Doba bršljana | Davor Ivankovac

MANIFEST

Svakoga jutra oblačim plavi kombinezon
i s radništvom ispijam kavu
u kafiću trgovačkog centra.
Niz cestu se slijeva zvuk.
Gdje je smrt?
Osjećaj zatvaranja praznog ormara,
otvaranja krletke, rupa u tijelu kostura.
Izostanak potrebe da se ptici objasni bilo što.
Da se skitnici govori o revoluciji,
američkoj politici, koloniziranim krošnjama.
S prometnog znaka išetala je opasnost
i povukla se dublje u sebe, prikrajak zla.
Srce preskače u dubini oblaka, stratosfera diše,
automobili izgaraju gorivo nečujno i uzalud,
a struja kola žicama, pulsira u bateriji.
Drvored nestaje u požaru kao klipovi u kombajnu,
ostajem sjediti,
sutra ponovo umirem.