Ljubav je sve | Krešimir Pintarić
12. TEŠKI PROBLEMI SREDNJE KLASE
Heaven is a place where nothing ever happens.
The Talking Heads, Heaven
Žena se žali kako ne može po hladnoći ići na posao. Žali se kako se ne može ujutro probuditi da bi otišla na posao. Žali se, uporno, kako život nema smisla ako će raditi nešto što ne voli raditi.
Ne podnosim baš najbolje tu vrstu kuknjave. Znam da bih ja trebao biti osoba koje će je voljeti i razumjeti, a to onda znači i koja će je saslušati kad joj je teško. Ali kako da je saslušam s ljubavlju i razumijevanjem kad ne shvaćam zbog čega joj je teško? Ne može se ujutro probuditi da bi otišla na posao? Što bi to trebalo značiti!?
Iako se nekad i sam žalim na razne stvari, uvijek mi se čini da to nekako ima smisla. Što vjerojatno i ona misli za sebe, ali ne i za mene. Kao da kuknjava ima ijedan drugi smisao osim traženja malo pozornosti. Ako se žališ na nešto što možeš sam promijeniti, nema se smisla žaliti. Na tome jednostavno treba malo, ili podosta, poraditi. Slažem se da je kukanje lakše, ali rijetko kada pomaže. A ako se žališ na nešto što ne možeš promijeniti, kakvog tek tu ima smisla žaliti se? Ali ljudi se uporno žale.
Kako bilo, znam da u tim situacijama ne trebam pokazivati svoju skromnu inteligenciju, niti pokušavati u praksi primijeniti ono što sam nekad u životu pročitao bez razumijevanja. Da samo trebam biti uz nju. Da joj u tim trenucima treba moja potpora, a ne pamet. Osobito joj ne treba dokazivanje kako je u krivu. Sve to znam, i opet se ne mogu oduprijeti želji da je izvedem na pravi put.
Koma sam. Da vidim nekog kako se utapa, vjerojatno mu ne bih dobacio pojas za spašavanje, već bih mu pokušao objasniti kako on zapravo zna plivati! I pritom sigurno ne bih propustio priliku da ga izvrijeđam što mi je pokušao podvaliti priču o utapanju.
Nekad uspijem pobijediti nagon da joj dokazujem kako joj je zapravo odlično i kako bi trebala držati jezik za zubima. Pokazati malo ljudskog dostojanstva i trunku skromnosti. Ili bilo što slično.
Ali uglavnom joj kažem prvo što mi padne na pamet. Tom sam joj prilikom rekao: ‒ A što ima smisla? Čekaj, nemoj mi reći!
Pravio sam se da se užasno koncentriram. Zatvorio sam oči i uhvatio se za glavu. Suradnja s nadnaravnim zahtijeva veliku koncentraciju. Čak i kad je samo nadnaravna glupost u pitanju. Nekoliko puta sam se stresao, da ne bude nikakve zabune o tome da sam u transu, i onda otvorio oči i uvalio joj onaj pogled pun lažnog razumijevanja: ‒ Trebala bi biti bogata i cijeli dan biti u shoppingu!
Nije se dala isprovocirati mojom jeftinom teatralnošću i dubokim uvidom u stvarnost: ‒ Nije istina. Mogu ja raditi. Nije to problem. Samo da se ne moram dizati ujutro. To nema smisla.
Malo sam zaškiljio na nju i rekao: ‒ Znači, sve bi bilo u redu da se budiš kada hoćeš i onda radiš?
Gledala me kao da sam joj postavio pitanje na finskom. Onda je rekla: ‒ Pa, da.
Nisam joj vjerovao i nisam imao namjeru to prikrivati: ‒ Sereš.
‒ Ne serem.
‒ Naravno da sereš. Da te sad nazove šef i kaže da od sutra možeš doći na posao kad god želiš, samo da moraš napraviti sav posao kao i dosad, bilo bi sve divno i krasno najviše mjesec dana. Možda dva. Onda bi se već navikla na to, postalo bi normalno da se budiš kad hoćeš i nešto drugo bi te počelo jebati. I onda bi se počela žaliti.
Za razliku od mene, pokazivala je zavidnu količinu strpljenja i samo mirno rekla: ‒ Ma, ne bih.
Nisam padao na njezino staloženo poricanje mog uvida: – O da, bi, itekako.
