Ljubav je sve | Krešimir Pintarić

8. PONEKAD MI SE ČINI DA JE PRAVI PROBLEM U TOME ŠTO SE MUŠKARCI I ŽENE RAZUMIJU

 

Žena je sjedila za stolom i čitala novine. Zapravo, moja žena nikada ne čita novine. Preskoči sve što se odnosi na politiku, gospodarstvo, sport, kulturu i lokalnu zajednicu. Čita crnu kroniku, tračeve, zanimljivosti, sve što ima veze s tuđim nesrećama, patnjom, poznatima i životinjama.

Kad bolje razmislim, i politika, gospodarstvo, sport i kultura se mogu svesti na tuđu nesreću, patnju, poznate i životinje. Ne nužno tim redoslijedom.

Dakle, žena je ipak čitala novine. A čitala ih je kao što čita i kataloge što nam zatrpavaju sandučić: ispuštajući zvukove ‒ čuđenja, odobravanja, razočarenja. Ne želim da pomislite kako je luda, ali slažem se da ima i manje čudnih načina čitanja novina.

Ja sam iz sredine izvukao prilog o automobilima, motociklima i plovilima. Nisam se ubijao od zanimljivosti. Držao sam se automobila, ali ni to posebno predano. Nisam imao 20-30 tisuća eura na raspolaganju za novi auto. Nisam imao ni mogućnost ni namjeru dići kredit. Informirao sam se, neobvezno. Nikad se ne zna. Čovjek mora biti spreman ako mu uleti neka lova. Da ne bude zabune, moj Kadett je super, volimo se, nikad još nije zakazao (ako mu oprostim što sam jednom skoro poginuo kad se prednja lijeva kočnica zablokirala), ali nije više u naponu snage, ne treba se zavaravati. Sve u svemu, dobar smo par.

Bio je jedan od onih dana kad mi se činilo da ne funkcioniramo kao muž i žena, već kao cimeri. Nije to uvijek loše. To znači da smo opušteni, uglavnom umorni, bez velikih želja, ali i bez oduševljenja.

‒ Oho-ho! ‒ rekla je žena i okrenula stranicu.

Dobro, onda se ovo „bez oduševljenja“ uglavnom odnosi na mene.

Na poslu uvijek jedva čekam da dođem kući. Sjedeći nasuprot ženi, učinilo mi se da malo pretjerujem dok sam na poslu, ali sam znao da me to ne sprječava iznova osjetiti isto. Takve me stvari ne zabrinjavaju. Dapače, mislim da bih se zabrinuo da jednog dana to ne osjetim.

Ne razumijem ljude koji ujutro uz kavu čitaju novine i živciraju se. Koji misle da bi se nešto strašno moglo dogoditi, i to bez njihovog znanja. Ljude koji svaki dan čitaju novine. Gledaju Dnevnik. A nikad ne sudjeluju ni u jednom građanskom prosvjedu, nisu aktivni ni u jednoj nevladinoj udruzi. Jedva da izađu na državne i lokalne izbore. I onda obično ne znaju za koga bi glasali. Jer svaki dan čitaju novine i gledaju Dnevnik, tj. dopuštaju da ih političari redovito ševe u mozak. Previše jednosmjerne ševe tom organu očigledno djeluje zbunjujuće. Najsmješnije je od svega to što većina ljudi misli da su politički osviješteni i aktivni kad se živciraju zbog politike. To otprilike ima smisla kao biti uvjeren da jebeš dok zapravo drkaš.

Ne tvrdim da bi ljudi trebali prestati čitati novine i gledati Dnevnik, već da bi trebali, ako ih to već toliko zanima, početi nešto raditi sa svojim životima. Da se ne bi trebali zavaravati da će svijet postati bolje mjesto samo zato jer se oni živciraju što nije. Svijet zbog toga može postati samo lošije mjesto, jer ako si sjebeš raspoloženje zbog nekih stvari koje ionako nisi kanio mijenjati, onda ćeš tako sjebanim raspoloženjem sigurno sjebati barem onaj dio svijeta koji predstavljaju ljudi s kojima dolaziš u dodir tijekom dana. A ne samo da je neoprostivo sjebati ljude koji ti nešto znače nego nije u redu sjebati ni one koje ćeš možda vidjeti samo taj dan i nikad više.

