Doba bršljana | Davor Ivankovac

PJESMA SJENA

Malo po malo u meni sve je mračnije: kutovi,
bridovi, stablo limuna u podrumskom ćošku,
pod pilećom žaruljom.
Toplina ulazi u pigment kao neprijatelj
u minsko polje. Tako povijest ulazi u ove krajeve,
limfa munje, kuću otvorenih dimnjaka,
u nju, iz nje.
Iz noćne paprati izlazi pogurena sjena.
Mjesečar uronjen u pigment,
nož uronjen u vrisak svinje, goveda i zeca.
Sjena životinje
jednaka je meni,
fatalno pretapanje i gubitak između koraka,
nikad u raskoraku,
mrtvilo koje razvlači pelud
i vraća se nazad u sebe, tihu gravitaciju.
Lišće u podrumu upija tamu, toplina opada,
stojim i gledam,
dozrijevaju plodovi.