima koji su ih u stanju odraditi kako treba.

‒ Pa u prosjeku jesu. Valjda su u pitanju hormoni. Testosteron omogućava agresivnost, agresivnost omogućava vladanje svijetom. Ali isti taj testosteron ženama omogućava da od nas rade budale.

‒ Nećeš se sad početi žaliti na žene?

‒ Neću, ljubavi. Možda malo na tebe, ali na žene neću.

‒ Dobro. Ali nemoj ni na mene, molim te. Odmah se isključim. Počne mi svirati neka glazba u glavi. Ne mogu slušati ljude kad se žale kao da su svi drugi krivi za ono što im se događa, a oni su mučenici i pravednici. Nije mi jasno kako svi do sad već nisu shvatili da su skoro sve najvažnije stvari u životu upravo onakve kakvima ih sami naprave. A tu definitivno ubrajam i muško-ženske odnose. Kako mene nitko nikad ne diskriminira?

‒ Nemoj lagati da te nitko nikad ne diskriminira. Siguran sam da si više puta osjetila diskriminaciju na svojoj ženskoj koži.

‒ Kako to misliš?

‒ Pa, pozitivno.

Gledala me kao da pričam gluposti. U redu, pozitivna diskriminacija i zvuči glupavo, pravi političko korektni novogovor.

‒ Nikad ti se nije dogodilo da ti murja progleda kroz prste pretrčavanje preko ceste? Da nemaš osobnu, a ne napišu ti prijavu? Bilo što? Nikad nisi vidjela kako se treba osmjehnuti murjaku koji pita za prometnu, vozačku, puhanje u balon? Daj mu do znanja da misliš kako je pravi kit i svi tvoji problemi su riješeni.

‒ To je istina ‒ rekla je i nasmijala se. A onda je dodala: ‒ Skoro.

‒ Kako sad skoro?

Uopće joj nisam vjerovao ovaj „skoro“. Imao sam osjećaj da bismo uskoro mogli izaći iz oaze. Osjećao sam da će početi muljati. U oazi nema muljanja: ili se stvarno kužite ili ne.

‒ Jednom sam dobila kaznu zbog glupe osobne.

‒ Nemoguće da je samo zbog osobne. Osim ako je murjak bio homo ‒ ogradio sam se.

‒ Mislim da nije. Usred noći, na Strossmayerovoj, dva murjaka iskočila su iz žbunja i tražila od Ajke i mene osobne. Kao u crtiću. Neki balavci, izgledali su kao da im je to prva patrola.

U redu. Bila je s Ajkom. To sve objašnjava. Kazna zbog osobne valjda je najbolje što se u tim uvjetima moglo dogoditi.

‒ Mislim da smo ih onako pijane vrijeđale barem pola sata. Govorile smo im da su glupi, dosadni i ružni. Da si nikad neće naći cure.

Nasmijao sam se. Mogao sam si to zamisliti.

‒ Stvarno su nas isprovocirali.

‒ Nisam ni na trenutak posumnjao.

Točno sam mogao zamisliti Ajku i ženu kako ih murjaci provociraju. Osobitu Ajku. Tu ženu isprovocira i padanje lišća u jesen. Kako ne bi ispadanje murje iz žbunja?

‒ Grad pun sitnih i krupnih mafijaša, silovatelja, delikvenata svih boja, veličina i starosti, narkomana i dilera. Političara! A oni nas pitaju imamo li osobnu. Ajka je bila stvarno dobra. Rekla im je da idu Glavašu naplatiti kaznu za krivo parkiranje. Znaš da je uvijek bio parkiran u pješačkoj zoni.

‒ Znam. Ali znam i da ste ispale prave kučke. Teška kategorija.

‒ Zašto?

Učinilo mi se kao da stvarno ne zna zašto. Ali nisam vjerovao u to. Svejedno sam rekao: ‒ Slati dva zelena murjaka da Glavašu napišu kaznu za nepropisno parkiranje? To je nisko.

‒ A nama napisati kaznu zbog glupih osobnih je uzvišeno?

