To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec

X.

Moja prva ljubav. To mi je prošlo kroz glavu kad sam ga ugledala jutros, putem k tati. Oči su me presrele čim sam iskoračila iz tramvaja. Nosilo ih je nešto neprepoznatljivo, ali one nisu ni dana ostarjele. Isto vodnjikavo plavilo, ista dječačka blesavoća u njima. Impregniranost protiv bilo kakve komplicirane misli. Bio je heroj nekoliko godišta ženskih dnevnika i glavni zloduh u maštarijama muškog dijela. Ili nedostižan uzor, zbog oholosti podstavljene tragedijom. Temeljila se uglavnom na ugledu starijeg mu brata, njegovim dosjeima i popravnim domovima. Sâm se nije sudarao sa zakonom ali imao je neodoljiv dar za zrcaljenje odmetništva u očima, i romantičnog stradanja koje mu donosi. Nosio ga je tako fotogenično.

Dugo me zasljepljivao tim pogledom. I kad me napokon dočekao u mraku s izjavom da slučajno ide u mojem smjeru, kako sam se izabranom osjećala! Kako pozvanom da zadrhtim od uzbuđenja! Dok smo hodali prema kući, osjećala sam da mi se upravo događa nešto valjda užasno uzbudljivo, što će me doživotno obilježiti. Bilo je za to puno prostora, jer on je tek tu i tamo nešto zucnuo. To je postajalo sve veći problem u sličnih nekoliko prilika, jer jedina tema koja ga je motivirala bili su bratovi podvizi, i njihove papirne makete u vidu vlastitih. Ostatak vremena gutala je nelagoda, zameci dosade. Ali nadglasavao ih je kor mojih egzaltiranih vršnjakinja. Pa sam ga naposljetku pitala ne bi li me izvolio poljubiti. O, svakako! To je bila svrha operacije, naknada u zlatu za onog koji istrpi svu gnjavažu!

Bilo mi je trinaest, njemu četrnaest. Oboje smo u prvi poljubac uložili silan trud da se iskupimo što još ne znamo kako točno. Nismo popuštali ni kad nam se niz lica već cijedila slina i čeljusti se grčile. Da nam ono drugo ne zamjeri nedostatak strasti. On je nešto petljao oko moje košulje, zavukao ruku unutra pa je brzo izvukao. Da me poštedi srama zbog uzaludnosti pipanja. Kad smo ostali bez daha, nadisali smo se i ponovili vježbu. Tako su izgledala još dva ili tri izlaska, pa se nametnulo da je beznadno. Da se ni uz najbolju volju nema čime popuniti pauze u izmjenjivanju pljuvačke.

Sve što sam do jutros čula o njemu je da se oženio odmah nakon srednje škole. Ugledala sam ga dok je iz dućana iznosio kašete s praznim bocama piva. Na medvjeđoj figuri ipak su se dali prepoznati ostaci pjesnički razmahanih uvojaka. Plava kuta mu je lijepo isticala oči. Trenutak ih je na meni zadržao kao da se nečeg prisjeća, pa ipak odložio teret, otresao ruke i uputio se preko ulice. U jedan od onih limenih kioska u kojima žubori životni elan, gdje se ubiru nula-tri čašice jutarnjeg samopouzdanja. Tko zna kako mu je daleko dogurao brat, do Lepoglave ili do kakva visokog mjesta u državnoj administraciji.

Dočekao me miris iskipjelog mlijeka. Prljavština pod nogama pucketava kao sitno staklo. Kuhinja ohlađena, širom otvoreni prozori, ali zrak i dalje zasićen gorkim dimom. Tata istresen na kauč, očiju uprtih u strop, lica oblivenog suzama. Ništa više od mene, rekao je beživotan po cijelom tijelu, da me samo hoće odnijeti.

Pulover prošaran masnim mrljama. Skoreno blato na krajevima nogavica. Ajde ajde, rekla sam, spužvom pokupila mlijeko s poda, oribala štednjak. Tako ne funkcionira, da te odnese kad naručiš. Kolike starice, s krunicama među prstima, iz dana u dan gore upućuju molbu, pa ipak godinama čekaju. Teoretski, umjesto na kauču mogla sam ga naći na užetu, ali nije on taj tip. Svakog jutra pažljivo zbraja tablete za dnevnu porciju i zalihu osvježava čim se stanji. Drži se za taj okrajak života makar samo da bi pokazivao koliko ga prezire. Liječnike mrzi, jer ga ne slušaju. Ništa čudno, tko ga je vidio nekoliko puta zna napamet sve što će reći. I jer ga podsjećaju na nevjerojatnu istinu da od svega najviše boluje od starosti.  Da neće biti ni dana mlađi.

Oprala sam nagomilano posuđe. Zašto nije bila Vera, pitala sam, to je žena koja povremeno dolazi pospremati. Zaboravio ju je zvati. Kao i puštati vodu iz kotlića, to također zaboravlja, i mijenjati rublje, dok se ne upljesnivi. Radijatore nije zaboravio zatvoriti. Svaki put ih uzalud odvrćem, kuću zateknem sleđenu kao špilju. U hladnoći lakše osjeti kako mu je teško.

Promijenila sam posteljinu. I nju je uspio zamrljati, raznobojno, i u krevetu nakupiti mrvica hrane. Tu oštro trenira za finalni ogled, a od toga se ogladni. Čim zaboravi na njega izgubi apetit, i sjeti se stenjati. Kad mu kucne trenutak, donijet će isključivo olakšanje, spas, ali on ga ipak ne bi odmah, još bi malo stenjao. I to pred publikom, jer inače se ne računa. Ja sam, priznajem, loša publika, ne zaplješćem niti pustim suzu. Ali kako vjerna! Puste godine, bez protestiranja, zurim u istu predstavu.

A opet, koja medicinska ili zakonska instanca ovjerava opravdanost patnje, i crtu iza koje prestaje njezina stvarnost? Tko može poništiti što on vidi kao jedinu stvarnost: da sve je mrtvo, zajedno s njim? Koliko naivnosti, zapravo, u nadi da će me barem katkad pogledati kao da nije tako, da može iz toga iskoračiti samo da mi ugodi, zbog eventualne ljubavi prema djetetu.

