Doba bršljana | Davor Ivankovac

HODANJE UZ PRUGU

Godine 2017. našao sam knjigu iz 1997.,
nerazrezanih stranica, a potpisanu rukom autora:
ovaj primjerak ima broj 120.
Arci su bili spojeni neminovno i svrhovito,
dva mraka u jednoj noći
pod krilom preparirane vrane.
Netom sam ju uzeo u ruke, vidio sam da je početak
razrezan, netko je pokušao i brzo odustao.
Hodali su kraj nje kao što se ide uz prugu,
put po kojem se ne hoda, put ravan, neutaban,
bez gore i dolje,
bez lijeve i desne mogućnosti.
Išli su kraj nje u knjižari, antikvarijatu,
na stolu preprodavača ukradenih knjiga
pod srpanjskim suncem
u nekom provincijskom gradiću.
Na osamnaestoj stranici morao sam uzeti nož
i zariti ga u knjigu kao u plač.
Prvi je arak razrezao neki knjižničar
da bi udario žig na dno sedamnaeste stranice.
Samo zato netko ju je uzeo, prevrtao po rukama,
možda mirisao, zarivao škare, nož i ravnalo,
prelazeći prstima po bolnom koljenu.
Bio je tu prije mene, obavio posao, umro,
sahranjen sa slovom nabodenim na vrh oštrice,
koje mu se kroz nosnicu zavuklo u pluća,
sada je udišem vlagu poezije i mislim o tome
koje slovo fali,
možda O, možda D, možda neko manje oblo,
teže probavljivo,
otkrit ću u tekstu o iguani rasporenog trbuha,
a možda ni jedno,
jer tko zna koje je sve knjige zaklao taj
stari knjižničar, sada mrtav ili u mirovini,
čije mjesto zauzimam,
ja koji imama noževe za sisavce,
kažem si, uzmi, ubodi i reži,
pa ubadam i režem
i dišem podrumski vonj.