Doba bršljana | Davor Ivankovac

POLARNA SVJETLOST

Kasno poslijepodne promijenio sam žarulju,
pritisnuo prekidač i sobu mi je obasjala
polarna svjetlost. Dugo nakon što sam legao
gledao sam je kako pleše izvodeći vijuge pod stropom.
Uskrsnuće tijela je podjednako neobično.
Znatno iza ponoći otvorio sam oči
i vidio je u kutu: uhvaćena u paukovu mrežu
odupirala se nestajanju nalik opsesivnoj misli.
To je već bilo suviše, ali svjetlost je imala
više od jednog živahnog repića.
Uključio sam Mjesec na stropu i
negdje je niknuo drvenasti korov.
Svjetlost je i dalje skakala pod stropom:
svemirski parazit panično se zavlači u rupu.
Opet sam zažmirio, ali misao napušta čovjeka
isključivo kroz prsni koš.
Utovljena elektromagnetskim tjeskobama
ona je klaustrofobična i usamljena kao
fizičko tijelo u onostranosti.
Možda još pomislim na titanske sekvoje i
namjestim osmijeh za špijunski satelit,
ali tada više ne marim kako radi stvarnost
u
ruševnim rudnicima ljubavi i
gornjim slojevima ovostranosti.