Ljubav je sve | Krešimir Pintarić

10. ŠTO NAS ISTINSKI USREĆUJE?

 

Kada sam loše volje, čini mi se da sam u stanju sjetiti se samo onih stvari u kojima se žena i ja ne slažemo. Ona je vegeterijanac, ja sam uvjereni svejed (tj. ne dam se smetati pojedinostima kao što su nečije oči ili lice kada sam gladan). Ja sam pušač, ona je prestala prije deset godina. Ona ne podnosi lagane stvari Primal Screama, ja ih volim jednako kao i žestoke. Ja volim cijelu hrpu glazbe iz Chicaga (Tortoise, The Sea And Cake, Gastr Del Sol, Sama Prekopa, Jima OʹRourkea, Archera Prewitta), ona prezire sve što dolazi iz Chicaga. Osim Hitne službe. Koju ja prezirem. Ja obožavam hladiti mozak uz Ligu prvaka, ona je ne može smisliti. Ona je još uvijek sentimentalno vezana uz Beverly Hills („Ali ja sam odrasla s tim ljudima!“), ja bih je mogao ubiti zbog toga. Ona obožava shopping, meni se diže kosa na glavi na sam spomen shoppinga. Često se pitam kako je moguće živjeti s nekim tko je toliko različit od mene. Znam da nije sve tako crno, ali kada me uhvate crne misli, ne mogu se iz njih lako izvući jer imam o čemu razmišljati.

A i njene metode, kada je u pitanju borba suprotstavljenih interesa, ponekad graniče s okrutnošću. Pokušava me uhvatiti na tankom ledu, a to uglavnom znači ili dok za stolom čavrljamo poslije obilnog obroka ili dok se u krevetu izležavamo poslije seksa. Ja se trudim u tim trenucima, osobito poslije seksa, pronaći neku glazbu oko koje se ne lome koplja i ne kotrljaju odsječene glave, trudim se iskoristiti te povlaštene trenutke nerazmišljanja i opuštenosti zadovoljene i bezbrižne životinje, trudim ih se razvući što više mogu, ali ona to dopušta samo do određene granice. Zna da sam u tom raspoloženju najranjiviji.

Poslije seksa to može izgledati ovako.

Dok leži na boku promatrajući moj desni profil, odjednom pita: ‒ Idemo sutra trošiti novce?

Isprva se dobro držim. Odgovaram: ‒ Ne. Shopping je za pedere.

Trenutak šuti. Onda kaže: ‒ Moramo ići trošiti novce. Hladnjak je devastiran.

I više od toga. Izgleda kao da je upravo dospio u nirvanu. Moja bi se garderoba definitivno mogla obnoviti, njezina jedino proširiti. Ipak ne popuštam. Dapače, počinjem je lagano kuriti: ‒ Najvažnije je da se volimo.

Ne otvaram oči. Ali osjećam kako mi pogledom pokušava spržiti rupu u glavi. Jednog dana će je i napraviti. Ako budem ustrajao u tome da stojim između nje i trošenja novaca.

 

* * *

Sve je to, naravno, najobičnije foliranje. Ići ću u sve shoppinge na svijetu, ako je ona tako odlučila. No, otpor moram pružiti. To je pitanje muške časti, što god to značilo. Jer naš je život tako uređen da koliko god ja subjektivno, i njoj i meni, bio smetnja prilikom kupovanja, ona ga, objektivno, ne može bez mene izvesti na zadovoljavajući način. Kao prvo, moja je sveta muška dužnost nositi stvari. Ona ima slabe ruke. Tako kaže. Pokušao sam joj objasniti da ona nema slabe ruke, nego kupuje previše, ali to nije prošlo. Kao drugo, moja je sveta muška dužnost biti vozač. Ona ne vozi ništa „što ima kotače“. Njene riječi. Lijepo sam joj objasnio da na kopnu koje nije prekriveno snijegom i ledom sva osobna prijevozna sredstva imaju kotače i da bi se morala pomiriti s tom činjenicom. Ali ona posjeduje sposobnost da me ne čuje kada govorim ono što joj ne odgovara. Nešto kao selektivna gluhoća. Kao treće, moram priznati da je njoj u shoppingu potreban glas razuma. Iako ja baš ne odgovaram tom opisu. Pogotovo ne kada uđem u trgovinu ili kakvu ogromnu samoposlugu. Mene takve stvari izbezumljuju. Oslijepim od one neonske rasvjete. Ponekad mislim da namjerno stavljaju takvu rasvjetu, da nije samo u pitanju štednja električne energije.