Šutjela je nekoliko sekundi. Kao da se koleba. Onda je na kraju ipak rekla: ‒ Ne vjerujem.
To sam i očekivao. Poricanje. Bio sam spreman na to: ‒ Sjećaš se kad su se moji vraćali s mora i rekli da će navratiti do nas? Kad sam rekao da ću malo počistiti stan, samo ono najprljavije?
Nije vidjela nikakvu vezu, očigledno, ali i ona je bila spremna. Predugo smo zajedno da ne bi bila spremna.
‒ Da, i?
‒ Očistio sam to najprljavije i skužio da je nešto drugo postalo najprljavije. Onda sam sredio i to. Pa je nešto treće postalo najprljavije. I to se ponavljalo dok nisam pospremio i očistio cijeli stan.
‒ To si ti ‒ rekla je s olakšanjem. ‒ Meni se to nikad ne bi dogodilo.
‒ Griješiš. Ne kad je u pitanju čišćenje stana, tu se potpuno slažemo Ali svakako kad je u pitanju tvoje kukanje. Ako te tješi, svi smo takvi. To je normalno. Žališ se na ono što te najviše smeta. A uvijek te nešto najviše smeta.
‒ Glupost!
‒ Nije glupost. Sjećaš se da je Ivša još u srednjoj školi shvatio kako je sve relativno?
To je već bilo iznad njezinih kapaciteta. Strpljenja.
Pogledala me i prilično iznerviranim glasom upitala: ‒ Zašto, zašto se tebi čovjek nekad ne može požaliti bez da čuje neku prodiku koja završava riječima „Ivša je još u srednjoj školi shvatio kako je sve relativno“?
Nisam znao odgovor na to pitanje pa sam otišao u kuhinju.
* * *
Tamo sam zaključio da neke stvari sigurno nisu relativne, kao i to da je odličan trenutak za razvrstavanje otpada koji je prekrivao otprilike 72% kuhinjskog poda. Izvadio sam hrpu najlonskih vrećica iz ladice i prvu napunio limenkama. Drugu sam napunio PET ambalažom, a staklo sam ubacio u dvije velike i jednu manju. Za papir imamo posebnu kutiju. Bilo bi previše da i njega samo odlažemo na pod. Volim to razvrstavanje jer pritom mogu dizati nesnosnu buku. Uvijek počnem tako da malo šutiram sve te boce i limenke po kuhinji. Iživljavam se bez štete i ozljeda. Ali ima taj posao i loših strana: uvijek se izenadim što sve nađem na podu kad u vrećice pobacam sve kandidate za reciklažu. Ali, uglavnom se osjećam dobro nakon tog šutanja i spremanja.
Žena je u međuvremenu došla do kuhinje i promatrala me s vrata. Činilo se da se i njoj raspoloženje popravilo. Ja sam u nedoumici gledao svinjac na podu.
‒ Usisavanje ili da polijem benzinom?
‒ Usisavanje. Benzin je skup.
Složio sam se. Htio sam je upitati hoće li ona usisati ili ću ja. Umjesto toga rekao sam: ‒ Nemoj ti usisavati.
Nasmiješila se. Prvi puta te večeri. Ona se slaže s tvrdnjom da rad oslobađa. Tuđi, dakako.
‒ Ne razumijem zašto to radiš ‒ rekla je dok sam vadio usisavač iz ormara.
Zastao sam. Pogledao usisavač i rekao: ‒ Znao sam da ne voliš usisavati, ali da ne razumiješ smisao—
‒ Ne to ‒ osmjehnula se. ‒ Zašto se toliko trudiš oko limenki i boca? I cijeli je podrum zatrpan stvarima za koje cijelo vrijeme govoriš da nisu smeće, da idu u reciklažno dvorište, samo nikako nemaš vremena da ih odvezeš.
Nisam shvaćao pitanje. Nisam shvaćao što tu nije jasno. Odložio sam usisavač na pod i rekao: ‒ Nećeš se valjda opet početi žaliti kako―
‒ Ne, ne ‒ prekinula me. ‒ Zašto si opsjednut reciklažom? Znam da je to ekološki, da je to jedino suvislo ponašanje, ali tako je… čudno! Ne znam nikoga tko je toliko zadrt po tom pitanju. Da imamo djecu, još bih mogla shvatiti, da nekome ostavljamo ovaj svijet.
