Doba bršljana | Davor Ivankovac

LJETNI HOLOGRAMI

Andreja i ja sjedimo u voćnjaku

Iz mene izlazi san, u tebe tone.
Sjene se penju na planine i spuštaju u spilje
tražeći nešto možda nikad izgubljeno,
siluetu tišine, riječ za odlazak i starmalost,
a mi sjedamo u hladovinu pod šljive
i osluškujemo rast bilja.
Njegujemo hologramsku krhkost
povrća i voća, požar sjemena što treperi nad
vlažnom glinom, ispucanom korom, prahom.
O grane su obješeni slatki ukrasi,
njih ćemo obojiti kad za to dođe voda
i zamuti nam travu, krošnje i metafore.
I krtice znaju za lako ranjivu samoću,
ne izlaze iz podzemne republike u ovu,
nastanjenu šumovima, maglama i dimom.
Žir i lješnjak tvrdi su od zemlje,
zemlja je misao na kamen,
iskošen i zelen, napola lud.
Podupiremo oblake kvrgavim kolcem
sjekiru zmijom, sebe nama.
Sve naše životinje su tu,
i užarena kugla nad krajolikom.
Spušta se godina.