Sve u svemu, kad uđem u trgovinu, meni se zjenice skupe i mišići napnu. Njoj se, pak, zjenice rašire. Nisam siguran, ali mislim da joj se čak i nosnice rašire. Našavši se u trgovini, mislim da neodoljivo podsjećamo na par životinjica, s tim da jedna od njih izgleda kao da je nanjušila opasnost, a druga gozbu.

 

* * *

Ali bio bih zadnji gad kada ne bih priznao da to ima i svojih prednosti. Da nema nje, siguran sam da bih po svijetu hodao u dronjcima. Nisam ni ovako uzor za odijevanje, ali mislim da uz malo blagonaklonosti mogu proći kao pristojno odjevena osoba. Dakle, imamo dogovor: ona gleda odjeću i obuću za mene, ja samo dolazim na generalnu probu i, ukoliko je sve u redu, keširanje. Obično je sve u redu jer u suprotnom moram dolaziti na novu generalku, a to se trudim izbjeći kad je god moguće.

Bilo je poteškoća dok smo usuglasili stajališta. Naime, njoj uopće nije bilo lako objasniti da me ne zanima skupa odjeća. Ona tvrdi da cijena nema nikakvog utjecaja ako ti se nešto sviđa. „Ne kupuje se roba zbog cijene, već zbog kemije“, kaže. „Ili kemije ima ili ideš dalje.“ To je njoj tako jednostavno. E, pa meni nije. Ja mrzim dati puno novaca za glupi odjevni predmet. To je samo komad odjeće, štiti te od tuđih pogleda i atmosferskih utjecaja, i ništa više. Ne poričem da isto tako može i privlačiti tuđe poglede, ali budući da sam svjestan da će po mom pitanju hrpa frajera uvijek bolje i temeljitije odraditi svoj posao, zašto bih se time opterećivao? Ona kaže da ništa ne kužim. Vjerojatno je u pravu. Ali mi je na kraju ipak oprostila što sam tako potrošački zakržljao i pomirila se s činjenicom da se meni ne da gledati skupa odjeća.

 

* * *

Ali sve to sa samoposlugama i odjećom je dječja igra kada se usporedi s namještajem.

I s odlaskom na Ambientu. Isprva mi se činilo da neće biti strašno.

Mislio sam kako je to relativno sigurna stvar jer tamo ipak nećemo ništa kupovati. Bio sam toliko naivan da sam se osjećao umirenim samo zato jer u džepu nisam imao više od 100 kuna. Mislio sam kako sam u stanju otrpjeti malo šetnje po velesajamskim paviljonima i razgledanja namještaja koji neću kupiti. Mislio sam da će mi čak biti svejedno ako pritom budem bio puna želuca. I povremeno podrignem kombinaciju češnjaka i morskih plodova. I zato smo prvo otišli na pizzu. Nakon koje sam popio pivo. Što mi je dodatno diglo samopouzdanje.

 

* * *

Prvi bliski susret s izloženim namještajem dao je naslutiti kako će se obilazak razvijati. Na samom ulazu u 5. paviljon zapeli smo na nekim zgodnim ormarima s kliznim vratima. Ugradbenim. To čak i ja volim. Ali me je cijena od 16 tisuća kuna malo ohladila. Točnije, ta me cijena potpuno ohladila. Ne onako fino kao dobar bombon, već više kao pravi shopping, s neonskim svjetlima, sudaranjem kolica i izbjegavanjem jureće djece bez trunke samokontrole. Ona je krenula uzeti prospekte koje joj je jedan od predstavnika tih lopova pokušao dodati, ali sam ih hitrim i neočekivano preciznim potezom izvukao iz njezine već gotovo stisnute šake i vratio ih na pult.

‒ Samo ćeš preko mene mrtvog uzimati prospekte za ormare od 16 tisuća kuna.

Ošinula me pogledom, ruke zaustavljene u zraku. Učinilo mi se da je zastala samo zato jer nije sigurna treba li me slomiti na dva ili tri dijela. Onda je ipak još jednom pogledala ormare i nevjerojatno pomirljivim glasom rekla: ‒ Dobro.

Nekoliko sekundi bio sam zbunjen, a onda sam se usudio dodati: ‒ Možda im padne cijena dok mi uselimo u vlastiti stan. A možemo im odbiti od cijene i to što će nam uštedjeti barem jedan kvadrat.

