Tihi alati | Milko Valent

VLASNIK GROBA

 

ja, Milko Valent, kršten sam
u blizini velikog zoološkog vrta
u velikom parku Maksimir.
mogu li biti poetski jednostavniji?
Aleluja!

sve se zbilo naglo
nitko me ništa nije pitao
roditelji su me jednostavno odnijeli svećenicima
u Crvu sv. Jeronima
ljubeći me u nosić cijelim putem kroz šumu.
šuma je slavila.
vlažnu izvedbu tog sakramenta
pratilo je bezbroj majmunskih krikova
na sto zelenih jezika.
Aleluja!

otada lutam Maksimirom i svijetom
pomalo proklet pokušavam pronaći prstohvat
milosti, gram sućuti, iskru ljubavi, crticu sentimenta
bez uspjeha
a što sve nisam činio!
glavom kroz zid utiskivao sam um
u neurotične cementne dementne vijuge stanovnika
naivno sam u ljudske uvojke gurao nježnost
risao dokaze po asfaltu i studentima
crtao argumente po djevojkama, travi, snijegu i neistini
bojao ljude stabilnim nijansama radosti
sve je bilo uzalud

više nisam mogao izdržati bez ljubavi
morao sam odmah nešto kupiti, nešto postati
postao sam vlasnik

danas u 11 sati ujutro
postao sam vlasnik groba
javni bilježnik i njegove suradnice
cijeli su posao obavili efikasno
i rekli mi doviđenja sigurnim glasom
kao da ćemo se zaista opet vidjeti
po nebu su letjeli veseli vlasnici grobova

žurno odem na groblje
oči mi sjaje kao sunce izvan zatvora
pomisao na smrt je sjajilo za oči
gledam s veseljem vlastiti grob
lijep je, tako mi Knjige Postanka!
s crnim granitom čini čvrstu cjelinu budućnosti
koliko ljetnih i zimskih praznika na jednom mjestu!
na nadgrobnu ploču dao sam uklesati rimskom kapitalom
svoje ime, besciljni enciklopedijski podatak
za koji vrijedi živjeti i umrijeti vječno

prolaze dani i svakodnevni prolaznici
kao vlasnik groba osjećam se božanstveno
moć vlasništva je neodoljiva poplava ljubavi
može se opisati samo prodornim krikovima ushita

ljetno jutro s puno pitanja pritišće svijet
uz topli egzotični kakao s pogledom na groblje
pitam se zašto se neki ljudi daju spaljivati
tako narušavaju poredak obroka u prirodi
pa zar i crvi nisu ljudi?

iako su žene s pravom ljubomorne
na moje narcisoidne posjete groblju
svaki dan dođem tiho i uspravan kao čempres
obiđem legendarni grob
gledam ga s poštovanjem vlasnika i divljenjem
čovjeka koji zna što je likovna umjetnost
tako se odmaram od robovskog rada
u svijetu koji prezire mir i cijeni spektakularnu dosadu

ne mogu se nagledati vlastitog groba
znam da za 50.000 godina i njega neće biti
ali zar je to važno u ovom času
strašne ogromne neiskazive grobne ljepote
kad i kokain na granitnoj ploči
ili na dasci za meso
izgleda kao obično brašno za hostije

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.