Doba bršljana | Davor Ivankovac

SJEVEROISTOČNI

Stao sam na obalu mora i vidio: fali pola kopna!
Šav na stolnjaku suštinski dijeli odgovornost.
Slika doma na dnu praznog tanjura.

Prostiranje vjetra bešćutno kao obzor
prinosilo je dim iz nazubljenih pogona.

I vidio sam sjeverno nebo, grad, odluku:
prozirni kristal u noći. Tako je došla zima,
zatim jesen, pa ona. Jugozapadno od utjehe
stajala je kao čavao za osmijeh.

Ribe su udarale u lakirane noge,
papuču s rupom, trzaj mačjeg uha.
A bog je htio molitve, mamce na udicama smrti.
Bonaca vjetar, korpicu kruha, otkucaje zidnog srca.

Bio sam sjever, mjesečina, ništa:
tupa bol u tupom kutu sreće.

Nalik površini Marsa, iščekujem strah i užas.
Između red jablana i vrba, gole topole.
Linija željezničke pruge.