Kako ti je s očima, pitala sam. Nije dobro, jasno se vidjelo. Opne su udarnički napredovale. Ali neće ni čuti za operaciju. A koliko je oduševljenosti nekad imao za medicinu. Ljudsko tijelo ga je zanimalo koliko i ljudske građevine. Vokacija mu je bila betonu projektirati uspravnost, a hobistička strast upoznavati ono što može srušiti tjelesnu arhitekturu. Rado je, s gorljivošću neostvarenog predavača, demonstrirao svoje znanje o bolestima svakog organa. Ako se dobro informiraš o neprijatelju, on će se od straha povući. I za mozak je vjerovao da nema područja nedostupnih drugom mozgu. Da ga se može sagledati kao na tlocrtu i vještom olovkom redizajnirati.

Bio mi je nabavio fotografiju pluća izjedenih rakom, u boji i prirodnoj veličini. Bilo je to nakon one odgojne epizode, šakačkog predavanja iz seksualne medicine za maloljetnice. Učinak ga je možda zericu razočarao: nisam molila za oprost nego sutradan pred njim zapalila cigaretu. Eto mu prilike da me nastavi odgajati, istom metodom. Ipak je izabrao strahovito se uvrijediti, jer do temelja sam srušila njegovu pedagošku građevinu. Tri dana mi se nije obraćao, a onda je pronašao način da me preobrati, tom fotografijom. Ja sam je dala uokviriti i objesila nad krevetom. Živjela izvjesnost! Koliko je praktičnije znati od čega ćeš umrijeti nego živjeti u strahu od svega što ti može ugroziti život. Dotad sam samo par puta zapalila, preko volje. Ali sad je pušenje dobilo višu svrhu, i odlučila sam svladati odbojnost. Prije kraja osmog razreda došla sam do kutije na dan, uskoro i puno dalje.

On je taj odgoj shvaćao prilično osobno. Smatrao me jednim od svojih projekata. Gotovo jednako važnim kao oni koji su se nadmetali za državne nagrade, katkad ih i dobivali. Uokvirene nagrade vješao je pokraj vitrine u dnevnoj sobi. Mene je, kad bi nastupio odgojni trenutak, posjedao na koljena, kasnije uza sebe gotovo kao sebi ravnu. Nakašljao bi se i svečanim glasom, ne zaboravljajući se potkrijepiti vlastitim primjerom, održao lekciju iz upotrebe života. Vokabular je evoluirao zajedno s mojom sposobnošću asimilacije, ali počivao je na istim ključnim istinama, nepotrošivim još od predškolskih dana. Život prolazi tragično brzo i treba ga zgrabiti za uzde. Treba znati cijeniti taj poklon i dati mu smisla svojim djelovanjem. Treba od sebe dati maksimum, jer jedino takvi preživljavaju. Treba pred sobom imati jasan cilj, ići ravno njemu u zagrljaj, i treba, i treba. Te su se misli vodilje u meni trebale sedimentirati u čvrste temelje. I trajno me fascinirati, pa ih je periodički osvježavao. Još i u vrijeme kad smo u školi, nakon nastave ili pod velikim odmorom, glavu provjetravali ljepilom iz najlonske vrećice.

Taj jedini put kad je predavanje zamijenio batinama, učinak je zapravo bio golem. Čvrsto sam odlučila da se to neće ponoviti. I šire, da neću gutati ničija sranja.

Više nije ni spomenuo moja spolna prava. Naravno da sam nastavila viđati dečka s kojim sam izgubila nevinost. Kako to lijepo zvuči. Izgubila sam je, i zauzvrat stekla doživotnu krivnju, spolovilom izdavši očevu ljubav. Nevinost se trampi za posrnuće, i obavezu da se ostatak života pridižeš, uzalud, u očinskim očima i svim njihovim surogatima. Svaka te sljedeća ljubav korak udaljuje od očinske. Sve će ljubavi biti, tako je zapisano, surogat one koju ubiješ prvom. Dohvatljive su samo ljubavi koje bolno podsjećaju na neutaživost čežnje za ljubavlju. Sve bljeđe i bljeđe kopije izvorne, koju nitko nikad nije vidio. Nema ljubavi mjerljive s onom koju duguješ svojem Stvoritelju. Dug se prenosi s koljena na koljeno, s kamatama. Od izvornog stvaranja glavnica je vrtoglavo narasla. Nesaglediva je! Nevidljiva prostačkom oku! Od šume vulgarnosti ono ne vidi ljubavno stablo kojeg je pupoljak. Njegovu vertikalu koja se proteže do samog srca ljubavi, do nebeskog superoca koji nas je sve stvorio, prema slici vlastite samozaljubljenosti, tako davno da je to davno zaboravio.

Prije prvog seksa mjesecima smo se viđali, i tko zna kako bismo još dugo da ja nisam inzistirala. Imao je nekakav problem s tim, kao da u zraku visi inkvizicija. Kao da će me osakatiti, opustošiti, ako ubere moj cvijet. Plemenita koliko i komična obzirnost, nespojiva s ostatkom osobe, i zbog nje sam ga voljela još više. Kad smo prešli Rubikon, nestala je. Skidali smo odjeću čim bih došla k njemu.

Bilo mi je četrnaest, njemu dvadeset šest. Plesala sam, on je visio na šanku, smijuljeći se, očiju zalijepljenih za mene. Kao da je u pustoši pronašao nešto dovoljno zanimljivo i ne da mu se dalje razgledavati, ali bez napasnosti, kao da mu ne treba više od prizora. Da sam otišla, vjerojatno bi nastavio jednako nasmiješen promatrati prostor koji sam zauzimala. Takav je bio. Prišla sam mu s pitanjem što točno hoće. Sasvim banalnim pitanjem, a on se zagrcnuo dimom i rekao da je sjajno. Takve su bile sve riječi koje smo izmjenjivali. Sudbonosnog formata, dramatičnije od života, premda unaprijed lišene smisla. Svijet se sastojao isključivo od dubokih dilema i razloga za plakanje, a mi smo se i jednom i drugom smijuljili.

Još od djetinjstva je ubirao dividende roditeljskog razvoda. Majku su krila umjetničke karijere odnijela u inozemstvo, oca okovale direktorske odgovornosti i nova obitelj. Iskupljivali su se na najiskreniji mogući način, novcem. Zlu savjest su združenim snagama zgazili kad je maturirao: dobio je stan i komforan studentski džeparac. Upisao je likovnu akademiju, smjer grafike, i prvih godina zaista i studirao. S vremenom, zgradu je sve intenzivnije zaobilazio. Nije imao ništa protiv nje, niti se razočarao u sebi. Samo je zagubio razlog da diplomira, da gradi karijeru, da uopće pokazuje svoje slike. Kad sam ga upoznala, već se bio prestao truditi da pred sponzorima održi privid studiranja. Čekao je da ukinu resurse bez imalo zabrinutosti za posljedice.

