Doba bršljana | Davor Ivankovac

ŽIVOT MIRIŠE NA KAVU

Kiša će isprati autoportret jutra prije negoli se
svaka izvjesnost uglavi
u predviđeno mjesto.
Knjige su ukiseljene od dugog stajanja
na pravim mjestima, pritisnute teškim
kamenjem odustajanja,
možda su kancerogene, perem ruke,
svako je listanje lutrija s vlastitim genomom,
nebeski svod je azbestni.
Bijele linije pod nebom ostavljaju pali anđeli, one
podvlače svaki izlazak u svijet.
Mlaki ljevičari izopćuju sve konzistentnije
od vlastite duše i poezije, tonu,
nemaju ništa protiv sebe ili mene, ali ja sam
s krajnjeg istoka iza kojeg stoji istok.
Kada sam tamo
skuham si crnu tursku kavu i razmišljam o povijesnoj
nužnosti i nuždi, trivijalnim razlozima opstanka
nacije i pojedinca, miriše
cijela kuća i pola ulice, privuče ponekog,
uglavnom pogrešnog,
a ovdje su ulice kao drugdje avenije, čak i seoske,
duge i široke,
dovoljno da prođe nekoliko tenkova i
ne zaglave se, ali to ne smijem reći, to
mislim u osami. Gutam terapije i nikoga
ne proklinjem, i ponekad samo odem. Hodam
velikim zapadnim gradovima, zalazak sunca
jednako je daleko, nitko me ne gleda, ja sve,
šutim, čekam zeleno, a svijet i dalje miriše
na istočna zgarišta i kavu.