Doba bršljana | Davor Ivankovac

KLASNA

Upravo kada sam pomislio
da sam napokon svršio sa svime
osjetio sam tijesnu blizinu države.
Poštar je dostavio dokaze da nisam u dodiru
s novim društvenim poretkom. Ne vidjevši kako se
to razlikuje od komunizma i diktature, nastavio sam
okopavati ljiljane i grožđe. Sredinom tjedna i godine
orahova krv škropi oštricu sjekire: čije držalo je raslo
kao odmorište pticama i jednom samoubojici:
nedavno je posječeno da bi dalje sjeklo.
Izdaleka lavež čipiranih pasa, lutalica s rodoslovljem,
u srcu satelita pulsira ljubav za njih i silazi s neba,
nevidljiva i brutalna domovina. Hrđa s noža
ulazi u svinju i razlijeva se krvotocima
gladnih roditelja: koji su masturbirali na
francuska međunožja sedamdesetih,
kasnije su: kina zapalili, žene silovali,
psima pucali u potiljak.

Na radiju u hladovini trešnje:
ionski motori jašu repove kometa,
roboti nam kopaju
grobove u svemiru.