Doba bršljana | Davor Ivankovac

PODZEMNI OBLACI

Spavam neposredno iznad toka podzemne struje.
Budim se u orahu na čijim granama vrane
skupljaju lišće, čepove i perle.
Čavli su izvor željeza u stablu, od njega su bolje šljive
ako se pribiju kroz dlan gladnog boga,
gumb kao šaraf ušivam u meke grane, zakopčavam krošnje
jablana do prerezanih grla. Na crno-bijeloj fotografiji
roditeljske ruke onemoćale nad punim jamama
mrtvih beba, zaklanih Isusa i zdravomarija.
Voda vrije u kuhinji gejziru, voda vrije jaje,
aroma šumno upada, jedna doza, dvije doze,
dodajem izmaglicu, voda para odlazi u tehnologiju,
voda izmet u tehniku, mehaniku, umjetnost.
Čujem podzemni žamor, rafalna paljba dječje igračke,
naglo utihne i pretoči se u tavan lubanje.
Metak u srcu stabla daje olovo bazgi mlijeku,
zubi u olovu, dojke u olovu, plavičaste desni beba,
osmjehuju se s duplerice tabloida.
Spavam nad podzemnim vodopadima, plastičnim
pritocima, betonskim rijekama, metalnim rašljama,
ušćima, kapilarnim spletovima proljetnih pritoka,
tog viška na tijelu na smetlište nasađene Hrvatske.
Budim se kao dalekovod priključen na infuziju.
Po meni preparirane svrake, čavke, gavrani i
ježevi piju znoj.