To ne znači da je odustao od slikanja. Naprotiv, sav se preselio unutra. Kao ona mačka u Zemlji čuda, vanjskom je svijetu od sebe ostavio osmijeh, dobroćudan koliko i prazan. Bezbroj puta, upućene mu riječi morala sam ponoviti da ga dohvate, i trebalo bi mu dosta vremena da prikupi nešto za odgovor, u očima mu se vidjelo da stiže izdaleka. Znao je biti vrlo nježan i govorio je isključivo nasmiješenim tonovima, ali u trenucima šutnje me napuštao, posve bi se ispraznio. Moglo je proći i nekoliko sati, on nikad ne bi prvi progovorio. Samo bi sjedio kraj mene, nezgrapan, prevelik za svoju odjeću, tako visok da je stršio iz svakog komada u koji se pokušao staviti. Slično tome, premda sam osjećala koliko mu znači, moju prisutnost nije uspijevao dulje percipirati.

Voljela sam ga promatrati kako slika. Naročito ruke, bljeđe od platna, prstiju dugih preko svake mjere i na krajevima izvijenih, žila tako nabreklih da su izgledale kao izvana nalijepljene na kožu. Ruke su samo formalno pripadale ostatku tijela. Ono je ostajalo umrtvljeno, kao ispuhano, jedva se vidjelo da diše. Ali ruke bi, obuzete vlastitom groznicom, iz ništavila žustro uzdizale cijeli jedan još nepoznati svijet, nepredvidljiv do samog kraja, a i tada nesaglediv, zamršen do vrtoglavice. Najradije je sjedio na podu, umrljanih nogu, samo u gaćama. Zataknute i odmah zaboravljene u kutu usana, cigarete su jedna za drugom mirno dogorijevale, pepeo je u komadima padao na platno. On bi ga nadlanicom nehajno odgrnuo na pod, ili samo premazao ako je radio uljem.

Na podu je uvijek bilo ostataka hrane: voća, čokolade, sira, nečega što nije zahtijevalo više od razmatanja ambalaže. Gotovo svu imovinu držao je na podu. Od namještaja je posjedovao samo dvije kocke od spužve, kojima su hrpe odjeće oduzele funkciju stolica. Odjeću je prao ručno, u umivaoniku, ne osobito često. Nabavljao ju je isključivo na placu, i dijelom bacao kad bi se uprljala. U svakom je kutu bilo vunastih grudica prašine. Stan nije čistio, ali ga je povremeno, s razmacima od nekoliko tjedana ili mjeseci, podvrgavao velikom spremanju. U kontejneru su tada završavali svi sitni predmeti. Uključujući kazete koje su mu trenutno bile važne, te ih je slikajući puštao od jutra do mraka. I knjige, pročitane ili ne: znao ih je listati po knjižarama i ako bi ostavile pozitivan dojam ukrasti, kasnije uglavnom više ni otvoriti. A i slike, bez obzira je li ih dovršio. Radio je vrlo brzo, bez kolebanja i bez popravljanja, kao da prati poteze koje nevidljiva ruka vuče pred njegovom. Kao da ih je, već iscrtane na platnu, trebalo samo oživjeti. Ali neke je prekidao usred posla, jer više nisu vodile nikamo. Odlagao ih je k drugima, koje su također, zbijene uza zid, odvodile samo do kontejnera kad bi odlučio da zauzimaju previše prostora.

Svaka je slika nastajala danima. Vraćao im se, još dodavao, i kad je izgledalo da više ništa ne stane. Kojom god tehnikom započeo, uvijek bi je dopunio, i ujedno razgradio drugom, crtež potopio akvarelom ili iz ulja nožem izvukao oštre linije. I linije i boje su se sumanuto gomilale, vodile borbu za nadmoć do potpunog zasićenja, do tjeskobnog dojma da će slika eksplodirati. Posvuda je pulsiralo, vibriralo, drhtalo, rotiralo se oko vlastite osi, posezalo u daljinu. U masi kiptećih detalja nabirala se razorna, centrifugalna sila sposobna da probije okvire i pokrene lavinu rušenja. Ali umjesto toga, odnekud bi se stvorila ravnoteža, simetrija koju su tkale skrivene niti. Cjelina bi uslijed neshvatljivog obrata odjednom prizivala osjećaj stabilnosti, dragocjene jer očito teško stečene, ovisne o strahovito mnogo komponenata, o preciznosti njihova međusobnog uklapanja. I s njom bi iznutra zračio mir, blaženstvo unatoč intenzivnom žarenju.

Svaka na svoj način, slike su prikazivale žive labirinte. Vrvjele su od zbivanja, gusto zbijenih, prepletenih pokreta, sudaranja, prelamanja, preobrazbi. Od ruba do ruba, bez ijedne prazne točke, prekrivale su ih minuciozne šare, kaligrafske vitice, arabeske, međusobno se presijecajući, stapajući, ponirući jedna u drugu, nestajući negdje u dubini, mjestimično tvoreći bizarne figure, amalgame prepoznatljivog i neshvatljivog, zemaljskog i od zemlje dalekog: životinje s čudovišnim ekstenzijama, usred metamorfoze u drugu životinju, u biljku, u anđela, ili čovjekolika bića dopola prerasla u zagonetne mehanizme, koji su nešto obavljali za druge, veće mehanizme, i sve je to nešto proizvodilo ali krajnji se rezultat nije nazirao, samo kaotična, grčevita uskomešanost. Kao lajtmotivi u mnogo varijacija, pojavljivali su se čovjek-stepenište, čovjek-fontana i čovjek-vrtlog, i svaki se od njih istodobno izdizao i uvirao u sebe, baš kao što je svaka cjelina lebdjela u napetosti između uznesenja i degradacije, degeneracije, rasapa. Bilo je u njima i morbidnih i patetičnih prizora, naivnosti koliko i cinizma. Bilo je očiju koje su dijelila dva bića, jedno dobrodušno, drugo krvožedno. I očiju-prozora, kroz koje se moglo zaviriti u unutrašnjost kuće ili podmorje napučeno spolnim organima umjesto školjki. Stabla su rasla na krošnjama od ljudskih ruku, krilati balkoni se odvajali od zgrada, iz raskoljenih lubanja rađali se kosturi. Pogled bi u tim košmarima uzalud tražio vjerodostojno uporište, bilo što postojano: kroz opsjene i optičke varke propadalo se u prostor gdje sve je izmicalo, gdje je vrebala vrtoglavica. Ipak, s odmakom, i još bolje zatvorenih očiju, mogao se osjetiti mir koji se iznutra rasprostirao poput topline. I na njegovom se licu zrcalio kad bi slika bila gotova, ali ne zadugo. Zgasnuo bi nakon nekoliko sati.