Nisam mogao vjerovati u što se uvaljujem. Krupnim koracima grabio sam iz naše male oaze i to zato da bih branio murju! Zapravo, da bih branio svoja uvjerenja. Pomislio sam da bi bilo dobro da sjednemo negdje i popijemo nešto. Kako smo bili već dobro zagazili u Tkalču, tražio sam pogledom birtiju sa šankom do prozora. To bi bilo idealno. Iz poštovanja prema svim tim ženama koje su se tako sredile. Rekao sam ženi da ne mogu dublje ulaziti u to bez jednog piva. Najmanje. Složila se. Ipak mi se nije dalo inzistirati na šanku do prozora, tako da smo ušli u prvu birtiju iz koje se nije čula glasna glazba i sjeli za stol do prozora. Mrzim birtije s glasnom glazbom. Uglavnom zato jer to nikad nije glazba koju bih htio čuti.

Kad smo naručili veliko točeno i negaziranu vodu, pomislio sam kako ću napraviti najpametniju stvar ako priču s murjom što prije privedem kraju. Znao sam da bih najpametniju stvar bio napravio da sam priču s murjom odmah završio, ali toliko pametan ne mogu biti. Pogotovo ne nakon što su se tri dobra gutljaja piva razlila utrobom. Žena je potegnula malo iz svoje čaše i onda iz torbe izvukla pakiranje kikirikija u ljusci. „Fenomenalno“, pomislio sam. Uvijek ima hranu u toj torbi. Kao da živimo u preriji.

Uz kikiriki i pivo zaključio sam da ne može biti velike štete ako kažem još koju lijepu riječ u čast jakih snaga MUP-a. Krivo. Čim zaključujem, to već znači da će biti neke štete.

‒ Slažem se da je cijela ta priča s osobnom bez veze, ali vas dvije ste na neki način tražile tu kaznu.

Tražile??? ‒ nije mogla vjerovati. Probudite je usred noći i pitajte je li tražila kaznu zbog osobne i reći će da nije, ali vjerojatno će vas nakon toga ubiti.

‒ Da, tražile. Kladim se u što hoćeš da tim murjacima nije bilo ni na kraj pameti iskočiti iz žbunja da bi vas kaznili. Nemoj biti glupa.

‒ Ne govori mi da ne budem glupa ‒ rekla je prijeteći kikirikijem.

‒ Pardon.

Gledala me još dvije sekunde, a onda ubacila kikiriki u usta, što je značilo da je isprika prihvaćena.

‒ Hoću reći ovo: ta dva nesretnika sigurno su pomislila kako ste vas dvije zadnja prilika da te noći pročavrljaju s nekim zgodnim curama. Ne vjerujem da su brijali na osobne i punjenje državnog proračuna. Računali su da će ostatak noći uglavnom biti baš onakav kako si i sama opisala osječki noćni život: mafijaši, dileri, narkomani, kurve i maloljetni delikventi.

‒ Sad ti postaješ glup: ta bi dvojica vjerojatno s pločnika skočila u taj isti žbun da je kojim slučajem naišao bilo tko iz navedenih skupina.

‒ Svejedno. Siguran sam da su se samo htjeli malo praviti važni.

Žena je slegnula ramenima i rekla: ‒ Nisu imali sreće.

‒ Slažem se.

‒ Sami su si krivi. Kao i uvijek kad su ljudi u pitanju.

‒ Tako je, kao i ti i Ajka za kaznu.

Shvatila je da sam uspio u svojoj namjeri i to joj nije bilo drago. Meni je bilo. Šutke je odmahnula glavom. Kao da mi je htjela reći i da ću si ja sam uskoro biti kriv. A osobito ako budem nastojao imati pravo. Znao sam to i bez njezinog odmahivanja. Pogledao sam kroz prozor žene u prolazu. Taj prizor omogućio mi je da se počnem osjećati ugodno opušteno, uništavajući želju za dokazivanjem bilo čega. To je bilo puno bolje nego imati pravo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.