Tihi alati | Milko Valent

SAN O SMRTI POEZIJE

tri jogurta, deset cigareta
i dvije pjesme za jednu noć!
sinapse i neuroni dobro funkcioniraju

najednom neuronsko svjetlo žmirka u tami

užas i brza mučnina u snu
u koju često padaju radnici na vrhu nebodera

kada se Orfej okrenuo – što nije smio učiniti –
usprkos noćnoj tami svi su vidjeli da je teško bolestan
čak i kralj suvremenog zaborava Alzheimer
čak i Marilyn Manson koji krade šminku vlastitoj ženi

velike oči Orfeja ukočeno svijetle
sjaje od skamenjene smrti
njegove supruge sastavljene od stihova
iskusni psihijatar Orfej potpuno je rastrojen
nekad moćan zaigran zapjevan
sada stoji na jednom pločniku u centru grada
naslonjen leđima na crni pogrebni automobil
prljava košulja, razvezana kravata
u jednoj ruci drži Pandorinu posudu
u drugoj crno cvijeće na kojemu su pogrebne trake

na crnim pogrebnim trakama srebrnim slovima piše
pjesnici su ostali bez krova, kruha, nade i posla
njihova radnička odijela puna su proizvodne patnje
ali poezija je mrtva, poezija je definitivno mrtva

dolazi odred dominantnih smetlara
ravno s festivala novinarske proze u jednom restoranu
smiju se oštrim realističkim zubima u boji čvrste valute
šmrkovima čiste stvarnost od metafora
pridružuje im se i razoreni smućeni podivljali Orfej
sad već prozni radnik s uravnoteženom tipkovnicom u džepu
neurotično baca cvijeće i pogrebne trake na neonski marketing
a Pandorinu posudu stavi na zadnje sjedište
psihotičnog pogrebnog automobila

zatim bijesno štrca čistu proznu stvarnost u tekstove

s prljavim papirima i prljavim kompaktnim diskovima
u kanalizaciju odlaze i tihi alati poezije