Sve što bi mu preostalo od vitalnih neophodnosti, trošio je na protuzakonitu nadgradnju. To nije prerastalo u klasičnu ovisnost: ako bi ostao bez novca, mogao je danima čekati. Dok ga je bilo, pedantno je održavao razinu narkotika u sebi, kao da je antibiotik. Tome je pristupao upravo kao terapiji, kao svojem životnom projektu. S istinskim uvjerenjem, liječio se od zemaljskog dijela sebe.

Od svega dostupnog na tržištu draži mu je bio pejotl, koji mu je povremeno dobavljao prijatelj pomorac. Ali jednako je dobro funkcioniralo i bilje koje su mu planinari donosili s Velebita. Sjeli bismo na tramvaj i satima se vozili s kraja na kraj grada i bilo je bolje od kina, bogatije bojama od amazonske prašume. Ulicama su hodali sami lakrdijaši, karikature, životinje neuvjerljivo prerušene u ljude. Bilo je i incidenata, kad bi netko shvatio osobno što smo se pogledali i prasnuli u smijeh dok je ulazio. Ipak, veći dio vremena ostajali smo zakopani u sebe, odbačeni nekamo daleko, i kad bi me primijetio u očima mu se vidjelo čuđenje što sam tu. Veći dio vremena osjećala sam se slučajnom kraj njega, suvišnom, sve sam teže nalazila razlog toj vezi. Od prvog dana bila je provizorna, samo zbroj trenutaka otetih slučaju. Bilo koji je mogao biti zadnji.

Tako je i završilo. Najprije se potrošio kredit njegova studentskog statusa. Kad su investitori, opet složno, odlučili da mu je kucnuo trenutak za kročenje samostalnim putem, nije ni obrvom pomaknuo. Obje strane su se ukopale u svoje položaje, stanje je postajalo sve ozbiljnije. Smrt od gladi ipak je izbjegnuta kompromisom: pristao se, privremeno, preseliti u ustanovu za prizemljenje. To je zamišljeno kao prijelazna faza njegova potpunog uključenja u svijet mentalnog zdravlja i svrhovitosti. Tjednima kasnije, nije pokazivao znakove programiranog boljitka, a ni želju da napusti novo boravište. Kemikalije su se malo promijenile, ali govorio je da su prema njemu ljubazni, da je hrana u redu, a njegovi su donosili što god je trebao od materijala za slikanje. Posjećivala sam ga svaki dan i uvijek bi mi se razveselio. Na vrlo sličan način, međutim, veselio se i kad bi najavili večeru, a kad bih najavila da ću krenuti odgovarao je samo ok, ne pitajući ni hoću li opet doći. I jednom više nisam došla. Srce mi se paralo, ali počistila sam sve što nas je vezalo. Više ga nisam vidjela, niti išta čula o njemu.

Ispeglala sam tatine potkošulje, što je glupost koju čak ni ne očekuje od mene, barem ne naglas, ali eto da se uhvatim dovoljno je što znam kolikom tragedijom smatra nošenje neispeglanih potkošulja. Premda će istu nositi dok se na njemu ne ukruti. Bila sam na vratima kad je zazvonio telefon. Njegov prijatelj, s viješću o smrti drugog prijatelja. Prenijet ću mu, na njega, puno hvala, neizmjerno.

Tih par bivših kolega što se još predstavljaju kao njegovi prijatelji, premda svih ovih godina nije za njih nalazio više od Iskreno da ti kažem itd., odlaze u prilično pravilnim razmacima. Kao da se trude u njemu održavati temperaturu smrti, one svačije, i zabijati ga još dublje u njegovu osobnu. Vratila sam se u sobu, sjela na kauč u koji se već usidrio za ostatak dana, i polako, izokola, počela servirati gadni zalogaj. Ovaj put su ipak izostali folklorni elementi, samo si je malo odšutio, uzdahnuo i rekao: Tja.

Lakoća s kojom je otpisao još jednog suputnika je pozitivan pomak, a u njegovom slučaju bilo kakav pomak je velik događaj. Izlazeći, nisam mu više uznemirila kružnice. Ostao je na kauču kao skamenjen tom lakoćom, prekriženih ruku, pogleda zavarenog za vazu koja je davno zaboravila zašto stoji na stolu dnevnog boravka.

Kako je brižan znao biti. Oko moje pete godine počelo je ono što je uz pomoć nekoliko stručnjaka dugo pokušavao liječiti kao nesanicu. Dok nije postalo jasno da jednostavno spavam manje od normalnih ljudi, neke noći čak cijele probdijem bez posljedica. Prije toga, sve je prevrnuo u potrazi za razlogom, i neuspjeh nadoknadio neodređenim osjećajem krivnje, genetske ili možda mitske. Objeručke je zgrabio krivnju i okajavao je obilazeći me bezbroj puta takvih noći, da se uvjeri kako i dalje ne spavam. Ili bi ostao, i do zore sa mnom igrao Čovječe, ne ljuti se, zatim sav slomljen odlazio na posao. Premda sam ga uvjeravala da me nije strah, da bih se radije sama zabavila. Roditeljska ljubav valjda ne poznaje granice razuma. I valjda dolazi samo u oblicima koji ti ne trebaju.

Ne znam što mi je trebalo manje nego da u tramvaju prema doma, slatko je makar napisati ako i dalje nisam u stanju osjetiti da imam samo svoje doma, naletim na profesoricu kod koje sam diplomirala. Sjedila je točno nasuprot vratima, pogledi su nam se zakvačili, nije se imalo kamo. Licem joj je proletio grč nelagode ali u hipu se stvorila dobrohotnost, upravo majčinska. Ma vidi kako sam se proljepšala! Godine su mi samo dobro učinile! Koliko točno otkako me prvi put… Trinaest?! Blagi Bože! A sjeća se kao da je bilo jučer one curice, trapave, zvrkaste, ali s ovako velikim očima, svega gladnim…

Mda. I onda je nastupila ona, i te oči nahranila svijetom. Pod prosvjetiteljsku joj kapu i pastirski štap stigla sam nevina kao gorska rosa, bila mi je i putokaz i put i ograda duž ponora.

