Ljubav je sve | Krešimir Pintarić

17. REBEKA NEĆE UMRIJETI

 

Smisao postojanja svakoga bića jest postojanje.
Alain Resnais, Moj ujak iz Amerike

 

S mojim pamćenjem nešto nije u redu. Siguran sam u to jer sam u životu upoznao hrpu muškaraca koji su hodajući katalozi vlastitih snošaja. Tipova za koje imaš osjećaj da se točno sjećaju svake jebačine u svom životu. Što su žene imale na sebi, što su oni imali na sebi, ili u sebi, gdje i kada je to bilo, kako su je zaveli, kako su ga stavili, gdje su ga stavili, zašto su ga stavili. Ukratko, sjećaju se svega.

Možda je to samo kombinacija optimizma pamćenja i hvalisavosti. Ili toliko rijetko jebu da im nije problem sjećati se svake pojedinosti svakog snošaja.

A možda sam samo ljubomoran. Ili bih trebao unositi u organizam manje toksičnih tvari pa bih se i ja nečeg sjećao. Iako znam nekoliko osoba koje nikada ništa toksično u svoj organizam nisu unijeli pa svejedno zaboravljaju.

Kako bilo, ono čega se ja ponekad rado sjećam jesu svi oni lijepi trenuci poslije seksa. Točnije, lijepi trenuci poslije seksa s njom. Gotovo se nikada ne sjećam samog seksa, osim nekih najopćenitijih stvari kao što su kada i gdje (nikada se ne sjećam kakva je bila posteljina ili nešto tome slično). S druge strane, znam da su svi ti najljepši trenuci poslije seksa bili baš upravo poslije onih seksova koju su bili bolji od drugih. Zvuči kao diskriminacija i zato to nerado priznajem. Ali tako stvari stoje. Svi su seksovi sa ženom koju voliš divni, ali neki su ipak divniji od drugih.

Za pretpostaviti je da bi svaka normalna osoba željela da su joj svi seksovi najbolji, najdivniji, najupečatljiviji, nezaboravni, kozmički, dapače, da joj se život, po mogućnosti, sastoji od upravo takvih seksova, ali ne i ja.

Ipak, još uvijek mislim da sam normalan. I barem s jednom nogom na zemlji. Zato znam da mi je prijeko potrebno da mi je većina seksa prosječna, ponekad da nije niti to, a ponekad da je najbolji na svijetu. Jer da nema onih prvih i drugih, kako bih skužio da su ovi najbolji?

 

* * *

Dobro se sjećam jednog ljetovanja, od prije nekih pet ili šest godina. To ljeto smo bili na moru gotovo cijeli kolovoz. Bio je to jedan pakleni kolovoz. Bez kapi kiše, bez ijedne svježije noći. Cijela kuća bila je samo naša. U susjednoj nije bilo nikoga. Oko nas samo neugledno mediteransko raslinje i udaljeno blejanje koza. I cvrčci oprženi suncem. Njih milijun.

I ona i ja ponijeli smo gomilu knjiga jer smo odlučili do samog početka jesenskih rokova ostati na Pašmanu. Nabili smo si čeličnu disciplinu prije ručka: nakon buđenja kava, zatim četiri sata učenja i onda ručak. Popodneva su bila predviđena za slobodne aktivnosti. Najčešće kupanje. Navečer je sve dolazilo u obzir: učenje, čitanje, šetnja, vino, trava, seks. A ako bi nam popodne bilo toliko vruće da nam se čak ni na kupanje nije išlo, znali smo se izležavati u hladu na terasi ili na bračnom krevetu u zamračenoj sobi sve dok nas ne bi uhvatio drijemež ili seks.

Tada nas je stvarno često hvatao seks.

Sjećam se osobito dobro jednog od tih popodneva. Jednog od onih kada ne možete učiniti krivi potez. Ona posebna mješavina vođenja ljubavi i seksa. Kada možete naslutiti i najskrovitiju želju osobe koju volite. Čak i prije nego je ona osjeti. Nikakav maraton, nikakva demonstracija sile, nikakav akrobatizam, samo dvije osobe koje u potpunosti funkcioniraju kao jedno biće (priznajem, kada takvo što vidim u holivudskoj produkciji, obično se iznerviram).

Ali sve to skupa ne bi bilo dovoljno da mi se to popodne ureže u pamćenje. Da bi se to dogodilo, potrebno je da najdivniji osjećaj bude pomiješan s dodirom nekog iskonskog straha, gotovo užasa.

 

* * *

Nakon svršavanja, ležali smo uznojeni na krevetu. Zrak je bio težak i nepomičan, užaren i gust poput melase. Zidovi i žaluzine uspijevali su zadržati samo sunčevu svjetlost. Teško sam disao i borio se protiv nesvjestice. Imao sam osjećaj kao da sam na bombonu. Osjećao sam kako mi svaki kvadratni milimetar kože bridi i pulsira. U ušima sam jasno čuo otkucaje srca uronjene u zvučni zid složen od poludjelih cvrčaka. Osjećao sam se kao da izvan naše sobe postoji samo sunce i nepregledno prostranstvo prekriveno bezbrojnim cvrčcima. Osjećao sam kako sve podrhtava od njihove mahnitosti. Osjećao sam se savršeno, besmrtno i božanstveno istovremeno. Skoro da nisam postojao.

