Doba bršljana | Davor Ivankovac

SVITANJE

Dolaze kao što dolazi široki dan,
istočno svitanje kataklizmičkog asteroida
u oku ribljeg čovjeka.
Umiven izlazim iz vode.
Tako sviće osjećaj, kao rođendan mačke
čije krzno upija vlagu
jezika glatkog i hrapavog.
Prozorska daska je mentalna barijera.
Stakla su uprljana udarima noćnih košmara
padeža i zamjenica,
valovi kolovoza zapljuskuju izvana.
I nešto u blizini raste, znam to, nešto
buja i pupa, zatvara se, otvara, korijenje
se pomakne kad pomislim na njega, da.
Životinja je izolirana biljka, tako se glasa
savršeno spokojan bezemljaš.
Još i usijana riječ, obzor koji uporno ne prestaje,
tanka povijest neminovnosti.
Gušteri bježe i nestaju kako oni dolaze,
sviću u ljudskom obličju
brzo i polako.