Doba bršljana | Davor Ivankovac

REFLEKTOR

Razmotali smo travnjak između zidova,
poprište sklapanja žutih kartonskih kutija.
Porculanske uspomene u bližem kutu beznađa.

Na stolu je polegnuto ogledalo:
odbljesak u spužvastoj žarulji na stropu.

Slutnja ipak postoji, u obrnutim bocama
plutaju stilemi, na kapaljku resorbirana ljubav, to
intravenozno ludilo bez košulje. I je i nije.

Jutro je, dan, onda opet dan. Čopori pasa ne laju
na Mjesec, na podnevni Mjesec, kamen suh i beživotan
kao tijelo Kristovo, fosilizirana riječ bez jamstva.

Na stratištu sve priznajem, silazim sa stolice.
O štrik vješam oprano posuđe i savjest, kuham kavu.
Nespokoj ne jenjava, ne laju psi, ne laju na kamen.

Tko podupire stupove kada iz sumraka ishlapi dan?
Zidovi su lubanja, potpora za bestežinski tavan.
Ondje ne odlaze
prašnjave duše usisavača.