Kako je? Ma eto, obilazi liječnike. Puna torba nalaza! Nađu ti puno više nego što su tražili! Obratiš se jednom zbog nekakve sitnice i on na tebi uposli cijeli spektar kolega, koji ti tijelo pretvore u gradilište! I od svakog izlaziš sve bolesnija! Od dijagnoza slažeš mozaik svoje deformacije, mnogostruke, fatalne! Što ranije nisi osjećala više ne možeš zaboraviti kad saznaš kako se zove! Od toga zaboraviš sve drugo! O, evo tu mora… Bilo joj je silno drago… Pa nek se javim koji put, navratim… Da se napričamo! Nisam joj ni rekla što je nova!

I odlazi. Bez ijedne riječi o pozivnicama na izložbe koje sam joj slala, i o svemu što se o njima pisalo. I kao da sâma o meni ne govori malo drugačije, već godinama, svakome tko želi čuti. Jer je netko jednu moju sliku proglasio boljom od svih njezinih. Sasvim nevažan netko, ali to je bilo dovoljno da izgazi moju prvu mapu. Da u njoj prepozna namjernu, nečuveno drsku izdaju onoga što me naučila, i razotkrivanje mojeg mediokriteta. I nije ostala pri uvrijeđenosti, već je brižno pomagala kustosima i povjerenstvima za stipendije da zaobiđu moje radove.

Na prvoj godini, zaista me bila prihvatila majčinski. Ali više od ohrabrenja, to mi je donijelo tuđe zavisti, dovodilo me u neugodan položaj. Nije skrivala da me izdvaja, da joj značim više od ostalih u klasi. Moje slike je komentirala uzvicima oduševljenja. I kasnijim generacijama ih je pokazivala kao primjer kako se nanosi boja, kako strpljivo treba izrađivati sloj po sloj. I nadasve kao dokaz da je od talenta daleko važniji trud i ustrajnost.

Nema sumnje, u meni je prepoznala, ili je htjela prepoznati, nešto od sebe na početku karijere. Ono što je sâma trebala postati. Što bi bila postala da su se karte malo drugačije posložile. Vrlo rano, odvele su je u inozemstvo. Imala je zapaženih izložaba, dobila nekoliko laskavih ponuda, nagrada, i usred toga zatrudnjela. Vratila se i ubrzo nakon sinova rođenja prihvatila posao na akademiji. Posvetila mu se koliko i djetetu, a na štetu svojeg slikanja. I danas se govori da je preobrazila studij, smislom za organizaciju koliko i ljudskom toplinom, rijetkom sklonošću da studentima daje koliko god ima. Kad joj je sinu bilo deset godina, na povratku iz škole usmrtio ga je kamion.

To ju je vjerojatno također vezalo uz mene. Bilo nas je po petoro ili šestoro u klasi, i znala se svačija obiteljska situacija. Valjda je naslutila moju zakinutost majkom. Na njezinu inicijativu, posjećivala sam je kod kuće, čak smo zajedno izlazile. O svemu me ispitivala, htjela je zapravo kao starija sestra sudjelovati u mojoj budućnosti i trenutnim okupacijama, u mojim ljubavima. Pravila se da dvadeset godina razlike ništa ne znači, pokazivala razumijevanje bez osude i za ono čega sam se pred sobom sramila. I to me s vremenom sve više gušilo. Ta mapa koju sam pripremila potajice, da je iznenadim i možda zadivim, bila je više od svega hvatanje zraka, pokazivanje sebi da mogu disati bez respiratora. Bilo je u tome matricida.

Namjeran ili ne, bio je vrlo uspješan. Zaista nisam očekivala da će se njezini osjećaji premetnuti u suprotnu krajnost. Niti da će meni tako brzo prestati biti važni. U preprekama koje mi je postavljala čak sam nalazila određenu nasladu.

Nije da nisam požalila. Ali kad u meni nešto umre, mogu žaliti koliko hoću, ne da se reanimirati.

Ona se također bila vratila slikanju. I to vrlo uspješno, sudeći prema kritikama. U inozemstvo je više nisu pozivali ali televizija je dolazila na svaku izložbu. Pojavila se već treća njezina monografija, i svaka je još malo dodavala specifičnoj težini i općeljudskoj dubini i povijesnoj dalekosežnosti opusa. Pokazala je iznimnu senzibilnost za odnose s državnim aparatom i za institucijsku umjetnost: i desna i lijeva usmjerenja od nje su naručivala državotvorne radove i vješala joj vijence oko vrata. Sasvim sigurno, već si je priskrbila brončanu bistu u zgradi akademije, može se mirno baviti svojim bolestima.

Barem prema vodiču, na studij se moglo upisati i bez mature, pa sam prvi put pokušala nakon trećeg razreda. Sljedeće godine bila sam odmah ispod crte. Kao i svakome tko je pokušao, ipak mi se ukazalo da nema genija koji će preskočiti crtu ako ga netko nije uzeo pod skute. Tata se potrudio uvjeriti me da obustavim pokušaje. Kad nije uspio, zamolio je jednog od nastavnika na akademiji, poznanika iz mladosti, da me uzme na neku vrst instrukcija. Pa sam mjesecima dolazila u njegov atelijer i slikala dok je on ganjao razne poslove, pio u birtiji preko puta ili, mnogo rjeđe, proizvodio vlastitu umjetnost.

Ima u odabiru medija unutrašnje nužnosti. Materijal rado sâm odabire umjetnika i inkarnira mu dušu. Mojeg je mentora još u mladosti odabrao poliester. S poliesterom on se sjedinio, prezrevši ostale kiparske materijale. Svi drugi, čak i glina, imaju svoju čvrstoću, stabilnost, karakter, ali poliester je bezoblična, ljigava masa. Osobno, kad ga dotaknem, teško obuzdavam gađenje. Uostalom, otrovan je: pare mu pohlepno prodiru u mozak i žderu ga, rezultat s godinama postaje spektakularan. Moj učitelj je time sazidao međunarodni ugled. Kad se pojavio trend poliestera, ne samo da ga je donio k nama već se i istaknuo među njegovim pronositeljima svijetom. I nije ga smetalo, a ni one koji su mu dali katedru kiparstva, što u duhu nije ni iskoračio iz svojega rodnog sela. Kao i većina kipara, podrijetlom je iz gorskog krša. Takvi krajevi nadahnjuju prirodnim oblicima, stvaraju instinkt za reljefe, za volumen, za oblikovanje vlastitim rukama. I u čovjekovoj svijesti, sukladno sebi, klešu kamene obrasce. Što on zna, u što vjeruje, poput gorskih je masiva, nepomično, vječno. Premda izliveno u poliesteru. Sve ostalo, suvremena kretanja kao ni likovna povijest, ne zanima ga.