Bilo je lijepo uživati u spoznaji da bombon ipak nema ekskluzivna prava na takve snažne provale osjećaja sreće.

Trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim da nisam sam.

 

* * *

U nekim drugim okolnostima upitao bih je kako se osjeća ili nešto slično. Ovako sam samo čekao da me pogleda. Kada je to napokon učinila, rekao sam: ‒ Baš me zanima kako ova droga spušta.

Bezglasno se nasmijala. Zapravo, to je više bilo smijanje osobe koja nema tijelo. Onda je ponovno zatvorila oči.

O tome se više ništa nije moglo reći.

Okrenuo sam glavu i gledao strop. Udarci u ušima su uskoro utihnuli. Ali cvrčci su svoj posao odrađivali nesmiljenom žestinom.

‒ Htjela bih da mi kupiš mačića i zečića. Obećao si ‒ rekla je odjednom, još uvijek zatvorenih očiju.

‒ Dobro. Kada Rebeka umre ‒ rekao sam.

Pogledala me. Znao sam da to nisam trebao reći. Ali nisam bio u stanju taktizirati. Još uvijek sam bio izvan sebe. Doduše, i briđenje se već bilo polako povlačilo. Osjećao sam kako mi se niz vrat, ramena, bokove i stegna slijevaju kapljice znoja. Isprva polagano, a onda bi se sjurile i nestale u posteljini. Ne sjećam se da sam ikada u životu toliko uživao u vlastitom znoju. Pogledao sam je.

‒ Nemoj to govoriti. Rebeka neće umrijeti ‒ rekla je i odvratila pogled.

Dobio sam drugu priliku dati pravi odgovor. Ali sam je glatko odbio.

‒ Naravno da hoće. I mačić i zečić će. I mi ćemo ‒ rekao sam.

Zatvorila je oči i šutjela nekoliko trenutaka.

Onda je rekla: ‒ Znam. Samo nemoj to govoriti.

‒ Zašto ne? To niti ubrzava niti usporava cijelu stvar.

Nije odgovarala pa sam nastavio: ‒ Dapače, to cijelom životu daje neki smisao. Čak i ovom trenutku. Toliko je divan jer znaš da nemaš neograničeno vrijeme pred sobom. Da imaš, mogla bi biti sigurna da će se ponoviti. U beskonačnom vremenu najvjerojatnije beskonačan broj puta. I time postati bezvrijedan. Na neki način, sretni smo jer umiremo.

‒ Prekini ‒ rekla je.

Prekinuo sam.

Svejedno je još jednom tiho rekla: ‒ Prekini.

Šutjeli smo neko vrijeme.

‒ Dobro. Rebeka neće umrijeti ‒ rekao sam, približio se malo i stavio joj ruku na trbuh. ‒ Dobro?

Maknula je ruku s trbuha i okrenula se zidu.

‒ Nemoj govoriti o tome ‒ rekla je.

‒ Dobro. Neću ‒ rekao sam gledajući njezin potiljak.

Još sam se uvijek osjećao predivno, ali drukčije, nekako ljudski predivno. Gledao sam je. Ležala je na boku, potpuno gola, udaljena svega desetak centimetara od mene. Sada je ta razdaljina opet postala stvarna. Ipak, znao sam da je nikada neću voljeti više nego u tom trenutku. Možda opet toliko, ali ne više. Počeo sam razmišljati o tome kako će se naša ljubav s godinama sigurno mijenjati. Ne znam kako, ali bio sam siguran da će se mijenjati. Zato jer ćemo se i mi mijenjati.

I dok sam je tako gledao u polumraku sobe, odjednom sam osjetio ono što sam zapravo samo znao. Kao da je pred mojim očima njena predivna koža na vratu i ramenima počela gubiti sjaj i elastičnost, počela se borati, dobivati staračke pjege. Odjednom sam mogao osjetiti kako nas vrijeme, čak i onda kada ga ne osjetimo, razgrađuje, kako se svakim danom smanjujemo, trošimo. Osjetio sam kako nas to vrijeme mrvi, kako nam oduzima sposobnost da osjetimo zanos, oduševljenje. Vidio sam nas kako se svakom godinom sve više posvećujemo temeljnim životnim funkcijama, kako sve više postajemo zauzeti pukim održavanjem tijela na životu, sve teže držeći korak sa stvarnošću. Kako se udaljavamo od drugih ljudi, kako imamo sve manje prijatelja, sve dok na kraju i sami ne umiremo.

Čudno mi je bilo što me sve to nekako nije plašilo.

Ali onda sam se sjetio i uplašio. Nećemo umrijeti sami. Neće biti nas. Umrijet će samo jedno od nas. A drugo će ostati samo.

Potpuno samo.

Prije nego se to dogodi, čovjek se može samo nadati da mu je ostalo još uvijek dovoljno vremena i sreće da osjeti i doživi nešto lijepo. Nešto što će mu dati snage da preživi sva sranja.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.