Tihi alati | Milko Valent

ZAMUĆENE LEĆE

u poeziji je sve manje poezije

male tajne bližnjih izazivaju veliku bol
oštećenje mozga, povišeni tlak,
nesnosno povećanje dioptrije
i krikove bez zvuka kao kad raste pšenica

trebalo bi napokon otputovati negdje
gdje je zemlja manje zemlja, manje pusta,
masna i debela, tvrdokorna, podla i beznadna

gledaš me očima u kojima bezbrojni stranci
uče strani jezik šuteći kao zaliveni ledom.
tvoje zjenice napravljene su od zemljanog praha
htjele bi novo svjetlo, vječno žeđaju nove valove,
nove čestice, novu pjenu i pomodne mjehuriće.
s tvojih trepavica u juhu
sada kaplje bijesna susnježica.
večeramo u tišini
koja u daljini ubija polarnog medvjeda

u zajedničkom kućanstvu
toplinu suđa i tijela smjenjuje tuča
veličine zemaljske kugle.
ljubav se brzo hladi na ledu
i mašta o novim dvorcima s vječno
zapaljenim vatrama. izgleda mrtvo
kao gitara u depresivnim rukama,
odlazi u urede, pretvara se u zamku
mržnje koja bezglasno curi u zaborav.

skučeni kuhinjski horizonti
podsjećaju na izmučenog Kafku,
krivotvore vrijeme i protekle krikove,
rastavljaju satove krevete vikendice pidžame…
cijeli taj mehanizam ljubavi zauvijek odlazi
u kurtoaziju
u noć

pa hajde, kažeš najednom
otvorimo sve karte
neka one govore

karte su na stolu
na njima je suho ništa
drvo puca, praznina je teška
nalik je prolaznom kruhu u rukama

mučninu prekidamo odlaskom
u kupaonicu na posljednje tuširanje.
miješamo drevni grimiz u žarištima želje,
koža se širi, nokti pucaju u znoju i krvi,
po keramičkim pločicama
padaju zamućene oproštajne leće.
gusta voda svira brzi techno
glazba je prijateljska pratnja raspadanja

praznina u strancu
ne može se oploditi.
moje sjeme je uspravno s puno zrna
niknut će negdje zabodeno u novu venu
pojačati krvotok novog jutra i stvarati
crvene vrhove visove vrtove vihore

bez tebe, bez tebe