To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec

II.

Počeli su padati nakon točno tri tjedna. Jedva dovoljno da dođem do daha. Da prestane agresija stranih mirisa. Da se raziđu duhovi prethodnih stanara, zaostaci tko zna kakvih slomljenih života, iscijeđenog jada. I da postignem barem krhko primirje s ovim prostorom, bez ambicije da ću ga osjetiti svojim.

Dnevna soba pretvorena u atelijer, kupaonica, kuhinja s blagovaoničkim kutom, sobičak s krevetom. Svjetla koliko treba, zahvaljujući velikim prozorima. Srećom s rešetkama. Sama u suterenskom stanu, nek je paranoja, hvala ipak bih je zadržala. Brzo sam saznala da prozore zapišavaju psi, čak i oni koje pritom drže na uzici. Oduvijek sam željela imati psa, ili makar samo lajanje. Poput onog koje vlasnik ostavlja da mu čuva stan, otprilike tri kata više. Prozore zapišavaju i navijači natočeni pivom, nakon svake utakmice na sto metara udaljenom stadionu. Isključivo u grupama. I pritom tule svoje Dinamoooo, ili Hrva-cka je pr-vak svijetaaaaa. Pred prozorima je pretijesno parkiralište u kojem neki stanari herojski održavaju otočić prirode, natpisima poput Ne ubijaj biljke, Božje oko te vidi. Nasuprot je kuća koju je za svoje potrebe izgradila nekakva vjerska zajednica. Te su potrebe večernja okupljanja, vikendima i nekih dana u tjednu. Ne vidiš ih kad dolaze, samo počne dopirati pjesma, jedva čujna pa sve brojnija, sve prožetija Njegovim glasom. Kad se do kraja raspojasaju otvorim prozore i odvrnem industrial noise. Ili folk-pjevačicu Sigfriede Skunk, iz paradoksalne sotonističke faze, nakon koje su je internirali u ludnicu. Nije da ih to obeshrabri, ali barem u zraku stvori svojevrsnu ravnotežu. Susjede odozgo također itekako čujem, kad se seksaju, ili tuku razbijajući namještaj. Jednom sam ih pokušala upozoriti da moje uši ne žele imati ništa s tim, udarajući drškom metle o strop. To su shvatili kao želju za sudjelovanjem, kao koketni podstrek, uzvratili jednakim tok-tok-tok, i potrudili se još zdušnije stenjati i uzajamno si jebati pretke.

A onda se bacila gospođa s dvanaestog kata. Sjedila sam na prozorskoj dasci s milijuntom cigaretom. Bez misli, osim možda o toplini jesenske noći i treperavosti zvijezda, bludeći nebom ne bih li kojim slučajem ugledala anđela sna. I odjednom za leđima začula šum nalik dašku vjetra. Dospjela sam tek neznatno okrenuti glavu, ipak dovoljno da krajem oka opazim potkoljenicu s bosim stopalom, neprirodno izvrnutu. Tren kasnije to je bio mukli tresak, bez odjeka, hrpa već mrtvih udova stropoštala se i odmah pretvorila u bezobličnu, posve odljuđenu krpu.

Gospođa je, rekli su, bila bolesna. U glavi i drugdje. I stara, i sama. Ali zašto je morala mene pričekati s olakšanjem muka? Zašto ih je morala istresti na pet metara od mojeg prozora?

