Ljubav je sve | Krešimir Pintarić

6. ŽIVJETI SVOJ ŽIVOT

 

Gotovo uopće nismo susretali ljude u našem ulazu, čak ni na našem katu, a to je najbolji pokazatelj dobrosusjedskih odnosa. Izostanak komunikacije sa susjedima može značiti samo jedno: nemaš nikakvih sranja s njima. I mi ih nismo imali dobrih šest mjeseci. U tih šest mjeseci doduše nije nije bilo žešćeg tuluma, čak ni onaj za useljenje nismo odradili. Ali je zato bilo dosta priče i smijeha, glazbe koja trešti iz sobe. Ali sve bi bilo gotovo najkasnije do ponoći, pola jedan. Čak i vikendom. Studentski dani davna su prošlost. Sadašnjost su plamene zore, računi i stambene štedionice.

 

* * *

Unatoč tome, imali smo loša očekivanja.

Treći dan nakon useljenja bio je ponedjeljak i ja sam ujutro išao na posao. Budući da je moja vjera u pozitivan učinak kretanja vlastitim snagama gotovo beskonačna, trudim se izbjegavati lift. Silazeći stubama, na ulaznim vratima stana ispod našeg ugledao sam prilijepljen ispisani papir. Bio sam bunovan i nisam zapravo ništa pomislio u tom trenutku. Na povratku s posla nije ga bilo i vjerojatno bih ga potpuno zaboravio da sutradan ujutro nije osvanuo na istom mjestu.

To je bilo dovoljno da potakne čak i moju znatiželju. Ipak je bila riječ o mom novom susjedstvu, neke je stvari uvijek dobro znati. Kako susjedstvo diše i tako to.

Tako valjda razmišljaju i sve one gospođe koje se na svaki šum u hodniku prilijepe na špijunku.

Približio sam se vratima. Iz stana nisu dopirali zvukovi života. Prišao sam bliže. Bio sam tek loše probuđen i nije mi bilo lako fokusirati onakve još napola krmeljive i pospane oči na krupan, nerazrađen rukopis. Kada sam počeo čitati poruku, učinilo mi se da sanjam. Pročitao sam poruku dva puta, odmahnuo glavom, onda se ipak nasmijao i krenuo niza stube.

Na katu ispod zastao sam. Ne mogu samo tako otići na posao, pomislio sam. Nitko mi neće vjerovati. Okrenuo sam se i popeo jedan kat. Ponovno sam prišao vratima i pročitao poruku. Još je uvijek pisalo ono što sam maloprije pročitao. Osvrnuo sam se. Hodnik je bio tih. Ništa neobično ako se uzme u obzir da je sedam sati ujutro, ali hodnik je bio tako tih kao da u zgradi stanuju sami studenti. A znao sam da je puna umirovljenika. I zato sam očekivao da me prati barem jedan i pol par očiju. Tko ih jebe. Povukao sam papir prema gore, samoljepljiva se vrpca s lakoćom odvojila od vrata.

 

* * *

Od tada ta poruka stoji na našem plutenom panou u kuhinji. Postala je neka vrsta lokalne znamenitosti. Lijep je osjećaj biti vlasnikom lokalne znamenitosti. Čak i kada ste do nje došli na donekle nelegalan način.

Ili je tada još i ljepši.

Ali kao i svaka druga znamenitost koju gledaš svaki dan, i mi smo ove gotovo prestali biti svjesni. Tamo je, na panou, gledamo je, ali je zapravo više i ne vidimo,

I sva su se ona loša očekivanja razvodnila.

Nakon nekog vremena čak su i prestala postojati.

Sve do prvog bliskog susreta treće vrste.

Bio je prošao 15. i dugovali smo gazdarici stanarinu za sljedećih mjesec dana. Žurio sam se kući s posla jer sam novce u jutarnjoj izgubljenosti uspio ostavit na stoliću pored ulaznih vrata. Inače sam pametniji. Dobro, ne pametniji, ali svakako svjesniji vlastitih ograničenja. Što znači da uvijek sve što trebam ponijeti na posao spremim u ruksak navečer, prije spavanja. Iako to u barem 50% slučajeva znači da sam mrtav umoran i lagano razbijen, još uvijek su veliki izgledi da se sjetim baš svega što mi je sutradan potrebno.

Prethodnu sam večer bio teže razbijen tako da sam se samo strovalio u krevet nakon što se ekipa pokupila. Nisam ni pokušao oprati zube. To je najbolji pokazatelj teške razbijenosti.

Ujutro sam bio uvjeren da je u pitanju neka pogreška. Sva ta zvonjava. Nepodnošljiva. Nema ništa gore od inteligentne budilice, one koja se poglašnjava ako se ne isključi. Tek nakon što sam je kupio sam shvatio zašto inteligencija izaziva bijes u onima koji je nemaju.