Ne isključujem mogućnost postojanja ljudi koji su nakon čitanja novina i gledanja Dnevnika osjećaju bolje. Ne mogu ih zamisliti, ali to ne znači da ne postoje. Znam samo da bih na neki način zavidio tim ljudima, jer njihov izvor uveseljavanja gotovo je neiscrpan, što je rijetka povlastica.

Kako bilo, meni je na izborima uvijek dobro. Svi uvijek obećaju blagostanje ako baš njih izaberemo, dakle, predizborna obećanja ne mogu služiti kao eliminacijski faktor. Stoga mi je dovoljno da o politici znam samo ono što čujem u prolazu. To je dovoljno da skužim koji mi tipovi idu najviše na kurac, kao i to koji tipovi tim tipovima idu najviše na kurac, pa glasam za njih, uvjeren da će to pripomoći da u Saboru bude što manje tipova koji mi najviše idu na kurac.

Zapravo, lažem. Postoji nešto što volim kod ove demokracije: predizborne nastupe svih stranaka i nezavisnih kandidata na nacionalnoj televiziji. Tek tada možete vidjeti koliko mediji nemaju veze sa zbiljom. Između dvije predizborne kampanje, mediji nam prenose što rade i kažu samo ugledni i eksponirani politički idioti. A kad dođe trenutak da svatko ima svojih pet minuta, onda možete vidjeti što se zapravo događa. Gdje i s kim živite. U usporedbi s tim predstavljanjima kandidata za najviše zakonodavno tijelo države, Nightmare stage je obični Teletubbies. Naravno, samo najbolji od njih dospjet će u Sabor. To može samo demokracija.

I dok sam tako razmišljao o svim tipovima u Saboru, primijetio sam da se žena s druge strane stole dobro zabavlja. Ja sam ionako bio došao do plovila pa sam to vidio kao odličnu priliku da započenem razgovor.

‒ Što je tako zabavno? ‒ upitao sam.

Pružila mi je novine, bez riječi ali s osmijehom, i pokazala prstom kratku vijest na zadnjoj stranici. Uzeo sam novine i pročitao članak o mladoj ženi i njezinom nevjernom mužu kojemu se, kad je doznala da joj je nevjeran, odlučila osvetiti: pretvarajući se da ga želi oralno zadovoljiti, uspjela mu je kurac zalijepiti za trbuh onim brzostežućim ljepilom, tako da je tip završio pod kirurškim nožem kako si ne bi do kraja života pišao u lice.

Pročitao sam članak dvaput jer nisam mogao vjerovati da je ženi to smiješno. Mislim, smiješno je, ali istovremeno i strašno. Ali ona se smijala kao da je samo smiješno. Odložio sam novine na stol i pogledao je. Vidjelo se da je skužila da meni to baš nije zabavno kao njoj, ali je to ipak nije pokolebalo.

‒ Čekaj malo, tebi je to smiješno? Onako, smiješno smiješno? ‒ upitao sam je, štreberskom ozbiljnošću.

Još se malo zakikotala, a onda okrenula očima, kao da se predaje. S naglaskom na kao.

‒ Pa nisam ni očekivala da će tebi biti smiješno.

‒ Što si očekivala? Ženska je tipu zalijepila kurac za trbuh, tip je završio na kirurgiji. Tebi to nije strašno?

‒ Tako tipično. Zašto sam znala da će u tvojoj verziji biti potpuno prešućeno da je tip prevario ženu.

U tom je trenutku neki ofucani golub sletio na naš prozor. Pažljivo je pogledao ženu, pa mene. Nije bio impresioniran, vidjelo se jasno po njegovom držanju. Onda je nestao, zalepetavši krilima po zraku. Na njegovo mjestu u mojoj se svijesti vratio kurac zalijepljen za trbuh. I njegov vlasnik, koji je prevario ženu.

