Doba bršljana | Davor Ivankovac

VJEŽBANJE AGONIJE

Dok sjedim i čekam početni impuls
nadolaze mi samo banalne stvari:
limenkama okićeno božićno drvo,
ušećerena jabuka do grla u problemima,
moja ruka u debelom crijevu krave.

Ipak, polja se spuštaju kao slapovi
na žalosnoj vrbi, jedno za drugim,
vinogradi, voćnjaci, njive, šume,
u nepravilnim razmacima promiču
čvornate jabuke i loza, staračke ruke
poodmakle u poreznoj reformi,
lješnjaci, lubenice, razdijeljene
linijama, strogo parcelirane, sputane
plohe pšenice kao čopora hijena u kavezu,
jasena, hrasta i topole u zbirnoj imenici,
između, u nizu, u ponavljanju.

Polja se dižu i spuštaju, nebo diše,
sjedim, a idem, fizika je zadovoljena.