Doba bršljana | Davor Ivankovac

VIROZA

Vatra iz peći ušla mi je u kosu
i perje u jastuku se zaledilo.
Uši tonu u mahovinu kao u kalup za misli.
Jednako je ovdje i na rubu hrastovog korijena:
počinje magla i klija mladica.
Planine žutog praha ispod crvotočnog namještaja
zaklanjaju pogled, valjaju se nejasne namjere,
strah od mrava i ličinke, golemog gnjevnog crva.
Larva što ne prestaje lajati živi tu i na Jupiteru,
ruje brežuljke od smrznutog plamena.
Brežuljak kojim hodamo, plamen, duša vatre,
povlači toplinu iz stopala u glavu.
Baršunasto je utočište na dalekom sjeveru, pod zidom.
Ljušti se vlažna plijesan, kreč, pada na kapke,
na mobitel i rasklopljeni laptop,
pada na sumrak
i san u mačjem uhu.