To je najbolje što mogu kada je u pitanju pružanje ruke pomirenja. Kimnula je i okrenula se. Vidjela je neke kuhinje i to je zapečatilo sudbinu ugradbenih ormara s kliznim vratima. Barem privremeno.

 

* * *

Kada su kuhinje u pitanju, mogu se nadati samo najgorem. Ona ima tu teoriju kako se ne isplati štedjeti na namještaju. To načelno podržavam. Stvar je u tome što to njoj znači nešto sasvim drugo. Pogotovo kada su u pitanju kuhinje. Prevedeno na moj jezik, ta teorija primijenjena na kuhinje glasi: „Prilikom odabira kuhinje, prema cijeni se treba odnositi kao prema sporednom podatku. Osim u slučaju niske cijene. S takvim kuhinjama treba biti osobito oprezan jer su u stanju iznevjeriti vlasnika kada se veže uz njih.“ Isti prijevod zapravo je primjenjiv i na drugi namještaj, ali tamo još ima smisla pokušati uložiti neke napore u dokazivanje da ne štedjeti na namještaju ne znači isto što i zanemarivati element cijene prilikom kupovanja istog.

Stvari su pošle generalno po zlu kada je ušla na štand nekog talijanskog proizvođača sudopera i prateće kuhinjske opreme. Znam da sam bio paranoičan zbog upadljivo neprijateljskog okruženja, ali sam i dan-danas uvjeren da je žena bešumno i bez ulaganja ikakvog napora otklizala prema jednom zagasito sivo-plavom kompozitnom sudoperu, kao da ju je pogodila gravitacijska zraka imperijalne krstarice Dartha Vadera. Meni su se odmah upalile sve lampice za stvarnu opasnost. Što u kombinaciji s lampicama za umišljenu opasnost nije izgledalo nimalo dobro.

Ali ne poričem da sam i sam bio impresioniran talijanskim dizajnerskim zlodjelom: u kutnom elementu tamnoplave boje sa svijetlosivom plohom kočoperio se najmoćniji i najšminkerskiji kutni sudoper svih vremena. Uparen s podjednako svemirskom slavinom s tušem, masivnom i gotovo lascivnom.

Nije ništa rekla. A nije ni morala. Oči su joj sjajile. Sjajile su i moje, ali od panike. Njene su sjajile od čiste i nepatvorene sreće. Još jednom sam se uvjerio da je potpuno izlišno nekoga pitati je li sretan. Ako je čovjek sretan, to se jednostavno vidi. Vidi se čak i kada glavu okrenete u suprotnom smjeru. Znam jer sam pokušao.

Bilo je jasno da samo suptilan pristup uz puno sreće i visoku cijenu može smiriti ovaj pogled. Na trenutak sam zastao. Nisam bio siguran trebam li početi s cijenom. Ali nije bilo samo to. Na trenutak sam pomislio kako nemam pravo učiniti išta za šta mislim da je ispravno ako će to uništiti sreću voljenog bića. Kažem, na trenutak. Toliko mi je bilo dovoljno da zaključim kako imam pravo uništiti sreću voljenog bića.

‒ Ljubavi? ‒ rekao sam oprezno.

Potpuno zanesena, prstima je nježno prelazila preko površine sudopera. Kao da je slijepa. Na neki način je i bila.

Prišao sam joj bliže i učinio isto. Pod prstima je pružao hladan osjećaj stoljetne neuništivosti. Brzo sam maknuo ruku.

‒ Ljubavi? ‒ ponovio sam, ovaj put nešto glasnije. Što nije bio najbolji način prikrivanja nastale nesigurnosti. Na svu sreću, to joj je promaklo. Bio sam nekoliko galaksija predaleko da bi uočila takvu sitnicu.

‒ Da? ‒ odvratila je odsutno.

‒ Znam što misliš, ali ovo ipak izgleda malo previše kao Beverly Hills. Mislim da će to, u najmanju ruku, još dugo biti iznad naših mogućnosti. Dapače, toliko dugo da uopće ne bi trebala računati da će se jednog dana i dogoditi da budeš naš.

‒ Što pričaš? Pa ovo je samo sudoper! Koliko moramo biti siromašni da si jednog dana ne možemo priuštiti sudoper koji želimo?

‒ Želiš.

‒ Da, želim. Želim ga. Pogledaj ga. Izgleda kao da ga nitko na svijetu nikada nije i neće imati!

‒ Slažem se u potpunosti.

