Tihi alati | Milko Valent

INTARAKTIVNO SIVO I MAJA

hrabrost je gledati svaki dan isto
a zauvijek ostati lubenica sa svježim zjenicama
samoubojice to znaju
u sivim predsmrtnim strahovima
samoubojice su cvijet inteligencije

jutro je dobro počelo
na jednom uglu pokupio sam maju i njezinu
zračeću ljepotu, koprenu koju nitko ne može skinuti
vozim se s majom na posao
mirno gledam horizontalno-vertikalne znakove
sjećam se slika s jučerašnje zabave u stanu
dvije neuredne prijateljice, proizvođačice kaosa
bio je tamo i jedan student, gojazni gubitnik djetinjstva
cijelu je večer pričao o hmelju i takvim stvarima
ja sam sasuo vinograd u grlo i ostao uspravan

svijet je neprekidno isti raznoliki klaun
negdje službeno gore protuzakonite trave
negdje ratni požari i štikle spaljuju kuće i srca
svagdje nitko nigdje ne stiže
podivljali poljoprivrednici voze svoje protestne traktore
velika ljubav prema sebi
često umre na malom parkiralištu

već eonima ista scena
crni kos dolazi prvi i igra se preživljavanja
svako jutro prije izlaska iz automobila
pogledaš se u retrovizor i popraviš kosu
jutros je to bio smrtonosni čin, problijedio si
htjela sam te zagrliti, ohrabriti te mekom toplinom
i mlijekom, ali ti si zapanjen gledao zrcalo
nepotkupljivi glatki alat, vrhunsku kirurgiju taštine
ustrašen grubo si odbio moje darove i rekao
majo, poslije iskrene osjećajnosti sve je teže
ljubav više nije moguća
poslije četrdesete prestajem misliti
ubit ću se od posla i debljati kao svinja

zaprepašten šaptao sam u autu zebnju
pjevušio prolazne skice smrti

prva sijeda
beskraj diskretno kuca
taj haiku kraj

prokleti retro
hladni pogled na stvarnost
vizija blata

otkrio sam iskustvo praznine
toplu vodu i smeće ispod okomite vijuge
sve je manji prostor između riječi i stvari
između značenja i pojave

sve je siva mrlja na sivom retrovizoru
svijet je uvećana duguljasta bakterija
srozavanje dana na mikroskopsku razinu