Doba bršljana | Davor Ivankovac

LOZINKA

Ući u pjesmu kao u jutarnje područje ugode,
prozirno bijela koža iza kapaka,
kapilare vida.

Potom se otvaraju virtualni prozori:
jedna se realnost kristalizira, druga raspline u
nelagodu proljetnog zelenila.

Stajati u podnožju stabla,
gledati u fraktalno širenje krošnje.
Penjati se deblom i rubovima grana,
svaka je točka središte,
na peteljkama vise zvijezde.

Biti drvo u bolničkom dvorištu.
U hladovini kojeg poželiš oboljeti i
provoditi duga provincijska popodneva na klupi.
Bez boli, bez straha, zauvijek.
Rub grada je rub života a
sunce sjaji kao na nekoj
drugoj planeti.