Moj se bijes u obliku dlana sručio na budilicu. Nagli povratak tišine i iščeznuće inteligencije odmah su me počeli opuštati. Čak i previše. Zato sam zaspao. Onda je zazvonio njezin mobitel. Koji je još inteligentniji od moje budilice. Što me opet prisililo da se oslonim na sirovu fizičku snagu. Ipak, uobičajeno traženje mobitela dovoljno me razbudilo da se sjetim kako to znači da moram probuditi ženu. Učinio sam to. Onda me ona nakon desetak minuta probudila i pitala zašto nisam otišao na posao.

Trebali ste me vidjeti nakon toga.

Dobro da sam se pogledao u ogledalo nakon pranja zuba. Inače bi ljudi na ulici mislili da sam svršio po hlačama. Ili da mi je netko svršio po hlačama.

Kako bilo, u toj sam žurbi i presvlačenju zaboravio novce za stanarinu. Koje sam onda bio prisiljen pokupiti nakon posla.

Bio sam uvjeren da ću samo ući u stan, baciti ruksak, uzeti novce i izaći. Nisam imao vremena za nešto više od toga.

A onda me dočekao sinoćnji svinjac u kuhinji. A bio sam i ožednio. A nije bilo čiste čaše.

Pa mi je postalo vruće onako obučenom.

Jurio sam po stanu, bacao stvari sa sebe, pokušavao primiriti kuhinju, popiti čašu hladne vode.

U tom se trenutku oglasilo zvono.

Ding-dong.

 

* * *

Inače ne otvaram. Tko god da zvoni, ne otvaram. Prije jesam, ali otkako mi je Ivša objasnio da nema smisla, ne radim to više. Kad sam bio mlađi, takvo ponašanje nije dolazilo u obzir. Uvijek se netko mogao zaletjeti do mene, u namjeri da u mom društvu izgubi puno vremena. To više ne postoji. Tu i tamo još netko želi gubiti vrijeme sa mnom, u redu. Ali to se danas planira. U najmanju ruku. Nitko se više ne ponaša impulzivno. Tu su poslovi, djeca, psi, sto sranja.

Ne možeš nekome samo banuti na vrata i misliti da ćeš biti dobrodošao.

A ako nekoga i opizdi neki flashback mladosti, svi imaju mobitele i barem će nazvati dok se približavaju ulaznim vratima.

Ivša je to shvatio ranije jer je otišao u Njemačku. Isprva sam mislio da se to može dogoditi samo u Njemačkoj. Da je Hrvatska zemlja vedrih i druželjubivih ljudi.

Nije.

Koristeći oprobanu Ivšinu metodu, zaključio sam da se to događa i u Hrvatskoj. Metoda je jednostavna. Trebate si postaviti pitanje: „Kada sam zadnji puta doživio ugodno iznenađenje otvorivši vrata nakon što se kućno zvono neočekivano oglasilo?“ Ako odgovor glasi „Ne sjećam se“, pravo je vrijeme da prestanete otvarati vrata kada netko pozvoni.

Ali tada sam otvorio. Jurcao sam po stanu u namjeri da u malo vremena obavim puno stvari, što obično rezultira da s puno uložene energije i vremena ne napravim ništa korisno. Neplanirano otvaranje vrata, zapravo, neplanirano otvaranje bilo čega dok sam u takvom zanosu, nije ništa neuobičajeno.

Otvorio sam vrata i ugledao gospođu od nekih šezdesetak godina.

‒ Izvolite.

‒ Dobar dan. Ja sam vaša susjeda.

Rekla je to suzdržano, kao da joj je neugodno što mi je susjeda. Poželio sam joj reći da sam ja njezin susjed, kao i to da se njezinom susjedu jako žuri i zatvoriti vrata. Ali djelovala je prepristojno za takvo što. Ne znam točno kako sam to mogao procijeniti. Možda mi se samo učinilo da ipak nije u redu da prvi kontakt s domorodačkim stanovništvom bude izvan okvira dobrog kućnog odgoja.

Osim toga, bilo je tri popodne, nije bilo gostiju, nisam glasno slušao glazbu. Bio sam dobar susjed.

Nisam slutio što mi se sprema.

‒ Stanujem ispod vas ‒ dodala je nakon što je moja neodlučnost i nemuštost potrajala nekoliko sekundi.

‒ Izvolite?

‒ Znate, nemojte misliti da vam želim prigovarati, ali morala sam vam doći nešto reći.

Još je uvijek bila iznad svakog očekivanja. Svi moji kontakti sa susjedima svodili su se na prijetnje da će zvati policiju. Ovo je bio neželjeni kontakt, to da, ali ništa strašno. Uljudna gospođa koja se uglavnom ispričava. Nisam imao vremena za to, ali nisam je mogao samo otpiliti.

‒ Samo recite ‒ rekao sam naivno.

‒ Vidite, ja stanujem ispod vas, a vi po stanu hodate u cipelama.

‒ Molim? ‒ mislio sam da nisam dobro čuo.

‒ Hodate u cipelama. A ja to sve čujem. Svaki vaš korak.