Koliko ga je to kvalificiralo za ulogu mojeg prenositelja preko praga umjetnosti, bilo je manje važno od njegova pristanka da me uzme pod skute. Za početak instrukcija, slike koje sam mu donijela je poderao, jer što si ja umišljam, da sam genij popila s majčinim mlijekom?! Kasnije sam saznala da to nije ništa originalno, da je na akademiji najveća mana nešto znati unaprijed, da prolazi samo materijal željan tesanja. Ispunjavala sam želje svojeg tesara: privremeno sam se oprostila od vlastitih fantazija i crtala mrtve prirode koje je slagao od predmeta iz atelijera, ili kopirala reprodukcije slavnih portreta. Izgarajući na tom putu, trebala sam jednog dana prispjeti do vlastite slave. Ali prije toga je trebalo zadovoljiti još neke njegove želje, kad ih se ohrabrio obznaniti. Pa sam se i sasvim konkretno našla pod majstorovim skutima.

Poderavši moje pubertetske pokušaje, stekao je status neupitnog autoriteta. Od tog inicijacijskog trenutka znanje se prenosilo spontano. Uglavnom u vidu oštrih pogleda kojima bi u prolazu ošinuo što god sam trenutno crtala. S vremenom je počeo pronalaziti i pokoju riječ komentara, zastajati iza mene s rukom na bradi, sve bliže, zatim i ruku polagati na moju, da je vrati sa stranputice. Da je u meni izazivao odvratnost, odbila bih ga. Ali nisam osjećala ništa, osim možda sažaljenja. To je bio starac isprana mozga, što je ostalo iza poliestera otplavio je alkohol. Bilo je shvatljivo, prirodno, što slini nada mnom. Nisam to shvaćala osobno.

Dolazila sam jednom tjedno. Instrukcije su dobivale pigmalionski produžetak svaki put kad ne bi dovoljno popio. Poslije bi se, raspoložen, zavalio u smrdljivi naslonjač. S njega je morao zbaciti svojega slijepog psa, koji je cvilio i režao kad bi ga razdražio naš znoj i ostalo. Nimalo posramljen svojom staračkom golotinjom, izvadio bi tabakeru i cigaršpic i mirno me promatrao kako se oblačim. Bio je zaista kraljevske stature, četvrtastih ramena, sijede brade i kose, otraga svezane u pletenicu. I dlake na širokim, premda upalim prsima, bile su mu sijede, dugačke, vrlo izražajne na podlozi tamnocrvene kože. U očima mu se vidjelo koliko je zadovoljan svojim djelom, svime što me naučio.

Dok bih prikupljala stvari, katkad bi ga pohodio lirski trenutak. Pa je trebalo odslušati jednu meditaciju o smislu umjetnosti. Ona ga, smatrao je, isisava iz ljudskog života umjesto da mu ga daje. Predajući joj što ima u sebi, čovjek se ukapa u nešto kao pijesak, koji nakratko oživi, stvarajući iluziju zamjenskog života, i to savršenijeg, u kojem sve je moguće, sve dohvatljivo, ali sve je od pijeska. Komešajući ga, u njemu se koprcajući, samo pomažemo vlastitom pretvaranju u pijesak.

Ukratko, zahvaljujući njemu, u trećem pokušaju, našla sam se iznad crte. Od svih predmeta, najdraže mi je bilo crtanje aktova. Fascinirali su me ljudi koji su nam pozirali. Oni su od toga živjeli. Neki su se skidali već godinama, pred tko zna koliko generacija studenata. Svoja su tijela prinosili umjetnosti, ona im je uzvraćala sredstvima za život. To je strahovito dosadno, vidjelo im se na licima. Nema što novac ne može, pobudi mržnju i prema sjedenju ako ga njime zarađuješ. Lišenost izbora, također se lijepo vidjelo, nimalo ne olakšava ono što se mora.

Radilo se uglavnom o beskućnicima i prostitutkama u miru. Njihove usluge nisu previše opterećivale akademijin proračun. Tek izuzetno bi nam servirali svježe, poželjno tijelo. Sva su ostala uprizorivala ljudsku prljavštinu, propadanje, žalost. Sva su nudila prazne ili prezrive poglede, crno pod noktima, mlohave nabore kože. Izgnječene, isisane sise, usahla usta s trulim zubima, raspucale kapilare, salo, kraste. Nekim su se muškarcima događale erekcije, kad bi se zagledali u koju od nas. Neki su se tresli, u grozničavom iščekivanju trena kad će s novcem odjuriti dileru. Jedan se pomokrio na pod, kad mu je popustio mjehur. Pred profesoricom, pravili smo se da ne primjećujemo takve stvari. Kad bi izašla, oko njih bismo razvijali dijalog. Razmjenjivali vatru preko barikade od umjetnosti. Raspaljivali umjetnu napetost među nama. Oni su svoj podređeni, razgolićeni položaj preokretali u prednost, u potpunu slobodu govora. Dobacivali su nam opscenosti, tako rasprostrti pred snopom pogleda. Žrtva je stručno komentirala tijek obrednog mučenja. Muški modeli besramno su se nudili curama. Žene su izazivale dečke, vrijeđale njihovu potenciju i dimenzije. Hrabriji dečki su i sami napadali. Jednom su zajednički, poput gladnog čopora, do suza izvrijeđali grbavu ženu koja im za to nije dala nikakva povoda niti je uzvraćala.

Bio je među modelima i jedan zgodan tip, premda ocvao prije vremena. Jedna od mojih kolegica zapalila se za njega. Možda poletjevši za svojom inspiracijom, možda samo iz inata svojem finom odgoju i otmjenom podrijetlu, jer on je vokacijom bio socijalni slučaj i sitni lopov. Rodilo se dijete, a otac je netragom nestao. U njoj je s majčinstvom nestalo inspiracije za studij. Možda u sljedećoj generaciji. Umjetnost ubire žrtve ali misli i na regeneraciju.