Tada me prvi put pogledala otkako je pala u vlast zlog sudopera. Taj pogled nedvosmisleno mi je govorio da ćemo se teško složiti ako se pokušam pozvati na nešto tako trivijalno kao što je zdrav razum.

‒ Ne slažeš se jer nisam to mislila.

‒ Ali ja jesam. Pogledaj to ovako: ovaj sudoper izgleda barem kao šest mojih mjesečnih plaća. Sudoper!

‒ Možda je problem s tvojom plaćom?

Mislim da je to rekla zlobno. Ali možda me to samo zaboljelo pa mi se učinilo da je rekla zlobno.

‒ Možda. Ali to nikada nećemo saznati.

‒ A možda ću se ja potruditi da saznam.

Ne volim kada se o mojoj plaći govori dulje nego je nužno. Zato sam odlučio argumentaciju dići na višu razinu.

‒ Gledaj to ovako. Da sve vrijeme koje bismo potrošili zarađujući novce za ovaj sudoper utrošimo na seks, osjećali bismo se puno bolje. I ne bi nam uopće nedostajao neki sudoper. Pa čak ni ovaj.

‒ Da sve to vrijeme utrošimo na seks, tebi bi otpao kurac.

Nisam to želio komentirati. A ona je bila ljuta. Inače ne bi pred takvim sudoperom upotrijebila riječ „kurac“. Pokušao sam se izvući čim prije i što jeftinije iz ove situacije.

‒ Gledaj onu napu! Ako hoćeš, kupit ćemo je.

Nije se udostojala ni pogledati je.

‒ Ma, napa! ‒ rekla je s gađenjem.

Onda ju je ipak pogledala. Ali se odmah vidjelo da se samo uvjerila u ono što je oduvijek znala o napama.

‒ Mrzim napu. Ružna je i glomazna. Bučna ‒ rekla je ljutito.

Pogledao sam je onako zajapurenu, zagrlio je čvrsto i šapnuo na uho: ‒ Baš kao i ti.

 

* * *

Išli smo šutke prema autu. Htio sam joj nešto reći. Nešto da joj dam do znanja da je volim. Onda je ona zastala i prostodušnim i iskrenim glasom osobe kojoj je zla kob srušila i posljednju iluziju u mogući pozitivni ishod svih životnih nedaća rekla: ‒ Ali mene kupovanje lijepih stvari istinski usrećuje!

Da sam normalan tip, kimnuo bih, zadržao jezik za zubima i otišao kupiti jebeni sudoper. Isti tren. Na tisuću rata ako treba. Ali ja nisam normalan tip. Ja sam drkadžija. I što rade drkadžije? Pokušavaju normalnim ljudima sjebati zabavu. Zgaditi im ono što ih usrećuje.

Duboko sam uzdahnuo, pročistio grlo i rekao: ‒ Ljubavi, to ti samo misliš.

Genijalan početak. Ali nisam se smeo.

‒ Vidiš, ljubavi, to nisi zapravo ti. To je ono što su od tebe napravile reklame. I ne samo reklame. Općenito televizija, novine, časopisi, odgoj, ljudi koje te okružuju. To te sjebalo ovo potrošačko društvo. Sve što te okružuje pokušava te uvjeriti da ćeš biti sretna jedino i samo ako trošiš. Što bezumnije, to bolje. Ne možeš ići okolo po svijetu i govoriti rečenice tipa „Mene kupovanje istinski usrećuje.“ To je najobičnija hrpa govana. Zapravo, više Pavlovljev refleks. To nema veze s istinskom srećom. Zar želiš reći da Indijanci u kišnim šumama ne mogu okusiti istinsku sreću zato što im nikakav dobar shopping mall ili talijanski salon namještaja nije pri ruci?

Zastao sam na trenutak. Manje da čujem odgovor, koji sam dobro znao, a više da vidim kakav sam učinak polučio. Odmah sam shvatio da nisam dobar. Gledala me kao da me vidi prvi put u životu. Zapravo, to je više bio pogled osobe koja te poznaje godinama, i to osobe koja misli da te poznaje dobro, a onda se dogodi nešto neočekivano, nešto što toj osobi pokaže kako te precijenila. Nije u tom pogledu bilo ljutnje. Samo duboka tuga i razočaranje.

‒ Ali… ‒ rekla je tiho ‒ oni su valjda sretni kada orobe košnicu ili ulove debelog crva. Ne očekuješ valjda od mene da orobljavam košnice?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.