Tako znači. Polako sam zauzeo gard.

‒ Čujte, hodam u cipelama jer sam upravo na odlasku. Inače ne hodam u cipelama po stanu.

‒ Hodate, hodate ‒ prelazila je u napad.

‒ Valjda bih znao da hodam ‒ osjetio sam kako mi skače živac.

‒ Hodate, čak i poslije jedan poslije ponoći. Nemojte misliti da ja to ne čujem.

Nije bilo dobro. Pokušao sam biti fin, ali znao sam da više nisam u pravom raspoloženju.

‒ Navečer po stanu u cipelama hodaju samo gosti. Ja hodam u papučama. Vidite ovo ovdje? Možda ne prepoznajete, ali to su muške papuče.

‒ Hodate. Točno čujem kako jedan par cipela hoda po stanu. Neku je večer to trajalo skoro sat vremena.

Nije mi više bilo do razgovora. Htio sam da se to što prije završi.

‒ U redu. Hodam. Ne možete mi zabraniti da hodam po stanu. Što zapravo želite od mene?

‒ Vidite ove lijepe krpene papuče na mojim nogama?

Mislio sam da sam lud.

Lijepe krpene papuče na njenim nogama.

Hoće li mi pokazati i kožni korzet ispod kućne haljine?

‒ Kakve to veze ima sa mnom? ‒ promucao sam na kraju.

‒ Vidite, da imate ovakve lijepe krpene papuče, po stanu biste se kretali gotovo nečujno.

Ova je luda, pomislio sam.

Krpene papuče za nečujno kretanje.

Htio sam otići do kupaonice po vatu i pitate je vidi li ona ovaj lijep komad vate.

Odustao sam. Ipak je to gospođa. Luda, ali gospođa.

‒ Ja sam sasvim zadovoljan sa svojim papučama, gospođo.

Malo se nagnula i bacila pogled po stanu. Ako je stan jednosoban, jedan je pogled dovoljan.

‒ Ali vi nemate ni tepih! ‒ očajnički-ljutito je uzviknula. ‒ Vi hodate po golom podu! A ja se čudim kako vas čujem.

‒ Trebao bih kupiti tepih?

„Nije moguće da vodim ovaj razgovor“, pomislio sam. Gospođa je stručnjak za interijere, očigledno.

‒ Da imate tepih i krpene papuče, ne bi bilo nikakvih problema.

‒ Gospođo, ja nemam tepih, krpene papuče i probleme povezane s tepihom i krpenim papučama. Žao mi je. Ako želite razgovarati s gazdaricom, dat ću vam njezin broj. Ako želite razgovarati s arhitektom, ne mogu vam pomoći. Ali se nadam da je mrtav, jer bih inače i ja rado razgovarao s njim.

‒ Zašto vam je toliki problem kupiti krpene papuče? ‒ upitala me. Pokušajte zamisliti glas kojim se obraćate nerazumnoj osobi koja izbjegava kupnju i uporabu krpenih papuča. Ako ste uspjeli, onda se upravo čuli njen glas.

‒ Gospođo, ja ne mogu riješiti vaše probleme ‒ spremao sam se zatvoriti vrata.

Zakoračio sam unatrag kako bih mogao zatvoriti vrata stana. Onda je pukla. Vidio sam to po pogledu. Više uopće nije gledala u mene. Našla se oči u oči sa svojim najgorim demonima. Onima bez krpenih papuča. Stisnula je oči, zube, šake.

‒ Znam ja vas! Vi ste oni koji puštaju vodu cijelu noć! Ljudi ne mogu spavati od vas! Ne možete mi reći da se perete noću! Cijelu noć moram slušati vodu! Kao da mi je u sobi! Zapamtit ćete vi mene! Nećete me otjerati!

Zastala je na trenutak. Da nisam bio zamrznut, protrljao bih oči. Zviznuo si šamar ili dva.

Ili njoj.

Ona se počela povlačiti prema stubama, još uvijek okrenuta prema meni.

Zapamtit ćete vi mene! ‒ rekla je još jednom potpuno izmijenjenim glasom. Bacao je na režanje.

Onda se spustila stubama, teško dišući i šuškajući onim svojim krpenim papučama.

 

* * *

Zatvorio sam vrata tek kada sam čuo da je ona zatvorila svoja. Stajao sam nekoliko minuta naslonjen leđima na ulazna vrata i pokušavao shvatiti što se zapravo dogodilo.

To je valjda trebala biti zakašnjela dobrodošlica. Nisam je imao namjeru prihvatiti.

Tek sam se tada sjetio one poruke na kuhinjskom panou. Pomislio sam kako je u njoj sadržano sve što trebam znati o ljudima koji žive oko nas i kako je jedini način da se u tim uvjetima opustim i dobro osjećam ignoriranje tih istih ljudi, da im nikada ne otvaram vrata, da živim svoj život, da učinim ono što su oni propustili učiniti.

 

* * *

ljubav je sve___sken poruke___rezana

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.