‒ Valjda zato jer nije zbog toga dobio četvrtinu stupca na zadnjoj stranici novina. Novine bi imale 450 stranica sitnog tiska kad bi se svaki slučaj nevjere objavio. Pitam te najnormalnije je li tebi OK da mu je žena zalijepila kurac za trbuh. Znam da to, pogotovo jednoj ženi, može zazvučati zabavno. Ali molim te da mi ozbiljno odgovoriš na pitanje: misliš da je ta ženska normalna? Da joj ne treba stručna pomoć, da je to normalna reakcija ljudskog bića?

‒ Tipu treba pomoć! Tip je prevario ženu! Kako slatko što ti to cijelo vrijeme zaboravljaš! ‒ rekla je, gledajući me pogledom koji mi je sugerirao da bih možda napravio dobar potez kad bih se pridružio golubu.

‒ Ne zaboravljam!

‒ Zaboravljaš! A zašto zaboravljaš? Jer je to normalno! Pa tip je samo prevario ženu. Nećemo valjda oko toga dizati buku? Postoji li normalnije muško ponašanje?

Tad sam i ja polako počeo shvaćati da je golub otišao na vrijeme.

‒ Ne mislim da je normalno da muž prevari ženu. Ali ne mislim ni da je normalno da žena nevjernom mužu zalijepi kurac za trbuh. Nijedno od njih nije baš normalno. Ali žena je bolesna kučka, to bi svakom trebalo biti jasno.

‒ Tipično! Muška solidarnost na djelu.

Problem s bijesom je taj što kad osjetite da vas obuzima, to obično znači da vas je već obuzeo. Nisam mogao vjerovati da žena nije htjela ili nije mogla vidjeti koliko je sve to sa zalijepljenim nevjernim kurcem krivo. Vjerojatno je i ona o meni mislila isto, što znači da je i ona već pizdila na mene. To nije bilo dobro. Šutio sam nekoliko trenutaka. Nisam želio biti bijesan. Ni na ženu, ni na goluba, ni općenito. Ali nisam želio ni prijeći preko svega kao da se nije dogodilo.

‒ Dobro. To jest, nije dobro. Hoćemo ovako: ti meni kažeš kako ti vidiš tu priču, ja te saslušam, onda ja tebi pričam, ti slušaš. Može tako?

‒ Dobro. Može ‒ rekla je bez sekunde razmišljanja. ‒ Tip ju je izdao. To je izdaja. Ti misliš da je tip samo stavio pimpek u picu koja nije ženina, a to je uvijek uzbudljivo i opravdano!

‒ Hej! Pusti sad što ja mislim. Ostavi meni da kažem što mislim.

‒ Dobro, dobro. Ako žena voli muškarca i ako su zajedno i ako je on prevari, onda je to nešto najgore na svijetu. Najgora izdaja. Nakon toga više ništa ne može biti dobro. Ako si ikada bio izdan, ili barem iznevjeren, onda znaš kakav je to osjećaj. A ovo je najgori mogući od svih osjećaja izdanosti, najgora izdaja koja postoji.

Već sam vidio dignuta vješala, nauljene giljotine, pripremljene lomače, masu u krvoločnom zanosu kako zaziva smrt izdajnika. To mi je pomoglo da smognem snage i suzdržim se od suvišnih komentara, tako da sam samo rekao: ‒ Hvala na pitanju, znam ponešto o tim stvarima.

‒ Znači, nevjera je najgora izdaja i jedino što žena u toj situaciji može napraviti da povrati samopouzdanje i samopoštovanje jest osveta ‒ zaključila je nešto smirenije.

A onda se osmjehnula i zadovoljno ponovila, uživajući u svakom slogu: ‒ O-SVE-TA.

Neću tvrditi kako nisam poželio momentalno joj skinuti taj smiješak.

‒ Znači, ti tu vidiš izdaju i osvetu, tu je sve u redu?

‒ Ako me pitaš je li tip dobio što je zaslužio, moj je odgovor: DA! ‒ rekla je, još uvijek u kvalitetnom starozavjetnom zanosu.

‒ Mislim, jasno mi je to s osvetom, ali tvoja je procjena da kazna odgovara zločinu?