‒ Samo mi još djeca trebaju! Planet je prenapučen. Već sad nas ima više nego je to poželjno za okoliš. Raditi djecu ista je stvar kao i ignorirati reciklažu ‒ rekao sam izvlačeći kabel iz usisavača. Tu mi je sinulo: ‒ Pa da! To je to! A ja se uvijek čudim kad vidim sve te ljude s djecom što u smeće bacaju vrećice pune limenki i plastičnih boca!
‒ Hm, planet možda je prenapučen, ali ne bih rekla da je to naš problem. Hrvati će prije izumrijeti nego prenapučiti planet. To te ne brine?
‒ A zašto bi me brinulo? Jesu crnci lošiji od Hrvata?
‒ Nemoj sad uvlačiti u priču crnce. Uostalom, oni će umrijeti od AIDS-a odmah poslije Hrvata.
‒ Dobro, onda Azijati. Ili bilo tko. Bilo tko nije lošiji od Hrvata.
‒ Pusti crnce, pusti Azijate i odgovori mi zašto recikliraš?
Još uvijek sam držao kabel usisavača u ruci, a tako nisam mogao odgovoriti na pitanje. Utaknuo sam kabel u utičnicu i okrenuo se ženi. Stvarno je izgledala kao da ne zna zašto to radim. To nisam očekivao od jednog vegeterijanca.
‒ Sigurno je da to ne činim zbog drugih ljudi, ako si to mislila. Odnosno djelomice to činim i zbog njih ‒ rekao sam i zastao. Zapravo nisam imao spreman odgovor na njeno pitanje. Nisam nikad baš sjeo i razmišljao o tome. Ipak sam nastavio: ‒ Malo sam skeptičan kad je u pitanju ljudska vrsta. Užasno smo okrutni jedni prema drugima, prema svima, zapravo. Mijenja se oblik nasilja, ali mislim da se ne mijenja i količina. Ako ne dođu neki svemirci i ne poprave nas, mislim da se mi sami nikada nećemo. Kao što smo kao pojedinci sposobni uništiti vlastite živote, tako smo i kao vrsta sposobni za samouništenje. Kad treba nešto sjebati, tu smo prvi. I ne bih se začudio da se sjebemo do kraja. Ali uvijek postoji mogućnost da netko to sranje preživi. Mislim, kao vrsta. A njima ne moramo po svaku cijenu ostaviti smeće umjesto planeta.
Slušala me pažljivo, ali bilo je jasno da je odgovor ne zadovoljava. Znam to jer je rekla: ‒ To nema nikakvog smisla. Ti recikliraš zbog vrste koja će zavladati svijetom poslije nas. Ispada da recikliraš zbog žohara. A žohari vole naše smeće, u to smo se u ovom stanu tisuću puta uvjerili. Jedino što ja mogu iz svega ovog zaključiti je da si proklet i zao prema žoharima.
* * *
„Jebo me pas ako joj ikad više pokušam išta ozbiljno objasniti“ ponavljao sam u sebi dok sam se natovaren i bijesan spuštao niza stube.
Kad sam izašao iz zgrade, nalet ledenog vjetra pokušao me oslijepiti nanoseći mi tonu prljavštine u oči. Glasno sam opsovao. Malo mi je trebalo da sve one vrećice samo zavitlam niz ulicu i vratim se u stan. Ali sam se sjetio da me tamo čeka žena i shvatio kako je vjetar koji me pokušava oslijepiti manje zlo. Energičnim sam korakom prišao kontejnerima i počeo prazniti vrećice. Limenke i plastika bili su bez veze, ali zvuk razbijanja stakla djelovao je umirujuće. Kad sam bio gotov, bilo mi je malo lakše. Samo dok se nisam sjetio žene. Udahnuo sam duboko i krenuo prema zgradi.
Bio sam nadomak našem ulazu kad sam skužio tog tipa. Išao mi je ususret, čupave i poprilično prljave kose, s osmijehom na licu. Kao da se znamo sto godina, i kao da se barem deset nismo vidjeli. Iako nadrkan, nisam mu mogao ne uzvratiti osmijeh. Imao je onaj osmijeh koji ne možete ne uzvratiti. Toliko sam se zagledao u njegovo lice da sam tek u trenutku dok smo se mimoilazili shvatio da njegov desni rukav slobodno vijori zrakom.
