Tihi alati | Milko Valent

ZONA SMEĆA

gledanje svijeta zamara
to je ozbiljan rad
leća se troši brzo kao kalorija
većina odustaje i ružno stari
već na pragu odrastanja kopni
bezvoljno baca u smeće teleskop
mozak mikroskop duh
i sve ostale vrtoglave sprave

smeće je poredak bola u oku

danas ću promatrati najteže područje
zonu psihičkog smeća
hrabra gesta, želim ti se približiti zadnji put
prije nego padnu jesen i ljubav
prije nego prorade psihotične metle ekologa

poštujem jutarnje pravilo svake majke:
umjesto alkohola, droge, bijele ulaznice
za snove i tribine
uzmi žitaricu, zlatni doručak od kukuruzne svile

tako i učinim
jer želim doživjeti žuta polja slobode
postavim vijugu kao svevideći vlažni vrhunac
i gledam svijet

tri violinistice iz srednje muzičke škole
pokraj velike knjižare sviraju male dopadljive
otpatke, etide usahle ljubavi i skvrčene psihe
tužnu glazbu gubitka na smetlištu
bi li svirale te djevojke na kiši suncu vjetru tuči i snijegu
da im nije potreban džeparac za votku sok cipele i skijanje?
prilazi im poznati zagrebački invalid
nizak čovjek s drvenom nogom i štakama
na leđima nosi gitaru koju ne zna svirati
i torbu na kojoj je zalijepljena mala hrvatska zastava
sluša žene s gudalima i čežnju uspravne krvi
gleda ih, zamišlja spol jedrih sviračica na ugodnih
36,6 stupnjeva, Smiluj mi se, Gospodine!
iz očiju mu cure jaki mlazovi beznađa, nevinosti
potištenosti i bolnog smeća bez sjećanja

viriš u svijet posljednji put preko moje vijuge
usta su ti u trendu, puna kupovne ljubavi
u tvojim očima žuč, koristoljublje, pohlepa,
užitak i lijeno vrhnje izgubljenih generacija
šapćeš zakasnit ću na posao, razmisli o rastavi
meni ne treba muškarac koji promatra svijet
meni treba običan čovjek, drvosječa, biznismen,
mesar iz kamiona-hladnjače, profesor tjelesnog
gdje mi je onaj ruž, čovječe!
vidimo se sutra u palači pravde

u tvojim zjenicama grčevi sitnog psihičkog smeća
ali u tebi tutnje i teretnjaci s glomaznim otpadom
tu su histerične Kleopatrine kupke, saune, terapije
svjetlom i valovima, programi animacije, terapije
oštrom aromom praznine, fitness, solarij, shiatsu,
fango, akupunktura, masaže, wellness, termalna
kupališta, reiki, parne kupelji, spiritualno bičevanje
mozga, pedikeri, depilacije, tretmani spužvom preko
svega, doživotne kure za mršavljenje, noćni jogging,
dnevni fucking, aerobik, Pilates, sve i sve, ništa i ništa…

kad dođe to vrijeme – može li čovjek s takvom osobom
u staračkom domu mirno popiti crni čaj prije smrti?

nakon rastave lete dokumenti
porazi i prolazna inteligencija
u jednom kafiću u Importanne centru
spazim poznatog invalida s gitarom i stanem pored
njega za šank, naručim kavu za obojicu…
šutimo, što reći, sve je jasno
nudi mi crveni Marlboro, uzimam cigaretu
…već dugo pušim ovo smeće…
kaže s ponosom lijepog gubitnika.
na rastanku, osokoljen našim druženjem,
s iskrom u očima citira mi tiho
urbani zaključak Baudelairea:
”lupeži i drolje zabavljaju bolje
neg’ što sitne duše i pojmiti mogu.”