‒ Što je sad ovo? Kutak za one koji ne mogu shvatiti očito?

‒ Samo sam htio biti 100% siguran da sam razumio što si htjela reći ‒ rekao sam, iako sam već odavno bio siguran da znam što je htjela reći.

‒ Nisam baš sigurna u to. Da si razumio, ne bi postavljao takva pitanja. Uostalom, već to što sam sve ovo objašnjavala znači da nisi razumio.

Da nisam imao osjećaj da smo se na neki način već bili posvađali, to bi bio pravi trenutak za pretpostavku kako ćemo se posvađati. Palo mi je na pamet odustati od svega. Ali kad bi dopuštao takvim zamislima da se i ostvare, onda se nikad ne bismo posvađali. Nikad ne bismo saznali što misli onaj drugi. Nikad se ne bismo zapravo upoznali. I na kraju krajeva, to bi značilo da moram šutjeti. Neizvedivo.

‒ Možda ne razumijem, možda imaš pravo, ali držao sam se dogovora. Može mi se barem to priznati?

Složila je mučenički izraz lica i rekla: ‒ Priznaje se.

Tako je to uvijek kad se svađam sa ženom: možda i izvučem verbalno priznanje, ali nikako u kompletu s primjerenom gestikulacijom i mimikom.

‒ Dobro onda. Kao prvo, ne mislim da je tip u redu, daleko od toga. Tu se možemo složiti, koliko god to tebi bilo nevjerojatno. Ono što je problematično u cijeloj priči jest to što je ženska napravila i to što je tvoje odobravanje bezrezervno i očigle―

‒ Pa nitko nije očeki―

‒ Nisam gotov.

‒ Dobro.

Napravila je pred ustima pokret rukom kao da ih zaključava. Da je ne znam, popušio bih to.

‒ Kao drugo, moram priznati da je priča na jednoj razini komična, mislim, tip s kurcem zalijepljenim za trbuh, ima tu materijala za kikotanje. Ali ako o toj sceni ne razmišljaš kao nekoj glupoj filmskoj sceni, gdje će redatelj viknuti „REZ!“ i onda će tip odlijepiti kurac s trbuha, e onda je scena strašna i kazna je očito pretjerana. Očito je da ženska ne može biti normalna, jer da jest, onda bi to sve žene radile i o tome ne bi pisale novine.

‒ Odlaziš mi iz vidokruga ‒ rekla je držeći ruku iznad očiju, kao da se štiti od prodorne sunčeve svjetlosti, tražeći me pogledom negdje iza kuhinjskog zida.

‒ Samo malo. Izdrži još malo.

‒ Nemoj odlaziti predaleko ‒ rekla je i spustila ruku.

‒ Nisam mislio nikamo ići. Mislio sam reći da me najviše smeta što si reagirala onako tipično zavjerenički, u stilu sve smo mi sestre, normalno je da se međusobno podržavamo. Nisi tome uopće pristupila racionalno. Postoji jedan test koji možeš primijeniti, uz malo truda, u svim životnim situacijama. Test koji će odmah pokazati je li nešto u redu ili nije: zamjena uloga. Ti si se bez razmišljanja prepoznala u ženskoj ulozi, ulozi iznevjerene žene koja je odlučila pokazati zube, dati svim muškarcima jasno do znanja da žene nisu vreće krumpira. Po toj istoj podijeli uloga, ja sam u tvojim očima automatski solidaran s muškom stranom, zar ne?

‒ Nemoj reći da nisi jer ću umrijeti od smijeha.

‒ Reći ću ti što sam napravio: zamijenio sam uloge. Zamislio sam da je ženska prevarila tipa i da je tip to saznao i da je onda, pod izlikom da će je polizati, brzostežućim ljepilom zalijepio ženi pičku. A kad to napraviš, ne moraš previše mozgati da zaključiš kako je tip koji je to u stanju napraviti bolestan, nastran, spreman za ustanovu s rešetkama i ljudima u bijelom. I nevjerojatno mi je da ti, moja voljena žena, obrazovana i skroz emancipirana, to ne vidiš. Ne mogu prihvatiti kao normalno da ćeš ti, ili bilo tko drugi, pasti na tu glupu priču s poistovjećivanjem po rodnom ključu, da nećeš reagirati kao ljudsko biće. To je tako glupo i može pripomoći jedino umnožavanju patnje u ovom svijetu.