Tri mjeseca kasnije, dočekala sam otvorenje izložbe u galeriji Gradec. Na tri kata, s televizijom i kulturnim ministrom i svim bitnim ministrantima kulture, konačno, dvanaest godina nakon prve prigradske knjižnice. I s masom napirlitanih baba koje su pred slikama uzdisale hvatajući se za srce, sposobne jedino propentati To je… To je… I njihovih debelo opernaćenih muževa, četvrtastih glavurdača i bez vrata, koji su kradom zapisali adresu s nakanom da iznenade svoje zlato, zainteresirani jedino da se boje ne tuku s kanapeom. I perverznjaka koji se uspješno kamufliraju u gomili, ali kad te uvrebaju nasamo u atelijeru više se ne daju van. Najprije izokola, raspituju se o tehnikama, o značenju ovoga i onoga, pronalaze kozmogonijske konotacije, ubacuju sve smjelije aluzije, a cijelo vrijeme izgaraju od jedne jedine želje, da raskopčaju šlic i pokažu ti ga. Bilo je zaista krcato, ali opazila sam i dvije-tri kolegice, kako diskretno puštaju da ih naplave što bliže kustosima i galeristima, i pritom gledaju u bilo kojem smjeru osim prema platnima. I dvojicu kolega koji su ih, naprotiv, razgledavali s veseljem i s ubojitim palcem i kažiprstom na bradi, naizmjence si nešto šaptali na uho i previjali se od smijeha.

Pod reflektorima i pljuskom hvalospjeva, zadrhtala sam od straha, pa od srama. To što su me pokazivali kao cirkusku atrakciju, slikali za kućni album, pipkali, gurali mi diktafone u usta, to je bilo ok, trebalo je odraditi. Ali slike, kao da sam ih sad ugledala prvi put. Najednom su po zidovima visjeli otisci žalovanja koje sam razvlačila po platnima, dan i noć, mjesecima, nesvjesna što radim. To je sad vrištalo sa zidova, prikazivalo me razapetu, u sto primjeraka. Činilo mi se da svatko u dvorani primjećuje. Da me do posljednjeg čovjeka vide kakvu se sâma vidim pred njima, ne golu nego kože zguljene s mesa.

Ipak, postupno su me pronalazile riječi kojima su veličali moj rad, nešto poput poniranje u arhetipske meandre, ulančane metamorfoze ishodišta, psihogramatska tekstura, presijecanje oniričkih ploha, i sinulo mi je koliko sam u krivu. Ne vidi se ništa, ni na meni kao ni na slikama. Te slike sad pripadaju njima, mogu ih razapinjati kako žele. Moje nisu nikad ni bile, samo su prošle kroz mene. To je donijelo olakšanje, napustio me golemi teret, isipao se poput pijeska. Istodobno sam se uzdigla prema stropu i ostala lebdjeti pod njim, nevidljiva. Kući, onome što sam počela zvati kućom, krenula sam ošamućena, čak malo hihoćući. Mjehurići šampanjca su surađivali, kao na dlanu me nosili niz Vlašku i Maksimirsku. Čak i nakon što sam opazila komešanje pred zgradom, ljude koji lamataju rukama i druge koji pritrčavaju.

Moji refleksi uvijek kasne. Tko posjeduje bar malo nagona samozaštite, u tome bi pročitao znak za hitri zaokret. Ja sam nastavila hipnotizirano hodati dok se nisam našla oči u oči, doslovno, s onim što mi se ispod jednog od parkiranih automobila najprije učinilo nogometnom loptom. Tek nakon čitave vječnosti zurenja razabrala sam najznačajniji komad čovjeka koji se, još preciznije od svoje prethodnice, bacio pred moj prozor. Kako mi je podrobno objasnila kućepaziteljica, moja nova prijateljica, glava je zapela o žicu za sušenje rublja na prvom katu, otkotrljala se i sakrila nalaznicima ostatka. Do mojeg nailaska, već su se usuglasili oko nečuvenog umorstva dekapitacijom.

U tim je očima bilo čudesne budnosti. Nečega što me odavno promatra iz mraka, sramežljivo, a sad je ostalo sa mnom bez ustručavanja.

Kad sam se napokon okrenula i pošla istim putem, Maksimirskom pa Vlaškom, bilo je to bez ikakve namjere. Tek sam kod raskrižja s Medveščakom znala kamo idem, da tu noć moram provesti kod tate. Ostala sam tri dana. Bio je pažljiv, kuhao mi i jelo donosio u sobu. Izlazila sam samo do kupaonice, ostalo vrijeme provodila sklupčana na krevetu. Njega je to barem privremeno oživjelo. Nakon toliko vremena primjećivao je da postojim.

