Tihi alati | Milko Valent

SJAJ KOŽE BRŽI JE OD SVJETLOSTI

puno je besmislenih prijeloma
redaka. svi nose golotinju s potpisom.
požutjeli mozgovi žude toaletne listiće
ali higijena je nemoguća.
u toj situaciji mogu još samo
oprati ruke i neprimjetno odškrinuti bijeli svijet.
neka uđu glamur, psihoza i povijest

dolazi djevojka. vidim te,
razderano nebo.
na svijetu više nema cijelih traperica.
viri bedro, viri koljeno, električna bijela molitva.
bijele crtice cjeline oblikuju boga u prahu.
sjaj kože brži je od svjetlosti.

hoćemo li podivljati od spoznaje?

ispred kazališta stojim
s djevojkom iz srednje škole
između nas ponor i bijeli šum.
bolni smo od sveopće nedoumice
na njezinom licu život je pozornica
glumim neizbrisivu kozmetiku.

čekam. njezine usne drhte. hoće li
vrištati ili će mi reći svoj CV?
dok čekam pada mi na pamet
jutarnja vijest:
seljaci su mudri u nizinskim predjelima
nikad ne spominju važna imena prethodnika
samo oru i pjevaju blatne popularne pjesme o
prelijepoj travi u dalekim zemljama.
nitko ne može uništiti
kratkotrajne vječne banalne zvjezdice.

čekam. tramvaji prolaze pokraj
njezinih usta. na otocima je tišina.
magarci stoje mudro. čovjek je sam.
bijelo u meni je rijetka oaza. jasno je
da se smijem žutom pijesku oko sebe.
ironija je žedna budućnost
zelena pobjeda.

čekam. djevojka me neurotično gleda.
sluti da sam ja samo danas, nikad
sutra. zna da se u mene ne može
pouzdati. oči su joj pune straha. snažna
je od ludila. prezire zombije, voli isključivost
i moj talent nalik morskoj pjeni.

čekam i dišem. teško je od mene očekivati više.
područje bijelog je sloboda. ipak sudjelujem
u prolaznosti, suosjećam. mogu si to dopustiti
jer sam ravnodušan. djevojka progovori.
asfalt naglo postane beznačajan. njezine
usne drhte: želim biti manekenka i
poboljšati svijet. sebična sam. meni
dobro stoji manjak apetita i milosrđe. udat ću se,
pisati dnevnik na blogu i umrijeti dostojanstveno.