Akademijom je vladala čudna atmosfera. Bliskosti, ali često klaustrofobične. Nešto se zlokobno osjećalo među zidovima. Međusobna zavist, i strah od tuđih jezika. One slabije znala je slomiti nečija primjedba. Što otrovnija, to se brže i glasnije širila hodnicima, to se trajnije lijepila uz metu, s malo sreće bi je i likvidirala. Ipak, puno smo izlazili zajedno. Neka su mjesta pripadala nama, Studentima Akademije. Tko bi od uljeza tamo ušao, spontano je osjećao svoju inferiornost. Manje senzibilnima pomagali smo značajnim pogledima. Poziranjem koje je plaćalo nešto bolje od novca: uzdizanje našeg umjetničkog ega. Pod svaku cijenu, trebalo je demonstrirati nepripadanje običnom svijetu, i prezir prema njemu. Svako pojavljivanje među ljudima stilizirati u performans. Intrigantnim uzrečicama, jedinstvenim tikovima, autorskim držanjem cigarete. Barem subverzivnom frizurom, ciničnom bradicom, poderotinama na odjeći. Pokoji od nas je u genetskoj prtljazi imao nešto upotrebljivo, tradiciju epilepsije ili shizofrenije. Manje privilegirani su kompenzirali kreacijom, naočigled padali u mistične transove, proživljavali spektakularne slomove živaca, krize pogibeljnog nihilizma.

Uzdizanje smo podupirali raznim stimulansima, ovisno o osobnim preferencijama. Elevacijski mehanizam neki su uhodali već ranije, drugi davali sve od sebe da ne zaostaju. Notorna je istina da su umjetnine stvorene bez opijata i same sebi dosadne.

Svake subote, katkad i usred tjedna, izlasci su završavali u nečijem stanu ili vikendici izvan grada. Trave iz domaćih radionica obično je bilo neograničeno, u ćupovima na stolu, kod boljih domaćina u pizzama ili kolačima. Ekskluzivnije stvari događale su se po zahodima. Na programu bi se redovito našao nečiji striptiz ili halucinacije. Jednom se gostu dopao tepih od medvjeđeg krzna pa ga je odnio na sebi, u zamjenu ostavivši svu odjeću. Jedan je uspio sve prisutne uvjeriti da sjede na tračnicama pred nadolazećim vlakom, pa su do posljednjeg poskakali s balkona. Jednu su mačku nahranili ecstasyjem, u konačnici se zavukla na vitrinu i odozgo povraćala. Kad bi se popunile sve spavaće sobe, radi seksa se više nije osamljivalo. U boljim slučajevima, dečki bi nabavili koju srednjoškolku bez predrasuda, zaljubljenicu u likovne umjetnosti, i nakon nekoliko komadića pizze svaki bi dočekao svoj red.

S jednim od njih baš se nikako nisam mogla predati ljubavnoj strasti. Njegovu ružnoću, od onih koje ne uspijeva kamuflirati nikakva ekstravagancija, još bih bila nekako progutala da nije strašno zaudarao. A ustrajao je, i odbijanje ga je očito još više palilo, izjave su mu postajale sve romantičnije. Na vrhuncu ponesenosti urlao je hodnicima akademije, niz stepenište pobacao gipsana poprsja, zatim i sebe, i završio s obje ruke u gipsu.

Samo jedna epizoda seksualne razonode prerasla je u feljton. Usred sljedeće noći romeo mi je došao pod prozor, ja sam ga pustila unutra ne tražeći ni da mi sriče stihove, i otkrila da od pijanosti ne može stajati na nogama. To je bila njegova konstanta, način na koji je rastapao gnjev u sebi. Zatim ga je izlijevao na platna, što im je bio središnji i gotovo jedini sadržaj. Slikajući potpune apstrakcije, u svega nekoliko grubih poteza, uspijevao je otisnuti toliko negativne energije da ju je svatko morao osjetiti, neki uz strahopoštovanje, brojniji uz okretanje želuca. Na akademiju su ga pustili jer se nije dalo previdjeti nešto izuzetno u njemu. Držali su ga na distanci, kao možda genijalnog ali zasigurno opasnog bolesnika, ne pokušavajući ga tesati. A bijes u njemu nije se znao potrošiti na platnima. Neiscrpno se obnavljao i vukao mu sve konce.

Pokazivao je određen trud da ga svlada. Dolazio je među ljude i pokušavao sudjelovati, komunicirati, i ubrzo bi mu počeli podrhtavati mišići na licu, iz očiju sijevati, i grizao bi usne i onda sve brže ispijao čašu za čašom, s vidljivom mukom, obilno se znojeći, ali ne odustajući sve dok ga ne bi oborilo.

Izvana, bio je upravo suprotnost onome što je unutra divljalo: tijelo dječački slabašno, glatko poput ženskog, posvuda meko i lomljivo. Bio je također u vlasti raznih alergija, koje su se osobito razbuktavale u proljeće. Pelud u zraku bacao ga je u krevet, u groznicu i gušenje. Neumorno su se pojavljivali još nepoznati mu uzročnici osipa, svraba, oticanja očiju. Od hrane, podnosio je samo nekoliko artikala, ali i njih bi nakon nekog vremena zaposjela alergija. Zauzvrat je oslobađala neke druge, naravno ne imenujući ih, tako da mu je svaki obrok bio eksperiment. Jedino pouzdano nije bio alergičan na alkohol, ali on ga je isključivao, poravnavao sa zemljom, a i dovodio u pogibelj. Opijen do besvijesti, jednom je zaspao na mravinjaku. Na hitnoj, tijela udvostručena od oteklina, doznao je da mu ništa ne izaziva alergiju kao mravlja kiselina.

Zbog nečega, ja mu nisam izazivala ni alergiju ni bijes, i tko u tome ne bi osjetio povlaštenost, nešto laskavo. Otkrili smo slučajno. Gotovo se preko volje sa mnom odvukao u krevet, kao da si dokaže da neće ići, da je uzalud pokušavati. I najednom se nešto odlomilo, naočigled su pucali nizovi ograda, otvorio mi je nedostupne predjele sebe. U njima nije bilo osobito ugodno, sama nazubljenost, izbrazdanost, razvaline. I nepregledan gorki talog. Nešto poput živog blata, koje je vješto mamilo k sebi. Upoznalo me s tom gadljivom sklonošću ukapanju koja je čučala u meni, vrebajući podatno tlo. On je razotkrio krpelja u sebi, dotad neiskorišteni dar zavlačenja pod kožu. Kad smo se tako pronašli, nîti su nam se u hipu ispreplele. Kao da nas je slijepilo. Donosio mi je svoje nepodnošenje svijeta i svoja pijanstva kao da su nagrađeni eksponati, a ja sam tražila još, tobože opirući se. Zauzvrat, to ga je poticalo da izlije svu žuč. I da samoprijegorno prikuplja novu, prema potrebi da je stvori ni iz čega. Zahvaljujući meni čak je naučio u tome uživati. I ono najgore: ja sam prigrlila osjećaj krivnje što mu ne mogu pomoći. Ukapala se u ojađenost što sam više to uzimala k srcu, žaleći ga koliko i sebe. Premda on nije trebao nikakvu pomoć već samo zrcalo, da se lakše divi vlastitoj nesreći.