Trećeg me dana pronašla gazdarica, puna utješnih riječi, nadasve ipak zabrinuta kako u nastalim okolnostima steći drugog stanara. Paziteljica je sve sredila, uvjeravao je glas iz slušalice, nepotrebno preuzimajući odgovornost: dobro joj je platila. Što točno time želi reći? Pa ne znam li da sam ostavila otvoren prozor, tako da je dio nesretnog čovjeka, točnije onog što je bilo u njemu… tu sam je prekinula.

Trebalo je puno napora da se zamislim ponovno u tom stanu. Mogla sam nekoga zamoliti da mi pokupi stvari. Smjestiti ih bilo gdje drugdje. A ipak, možda iz inata, možda jer je teško odoljeti prilici da si naudim, vratila sam se. Žena koja se prihvatila gadnog posla dala je sve od sebe. Oprala je zavjese, ulaštila namještaj, čak i uredno posložila pribor za jelo u ladicama. Ali ona je vremešna, drhtava, a prst debela stakla pred očima ne postižu osobitih rezultata. Danima sam pronalazila još pokoji podsjetnik, među rebrima radijatora, na kistovima, čak i na uljima ostavljenim da se suše. Treba priznati da su se te mrlje, pa i komadići koji su tvorili reljefe, nakon prvotnog šoka sasvim dobro uklopili. Čovjek o kojem neću niti želim ikad išta saznati, premda ga je bilo što osim tog cilja moglo dovesti na vrh zgrade, na osebujan se način uključio u moje djelo. I zaslužio je da ne dokinem postojanje tih nekoliko njegovih tragova, makar u nekakvoj ultradizajniranoj blagovaonici, u konferencijskoj dvorani mobilnog operatora. U svakom slučaju, likovnim kritičarima će za prepoznavanje arhetipa i oniričkih ishodišta poslužiti jednako dobro kao bilo koji potez moje ruke.

Dakle to me je zbližilo s paziteljicom, koja stanuje na drugom katu. U praksi, bliskost čine njezine gotovo svakodnevne posjete, s gljivama koje bere na Sljemenu. One su joj otprilike jedina hrana, što nastoji prikriti kao i druge znake krajnjeg siromaštva. Ustaje u zoru i pješači cijelim putem tamo i natrag, zbog zdravlja. To branje gljiva je zapravo opasno, njezina kratkovidnost mora u torbu nanijeti i koju otrovnu. Ja ne podnosim gljive, onog što živi na truleži previše mi je u ljudskom izdanju. Ali prvi put sam ih uzela u ime prijateljstva, eto sad komuniciram s jednom dušom u zgradi, a ona je to shvatila kao svoje dobročinstvo, kao priliku da se za nekoga brine. Dopušta da joj skuham kavu ali ne i više od toga. Dok ne stigne vrijeme ručka, sjedi i priča mi epizode svojeg života, do neba tužne. Istina, ponavlja ih po nekoliko puta, unoseći znatne varijacije. Tako da joj se mlađi i jedini brat još u djetinjstvu utopio spašavajući prijatelja koji nije znao plivati, no drugi put to je bilo janje, a treći su ga ubile ustaše. To ipak uhu donosi određen imunitet. Gljive se ne usuđujem odlagati u naš kontejner pa sa smećem u rukama krstarim kvartom. Nisam je još zatekla kako kopa, ali izgledi su preveliki.

Titula kućepaziteljice slabo joj pomaže u sprečavanju nekog praktičnog humorista da ukrade žarulju u prizemlju čim je ponovno postave. U suradnji s vječito razbijenom ulaznom bravom, to hodnik do mojih suterenskih vrata uvečer pretvara u petnaest sekundi panike. A još će manje spriječiti samoubojice ovog dijela grada da se pohrle penjati na našu zgradu, višu od ostalih, sad kad su im dva primjera demonstrirala kako dobro funkcionira. U naletu inspiracije na ulazna vrata sam prilijepila cedulju Mole se samoubojice da malo skaču i na sjevernu stranu. Prijateljica me sljedećeg jutra samo čudno gledala, s blagim prijekorom. Imala je pravo, bilo je djetinjasto, pa sam je skinula.