Ljubav je sve | Krešimir Pintarić

14. PROPUŠTAM LI NEŠTO VAŽNO?

 

Da vikend ne bude samo običan vikend, pobrinuli su se naši rukometaši koji su se plasirali u polufinale Svjetskog prvenstva. Iako vikende žena i ja skoro neizostavno provodimo zajedno, kao što je i red, dogovorio sam se s dečkima da ćemo svi zajedno gledati polufinale, bez ikakvih žena u bližoj okolici, kao što je i red. Kod Dome.

Moja žena je bila oduševljena.

 

* * *

Probudio sam se usred noći, a žene nije bilo u krevetu. To je bilo čudno. Onda sam, onako bunovan, uspio primijetiti tračak svjetlosti koji je prodirao između poda i vrata kupaonice. Žena piša, zaključio sam. Možda nisam baš zaključio, ali nekako sam došao na tu pomisao. U takvim situacijama obično odmah zaspim, ali ovaj sam je put čekao. Isprobao sam nekoliko položaja za čekanje žene. Našao sam jedan zgodan u kojem sam mogao ostaviti dojam kao da se spremam na vodoravni troskok. Gledao sam oko sebe u mraku. Osluškivao što se događa u kupaonici. Čuli su se samo naleti vjetra u krošnjama platana ispred prozora, kao da živimo u nekoj šumi, a ne nasred Knežije. Onda sam se opet sjetio žene. Nije mi bilo jasno zašto se tako dugo zadržava u kupaonici. Ona se obično popiša za 15 sekundi. Piša kao slon. Ako ste ikad vidjeli slona kako piša, onda znate kako piša moja žena. Ili ako ste ikad vidjeli pokidanu rinu za vrijeme provale oblaka, onda opet znate. No, ona se nije vraćala. Umjesto toga, čuo sam nešto što je moglo biti povraćanje.

 

* * *

Kad se napokon vratila, upitao sam je što se događa.

Ona se šutke uvukla u krevet, podvukla se ispod pokrivača i sklupčala u položaj fetusa.

‒ Loše mi je ‒ prošaptala je napokon.

‒ Onda dobro da si povraćala, sad će ti vjerojatno biti bolje ‒ rekao sam joj.

Potražio sam joj usnama čelo, nabasao na nešto što joj je moglo biti tjeme, dao joj pusu, okrenuo se i zaspao. Ipak sam ja muškarac 21. stoljeća.

 

* * *

Ujutro sam, čim sam otvorio oči, skužio da je budna. Kad sam je pitao zašto je budna tako rano, rekla je da cijelu noć nije spavala, da joj je bilo muka, da joj je još uvijek muka. Bio sam ljut što me nije probudila i to sam joj rekao.

‒ Zašto? ‒ pitala je.

‒ Pa da ti pravim društvo!

‒ Zašto? ‒ ponovila je.

‒ Zašto si me trebala probuditi ili zašto da ti pravim društvo?

Nije ništa odgovorila. Nije bila raspoložena za takvu vrstu razgovora. Nisam ni ja. Znao sam da ne bih bio ni od kakve koristi. Ako ti je muka, neće ti biti manje muka ako imaš pospano društvo.

Ali nisam joj to rekao.

‒ Mogao sam ti napraviti čaj od kamilice.

‒ Nije mi se pio čaj od kamilice.

‒ A sad?

‒ Ni sad mi se ne pije.

Ustao sam, oteturao u kupaonicu, malo se doveo u red i otišao u kuhinju napraviti čaj od kamilice.

Stavio sam lončić vode na štednjak, uključio ga i otišao se navirnuti u sobu.

‒ Čaj od kamilice će ti smiriti želudac pa ti onda možda prestane i mučnina ‒ rekao sam joj s vrata. Bila je to teška laž. Mislim da je to i ona znala, ali nije ništa rekla. No, što sam mogao napraviti nego skuhati kamilicu? Nisam mogao samo sjediti prekriženih ruku.

 

* * *

Dok sam gnjavio vrećicu kamilice u kipućoj vodi, shvatio sam da neće biti ništa od polufinala s dečkima. Zapravo, nije bilo nekog umnog rada koji je prethodio toj spoznaji. Tek sam u jednom trenutku znao da neću ići na utakmicu. Nešto kao moždani uvjetovani refleks. Mislim da sam se čak i sažalio nad samim sobom. Jer, eto, došao je i vikend, trebali smo se opuštati i zajebavati, odmoriti se od proteklog tjedna i napuniti baterije za sljedeći. A ona se onda razboli. Bio sam pomalo i ljut, ne na nju, već onako općenito ljut, kako se već bude ljut kad nemaš određeni objekt ljutnje. Kad si ljut na igru slučaja, sudbinu, boga, bilo što neodređeno i nedokazivo. Ali samo nakratko. Kao da je postojao otpor toj spoznaji, koji je onda popustio: znao sam da se ništa strašno ne bi dogodilo da odem do Dome na utakmicu, jer do njega mi treba otrpilike pet minuta, dapače, da bi se lako moglo dogoditi da odem i vratim se, a da ona sve to prespava, što je bilo za očekivati, budući da nije spavala cijelu noć. Ali to nije dolazilo u obzir. Čovjek se u jednom trenutku svog života pretvori u nekoga tko o nekim stvarima uopće ne mora razmišljati: umjesto toga ima iskustvo. A iskustvo mu govori da ne treba ostavljati bolesnu ženu samu, čak ni ako nije ni od kakve koristi, pa čak ni ako postoji velika vjerojatnost da njegova nazočnost i/ili iskustvo ostanu nezamijećeni. To možda nekome zvuči strašno, to da čovjek ne mora razmišljati, ali meni ne. Prije bih rekao utješno. To da ne moram o važnim stvarima baš uvijek razmišljati. Pogotovo ako je nerazmišljanje utemeljeno na pozitivnom iskustvu.