Tko zna koliko bi potrajala ta idilična simbioza da ga nisu mobilizirali kad je krenula Oluja. Nijednog mu kolegu nisu smatrali dovoljno pouzdanim, ali on je bio neophodan, tako multialergičan i natopljen alkoholom. Nisu mu mogli učiniti veću uslugu. Nekoliko sati nakon što je dobio poziv, bio je u vlaku prema granici. Danas je u New Yorku, cijenjen, bogat, oženjen prelijepom Kineskinjom, vlasnicom lanca galerija.

Tijekom ratnih godina, umjetnicima koji se nisu uspjeli skloniti u inozemstvo ostalo je pokriti se po glavi ili uključiti se, makar umjetničkim radom, u obranu Domovine. Neke su umjetnine čak odlično išle, skulpture duhovnih očeva u nadnaravnoj veličini, i alegorije u kojima su se susretale Golgote, šahovnice, užareni okovi, tenkovi. Kad se primirilo, na četvrtoj godini, i ja sam počela zarađivati od svojih ruku djela. Opet zahvaljujući jednom od profesora: ovaj je više od svega imao poduzetničkog dara. Probrao nas je nekoliko za svoju majstorsku radionicu, u kojoj smo danima izrađivali mediteranske krajolike, najraznolikije kompozicije od gotovih motiva kamenih kuća, brodica, maslinovih stabala. Krošnje su bile sasvim osobne kreacije: otiskivali smo ih spužvicom umočenom u zelenu boju. On bi slike samo još okrunio vlastitim umjetničkim pseudonimom, a zatim su se vraćale, u pošiljkama od po stotinjak, u svoju jadransku prapostojbinu, spremne za turističku renesansu.

Istodobno su se počeli profilirati moji intimniji, manje tržišno senzibilni radovi. Premda bez unaprijed osmišljene koncepcije, bez svjesne namjere, u svakom se mogla prepoznati ista matrica, temeljni obrazac dvojnosti: istodobnog postojanja, preklapanja i međusobnog prožimanja dvaju prizora. Svaka je slika ispod sebe skrivala drugu i ujedno se u nju rastvarala, s njom se stapala, ne gušeći je niti gubeći vlastite obrise. Što god su prikazivale, naličje se vidjelo istodobno i ravnopravno s licem, kroz svaki oblik, iz dubine, prozirao je njemu komplementaran. Izradila sam i bezbroj glinenih figurica koje su dva bića stapala u jedno tijelo, i glava koje su umjesto zatiljka imale još jedno lice. I u svemu tome moglo se iščitati želju da se bude i tu i negdje daleko, da se pronađe mir kao i strah od umrtvljenja, i pokušaj da se dohvati nešto čega nema, nešto dostojno ljubavi.

Malo ipak varam. To nisam prepoznavala u ono vrijeme, niti je tko drugi. Ali zato se nije ništa manje radilo upravo o tome.

Mojim radovima su tu i tamo izrekli hvalospjev, ali nisu ih uzimali ozbiljno. Sjetili bi ih se kad je trebalo nešto istaknuti, nečim se pohvaliti kao svojim pedagoškim proizvodom, ali ne i konkretno poduprijeti. Niti kupiti. Posjećivali su ih, posvećivali im tren-dva lirske raznježenosti i obećavali si da će se vratiti kad skupe hrabrosti.

U međuvremenu, trebalo je od nečega živjeti. Pa sam se dala umjetnosti za osrednje hrabre. Slikala sam zagrebačke vedute. Prikladne da vise nad stolom za kojim se blaguje zagrebački odrezak. Glad za umjetninama nakon rata se naglo raspomamila ali želuci su još bili nejaki. Trebalo im je umilnih prizora. Tržišna propulzivnost zahtijevala je da se estetska vrsnoća podupre domoljubnom vertikalom. Kompozicijska osovina mojih kolaža prijestolnice bili su tornjevi katedrale, a vojskovođe na konjima kraj njih su lebdjeli kao napunjeni helijem. Još je veći bestseller bio nepotrošivi motiv Kamenitih vrata, sa staricom koja kleči pred pragom svojega obećanog Doma.

A onda sam napravila tu mapu. Blago rečeno, bila je erotsko-provokativnog nadahnuća, utemeljena na iskoraku u zakulisna područja duha. Manje blago rečeno, slike su bile krcate golotinjom, izazovnom koliko i uvredljivom: mlada ženska tijela nudila su sve što imaju, općila s bogaljima, starcima, jarcima, demonima, obavijala se oko križeva. Na jednoj, tri su djevojčice razdragano jahale na kurcu velikom poput cepelina.

Nije da su se prodavale. Ali priskrbile su mi određen renome. Urednike Nacionala potakle su da me intervjuiraju, i to je izašlo na duplerici, zajedno s mojim obnaženim fotografijama, i naslovom Maštam o seksu s kardinalom ili bar biskupom. To nisam rekla, ali ništa zato.

Galeristi i umjetnički agenti također su sad otkrili zanimanje za mene. Redovito, odmah nakon preliminarnih pregovora, izašlo bi na vidjelo da se to zanimanje manje proteže i na moje slike. Svi su si dodjeljivali kardinalsko žezlo, i pokazivali uvrijeđenost ako se nisam pred njim spustila na koljena.

Financirale su me i dalje uglavnom vedute. Ljubav, premda je nisam tako zvala, tražila sam u svakome tko je obećavao nešto nalik joj, s vremenom pristajući na sve manje.

I onda mi je, u proljeće dvije tisuće četvrte, tvoj urednik ponudio da oslikam tu kinesku kuharicu. Da recepte oplemenim horoskopskim životinjama. Tko bi odbio takav izazov? To je obećavalo cijelu jednu menažeriju epifanija, osmozu osjetila i duha.