‒ A ti si odlučio smanjiti patnju u ovom svijetu?

‒ Rekla si to kao da sam nasred kuhinje istresao vreću govana.

‒ Što tebe užasno iznenađuje jer se ti osjećaš kao da si pred mene prosuo najdublje mudrosti svijeta.

‒ To je jeftina ironija i neće biti dobro prihvaćena.

‒ I ti si opet iznenađen tom reakcijom nakon što sam u skladu s našim dogovorom, na koji sam naivno i brzopleto pristala, otrpjela da se izdovoljiš u svojoj najnovijoj ulozi rodovskog Nelsona Mandele?

‒ Žalosno je vidjeti kako upotrebljavaš svoju izobrazbu.

Usmjerila je kažiprst u mene, kao da je identificirala najveći izvor zagađenja planeta, i rekla: ‒ Nelsone, baš si me ugodno iznenadio ovim otkrićem: dakle, muškarci se svakodnevno uživljavaju u ulogu žene i koriste te spoznaje kako bi ostvarili skladnije odnose s njima.

‒ Nisam znao da sam glasnogovornik muškog roda! Pažljivije bih se izražavao da jesam.

‒ Pravi se glup ako hoćeš.

‒ Zašto bi se pravio? Pa, muško sam, zar ne?

‒ Ne forsiraj priču u tom smjeru. Dobro ti ide ‒ rekla je spustivši prst.

‒ Dakle, ja baljezgam gluposti, a ti si se čiste savjesti kikotala tipu koji je završio s kurcem na trbuhu jer je to ispunjenje kozmičke pravde?

‒ To je samo kapljica pravde u moru kozmičke nepravde.

‒ Ne ide mi to u glavu. Kako jedna žena za koju vjerujem da je pametna može uopće pomisliti da bi se do pravde, kozmičke ili ne, moglo doći neprimjerenom odmazdom? Zar ti situacija na Bliskom istoku ništa ne govori?

‒ Bliski istok!? Sad malo pretjeruješ.

‒ Malo da, ali ne puno.

‒ Čim žena stane na stranu žene, muškarci tu vide urotu.

‒ Ja bih samo volio da shvatiš da su tebi i tvojim sestrama potrebni muškarci kao saveznici, što ne znači da pritom trebaju biti nekritični.

‒ Slažem se, iako ne znam koji bi to muškarci bili.

‒ Neće biti nijednog, ako žene koje sebe vide kao borce za jednakost među spolovima budu govorile muškarci ovo, muškarci ono, kao da smo kompaktna masa ili raspamećena rulja. To može imati samo suprotan učinak.

‒ Sad to kažeš kao da su muškarci bili super dok se nisu pojavile feministkinje!

Ne znam zašto, ali učinilo mi se da je uspjela postići da se osjećam odgovornim za stvari za koje bih se bio u stanju kladiti da nisam mogao biti odgovoran.

‒ Pa ne pokušavam muški rod oprati od krivnje, osobite ne one iz prošlosti, ne razumijem zašto si tako loše nabrijana?

‒ Možda zato jer pokušavaš muški rod oprati od krivnje?

‒ Nemoj mi reći da ti misliš kako generalizacija tipa muškarci su sebični pridonose boljem razumijevanju žena i muškaraca.

Opet je svoj kažiprst usmjerila u mene, ali još zlokobnije nego maloprije: ‒ Ali muškarci jesu sebični: napuni im želudac, napumpaj ego, popuši kurac i ostavi ih da na miru s klapom gledaju nogomet i piju pivo i bit ćeš idealna žena.

Šutio sam i gledao njezin prst. Šutio sam jer jedino što sam joj mogao zamjeriti bez grižnje savjesti jest predrasuda da svi muškarci vole nogomet i pivo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.