Tihi alati | Milko Valent

POVRŠINA BEZ IRONIJE

pokušao sam samo jedan dan
živjeti bez ironije, samo jedan jedini dan!
naslonjen na preostali kisik
promatrao sam površinu

nesmotreno izazivajući stvarnost
javnu televiziju, javni prijevoz, brzu hranu
šoping centar, bibliju i napredak
vidio sam
opstanak i borbu za cirkus
ogromne društvene oči kupaca-mrava
lijeni hod gusjenica punoglavaca
i nedjeljno prijepodne jednog hrčka
crtice kapitalizma, uspravne kodove panike
crnu smrt boga u dućanima pogrebne boje
dječje porno podočnjake na internetu
disfunkcionalne obitelji na trulim sanjkama
izlizane kartice rada
lakoumnu trgovinu s oblakom i upitnikom
prekovremeni sitniš
prazne kuglice blagdana i stvari
u blistavim trgovačkim centrima
mutne graške znoja bezbrojnih radnika
na svjetlucavo upakiranim proizvodima
beskrajne trake robova i ambalažu
koja nastoji zanijekati prijevremeni infarkt

na trgu optimizma odvažnog velikana
namjerna scena bulimije
djevojka bljuje po maćuhicama
zadah kiselog kupusa i pečenih krvavica
iritira nosnice mladića koji je pridržavaju da ne padne
zamusana lica ona se nemoćno smije prljavom cvijeću
istodobno sanja princa i smrt koja će je osloboditi gladi

dječak nesigurno stoji na asfaltu
tupo gleda u nekoliko kovanica na dlanu
brižno štedi jer želi negdje pobjeći i oblikovati
svoju oazu kao bogati dugoročni dalekozor
ipak sluti da s nekoliko okruglih metala
ne može izgraditi svijet, bazen i slobodno vrijeme
kaže ”fuck” i kupuje prvi sladoled na koji naiđe

na ravnodušnom eksplozivnom suncu
brzo nestaju kovanice, sladoled i površina bez ironije