Doba bršljana | Davor Ivankovac

KRHOTINE

Nervoza se prenosi pogledom,
u pticama je, grabežljivom srcu vjetra.

Rominja preuranjena jesen u europskim nizinama,
a ja pod stablom plave šljive
ukapam mrtvorođeno mače.

Posađena u pogrešnu zemlju
u sjeni jabuke i bagrema zabodena kao krivnja,
nikad nije rodila više od desetak plodova
koje bi prije zrelosti
dokrajčili crvi.

Sjećam se čovjeka koji ju je posadio,
sjećam se kada,
bio je naivan i hrabar, pogrbljen,
a sjećanje je vjetar epidemije.

Što to visi u zraku?
S neba odzvanja četiri,
dan je za frizure i kupovinu nove žarulje,
dan za sahrane i svatove,
odluke koje ne utječu na tuđe planove,
i sve što se radi na dan
kada se ukapaju mačke.

Uskoro će i riječi otpasti sa stabala:
popalit ćemo ih skupljene na hrpu,
(dim, lavež i sumrak),
i neće biti mjesta za strahove i sumnje
do li u krugu paljevine, tu na rubu svijeta
omeđenog malim nadama
i onim izvjesnim iza ugla sna.