Doba bršljana | Davor Ivankovac

NEKOLIKO GODINA MIRA

Za redovne popodnevne kave ažuriramo antivirusni,
vrućina jenjava u polutami sobe,
monotona izvješća s glavnih autoputova.
Hipnotički zvukovi strojeva iz susjedstva:
krajem osamdesetih beton se pravio
kako mačke predu:
kao tiho srce vremena u satu.
Uvijek je to neki zvuk, monotonija teretnog vlaka i panika
lokomotive, uvijek je to odjek s crkvenog tornja,
taj nagli podivljali lavež koji prene baku, mobitel Andreju.
Moloko i Portugal. The Man u ćoškovima,
među dovratcima,
pletu zamke novim uspomenama.

I prostor ponavlja obrasce, uvećavaju se mjerila, smanjuju,
rupe u zidovima, u ljudima, mramorne grobnice,
atomi u središtu praznine.
Ponekad padne daska, nešto se zalupi, lupi,
propuh u vratima mrtvačnice
i predenje strojeva
u susjedstvu stane.

Uslijedi mir.