Stao sam kao da me netko isključio. Kao da sam Nexus 9 kojem je istekao rok trajanja. Tip je sa svojim osmijehom prošao kao da me nije bilo. Onda sam ipak došao malo k sebi. Polako sam se okrenuo za njim. Nisam mogao skinuti pogled s njegovog praznog rukava. Tad sam shvatio da se tip zapravo smijao tom rukavu u zraku, kao da je to najbolja šala koju mu je itko ikad ispričao, i da je tu šalu htio podijeliti sa mnom.
* * *
Uspeo sam se stubama i zadihan upao u stan. Imao sam tu ideju koju sam htio momentalno podijeliti sa ženom. Kako da svi budemo kao taj tip. Dakle, možda ludi, ali sretni i spremni tu sreću podijeliti s drugima. Nisam imao iluzija da se to može lako ostvariti. Ali nije bilo neizvedivo.
‒ Kako se osjećaš kad vidiš na ulici čovjeka bez ruke ili noge? Ili u kolicima? ‒ upitao sam ženu. Pogledala me kao da joj pokušavam prodati kremu protiv celulita.
‒ No? Što me tako gledaš? Kako se osjećaš kad vidiš teškog invalida na ulici?
‒ Paaa… Užasno ‒ rekla je, a onda dodala: ‒ I dobro.
‒ Naravno. To je ljudski.
‒ Zašto pitaš?
‒ Čakaj malo. A kako se osjećaš kad vidiš sretnog invalida na ulici?
‒ Sretnog invalida? Jesi dobro? ‒ pitala je zabrinuto.
‒ Da, dobro sam. Nemoj reći da nikad nisi vidjela sretnog invalida?
‒ Mislim da jesam.
‒ I? Kako si se osjećala?
Malo je razmišljala, a onda rekla: ‒ Odlično. Onako, neuništivo i najsretnije.
‒ Tako je. Ako invalid može biti sretan, što tebe može toliko sjebati da budeš sretna manje od invalida, zar ne?
‒ Tako nekako.
‒ To je rješenje!
‒ Kakvo rješenje? Govoriš nepovezano!
‒ Tako bismo svi bili puno sretniji – rekao sam svečano.
‒ Nisi jednosmislen – rekla je zabrinuto.
‒ Da sam ja na vlasti, teški bi invalidi bili zaposleni i to upravo tako: da hodaju ili se kotrljaju ulicama. I bili bi dobro plaćeni, po učinku, tj. kilometraži. Tako dobro da bi im smiješak lebdio na licu cijelo vrijeme. To bi moralo imati utjecaj na raspoloženje ostatka države. A teški invalidi su idealni za taj posao jer kolika im god bila plaća, ne možeš im zavidjeti!
Nije uopće dijelila moje oduševljenje. Nije više bila zabrinuta, ali nije bilo ni odobravanja. Činilo se kao da razmišlja, ali nisam bio siguran da razmišlja o tome što sam joj ispričao.
‒ No, što misliš? ‒ nisam više izdržao.
‒ Iskreno?
‒ Da, iskreno! ‒ rekao sam.
Šutjela je nekoliko sekundi, a onda rekla: ‒ Meni to zvuči, kad se zanemari nekoliko zanimljivih pojedinosti, kao i svaka druga predizborna kampanja: otvaranje novih radnih mjesta i opće blagostanje.
Nisam mogao vjerovati svojim ušima.
Jebo me pas ako joj ikad više pokušam išta ozbiljno objasniti.
Sadržaj
Umjesto predgovora1. Dobro došli u moj svijet
2. Nevini smo dok sanjamo
3. Moj omiljeni mali rudar
4. Moraš imati beda
5. U potrazi za zgodnim feminstkinjama
6. Živjeti svoj život
7. Ponekad mislim da me vara
8. Ponekad mi se čini da je pravi problem u tome se muškarci i žene razumiju
9. Problem o kojem ne možeš ni s kim pričati
10. Što nas istinski usrećuje?
11. Kome trebaju manekenke?
12. Teški problemi srednje klase
13. Ruke gore tko ne razlikuje joint od silovanja!
14. Propuštam li nešto važno?
15. Dva sata izvan Hrvatske
16. Zašto se ne možemo samo voljeti?
17. Rebeka neće umrijeti
Umjesto pogovora
Impresum