Doba bršljana | Davor Ivankovac

KARIRANA

Topli vjetar u siječnju puše iz budućnosti.
I soba je nenadano baršunasti nagovještaj čelika.
Tale ga u tvornicama zakona i povijesti iz čijih
nazubljenih dimnjaka isparava paravan
za liberalnu pelud. Progres u večernjem pogrebu,
izdužene sjene padaju u nemilost, padaju u prezent,
sutonska vatra i tjeskoba. Razlika je neznatna,
tek u pokretu glavom kad ulazi u vidokrug,
otresa pepeo i prelazi rukom preko ožiljka na vrata.

Tako i ja s ramena otresam ostatke noći.
Padaju na sjenu ostarjelog marksista sa žutim
gumenim rukavicama. Podočnjake stavljam kao ordenje,
dok misao u terariju nedaleko kuhinje
zaoštrava vid u ušicama igle.

Mrlje na slikama svjedoče o posrnuću,
izlizane knjižice i razliveni pečati, potvrde,
mraz na obrvama radničke klase, češalj
u džepu očeve košulje, karirane, sprijeda,
lica ljudi koja nisam vidio, koja sam sanjao, umislio,
lica obješenih, umornih, zaoranih crnim plugovima
nestaju kao kuće u hrvatskom sumraku.
Samo to, jedina konstanta, jedan život u ravnici,
mnogo smrti. Dezinficirane pločice i plavi linoleum.
Kako sam mogao odustati od veljače?
U mirisu amonijaka i čaja od koprive,
spuštam se niz ulicu, penjem se u zalazak.