 

* * *

Polufinale sam odgledao bez tona jer je televizor smješten dva metra od kreveta, a ona je zaspala neposredno prije početka utakmice. To nije bio problem. Ali tijek utakmice jest. Siguran sam da su mi srce i krvožilni sustav ostarjeli sedam godina tijekom te utakmice. Po godinu za svaki produžetak , najmanje. Kad su naši napokon pobijedili, na Knežiji je počeo vatromet.

To ju je probudilo. Podigla je glavu, pogledala me začuđeno i upitala koliko je dugo spavala i je li možda Nova godina.

‒ Ne, naši su rukometaši upravo postali svjetski finalisti!

‒ Da, i?

‒ Pa znaš! Hrvati + pobjeda u polufinalu + Knežija = vatromet!

‒ Vatromet? Ti to zoveš vatrometom? To je najobičnije puškaranje i bombardiranje!

Imala je pravo. Sudeći po zvukovima koji su dopirali kroz prozor, vani je bjesnio građanski rat.

‒ A kako si ti? ‒ upitao sam je.

‒ Uh, koma. Još mi je uvijek muka, samo mi je malo lakše jer sam prespavala nekoliko mjeseci.

‒ Hoćeš nešto? Bilo što?

Počeo sam je nutkati svim mogućim jelima koja znam skuhati (otprilike tri komada), naručiti (mahao sam joj pred nosom s desetak letaka raznih picerija, cateringa, špageterija i drugih restorana općeg tipa), pokušao joj uvaliti mandarine, jabuke, kivije, banane i kruške koje sam tog popodneva kupio. Rekla mi je da će me ubiti ako izgovorim samo još jednu riječ koja označava nešto što se može jesti. A ako joj još jednom u kuću donesem kruške, da više nikad neću vidjeti seks. Zato sam šutke skuhao čaj. Od kamilice.

 

* * *

Dok je pila čaj, učinilo mi se da joj se u obraze vratilo malo boje, i nekako je općenito bolje izgledala. Počeo sam je psihički pripremati za intervjue s našim novopečenim rukometnim finalistima. Ispričao sam joj kako je Balić poslije pobjede nad Dancima izgledao kao da je progutao deset eksova odjednom i kako se nadam da će ga i ovaj put dovući pred kamere. Rekao sam joj da je taj intervju bio najzabavniji TV trenutak domaće proizvodnje od vremena kad je Nina Morić vodila natjecanje za Miss ili Kraljicu Hrvatske, ne sjećam se više. Usput sam malo lajao, brundao i podrigivao ne bih li je oraspoložio. Rekla je da mi vjeruje, ali da nema snage gledati televiziju i slušati zvukove koje proizvodim. Da će opet malo prileći. Poljubio sam je i otišao u kuhinju.

 

* * *

Ako mislite da je čitanje subotom navečer depresivno, to samo znači da ne znate odabrati knjigu za subotu navečer. Ja nemam taj problem. Neću tvrditi da me Houellebecq opuštao, to nikako, ali mi je dobro legao. Ne znam koliko sam dugo čitao prije nego sam naišao na sljedeći odlomak:

„Usred sveopćeg divljaštva prirode, ljudska su bića katkad (rijetko) uspijevala stvoriti malene oaze topline ozračene ljubavlju. Malene, zatvorene, samo odabranima dostupne prostore, u kojima je vladalo uzajamno poštovanje i ljubav.“

Nakon što sam pročitao taj odlomak, zaklopio sam knjigu i odložio je na stol. Osjetio sam kako mi se grlo steže. Ustao sam, otišao do sobe i provirio kroz pritvorena vrata. Spavala je. Promatrao sam je minutu ili dvije. Nije se micala. Onda sam se vratio za kuhinjski stol, ali nisam nastavio čitati. Gledao sam kroz prozor. Ništa određeno, platane, uličnu rasvjetu, svjetla automobila kako prolaze Ujevićevom. Osjećao sam se nekako mirno, gotovo prazno. Kao kad uspiješ u nečemu vrlo važnom ‒ banalnom, ali važnom. A onda me obuzeo osjećaj koji mora da je bio sreća. Čudno je kako je nekada lakše imati nešto užasno vrijedno nego biti svjestan da imaš nešto užasno vrijedno.