Doba bršljana | Davor Ivankovac

FILM

Noću sanjam unazad a kada se probudim,
slušam zvukove iz ogledala.
Svježe okrečeni zidovi ne reflektiraju
ništa konkretno: bjelina može značiti bilo šta,
praznina punjena po potrebi:
snijeg, snijeg otopljen u maglu, magla u mlijeko,
mlijeko bijelo kao kada u koju ga izlijevaju
da bi u njega sredovječna mađarska barunica
zaronila velike dojke
bijele i tople.

Nevidljivi svetac u ogledalu pretvara
mlijeko u krv: ljekoviti prašak u šalici
proključa kraj uzglavlja: gejzir koji izvire
iz kože i na trenutak zabljesne
u programiranoj igri zrcaljenja.
Klavir se odrazi kao bubanj, doboš zaglavljen
u potiljku, pred zidom za strijeljanje i
najčešće baš tada začujem komešanje.
Stignem se pomoliti redatelju jutra
za miris njenih pazuha
prije nego ulašteni konjanici
razbiju sve statiste
kao da je primirje.