Tihi alati | Milko Valent

GLAS OSOBE KOJU SMO JUČER POKOPALI

uvijek se iznenadim, opet je jutro!
i mlijeko i pahuljice i bucmasti oblaci bez kompasa
u kući prekoputa djevojčice se spremaju za školu

ptice neodjevene stoje na drveću
bez stida ogovaraju trenutak koji traje
ne sjećaju se noćnog života
besramnih letova i velike nužde u zraku
samo klikću psihički neuravnotežene poskočice

s pticama je nemoguće biti na zelenoj grani
i razgovarati s njima u punom profilu
– osim ako nisi svetac koji zavija na cesti
uprijevši oči u cirkusku točku na praznom nebu –
osobito se s lastavicama ne može razgovarati
nalikuju meni, nikad nemaju ni trenutka vremena
krasi ih frenetična trka za zemaljskom hranom
i smrt od prekovremenog rada u zraku
s vrapcima je slično, odlučno odbijaju metafiziku i prebrzo
okreću glave, krasi ih lakoća nehaja i doživotna neozbiljnost

a ja danas želim razgovarati o prolaznosti
s nekim tko je namjerno ravnodušan
sjetim se jednog takvog, zatvaram prozore
uzimam telefon nalik znatiželjnom djetetu u kolijevci
zabunom utipkam krivi broj
na telefonskoj sekretarici
glas osobe koju smo jučer pokopali
kaže da nakon zvučnog signala
ostavim poruku

zaboravljam na prolaznost
nazivam ponovno i ponovno
slušam zvonak glas prijateljice
crvi su već od ranog jutra mudri
jer slijede i prirodu i modu i trend
ekološki uživaju u tijelu tajnice
samo je pitanje vremena
kada će stići do njezinih glasnica

slušam zvonki glas prijateljice
tu i tamo podivljam od nedostatka
odem u kupaonicu oprati suze
gledam se ozbiljno u zrcalu
s neprimjetnim smiješkom na usnama
tako izgledaju svi pioniri spoznaje.
pri pomisli na smrt
moje oči se vidljivo proljepšaju
živo sjaje kao novi udžbenici
iz kvantne fizike i teorije struna
iako su davno ugasle zvijezde