To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec

IX.

Zaposlio sam se odmah nakon studija. Bio bih kućnom proračunu pomogao i ranije, bilo kakvim usputnim radom, ali mama nije htjela čuti; ništa me nije smjelo odvratiti, ni usporiti, na putu prema diplomi, tom sudbonosnom pragu za oba naša života, postignuću s kojim ćemo bez straha izaći pred Svetog Petra. Premda su se studijske godine preklapale s ratnima, a ona je bila na Zavodu, i premda su se lekcije klavira koje je davala u nekoliko kuća prometnule u čišćenje u nekim drugim kućama. Novca je u to vrijeme nedostajalo i za neophodni minimum dostojanstva; no i dostojanstvo spada među ono bez čega naučiš živjeti kad je nedostupno. Nakon rata, kuće su se počele nadmetati raskošnim crijepom, aluminijskim prozorima, garažama za sve više automobila; naša je, kao inateći se, kao s ohološću bankrotiralog aristokrata, ignorirala uzmah skorojevićkog svijeta. Da nam je imalo pretjecalo elementarne potrebe, bili bismo u gadnim dilemama: čemu dati prednost, kojem kvaru, pohabanosti, istrunulosti. No kako je sve bilo jednako nemoguće unaprijediti, ukopali smo se u udobnost rezignacije, a ona je ispuhavala svaki problem, izvrtala ga u nestvarnost. Bilo je neshvatljivo kako preživljavamo od dana do dana, stoga i bespredmetno, gotovo humoristično razmišljati o budućnosti. To je fantastično oslobađalo duh, odnosilo ga u teleskopsku udaljenost od zemaljskih stvari.

Bliže upoznavanje s ratom izbjegao sam zahvaljujući mami. Projekt nesluženja vojsci začeo se u mojoj glavi, usred gimnazije. Tada nisam bio svjestan da je to domoljubni čin, niti je vojska koja me htjela regrutirati znala – u svakom slučaju nije naglas govorila – da će već sljedeće godine postati neprijateljskom. Ne zanoseći se dometima svoje invencije, nadao sam se da će biti dovoljno nekoliko dramaturških zahvata da zabljesne istina o meni kao ljudskom proizvodu s greškom, neprikladnom za skladištenje s ispravnima, u tijesnom, hermetičnom prostoru. No regrutna je komisija – njih troje, jedan u uniformi, jedan u bijeloj kuti, i jedna s trajnom oblikovanom poput šubare – ostala neodlučna pred simptomima moje opasnosti, te me poslala na promatranje. To je značilo da sam, umjesto da odem kući s bilo kakvom presudom, istog časa postao zatvorenik, u sobi sa šest kreveta i u društvu pet likova čije mentalno stanje ipak neću opisivati. Od mene ih je razlikovalo što su svojevoljno pripadali vojnoj tvorevini – koja ih je u bolnicu smjestila s terapijskim ciljem, zbog raznolikih nasilja počinjenih u kasarnama ili birtijama – a povezivalo ih je veselje s kojim su me dočekali, kao novu igračku za prikraćivanje dana, i naročito noći. Moj je dolazak vidno pomladio tu nižu oficirsku gospodu, raspirio u njima šaljivi sadizam kakav se u većini slučajeva preraste u pubertetu. Nedvojbeno, koji mjesec kasnije, takvi su briljirali u baratanju haubicama iznad opkoljenih gradova.

Ne znam kako su me dugo planirali promatrati, ali mama me pronašla sutradan. Pristali su je saslušati tek nakon puno vike po hodnicima. Što god im iza zatvorenih vrata rekla o meni, ili su sami zaključili o njoj, ishod je bio da se onaj u kuti pojavio s vrlo zabrinutim licem i objavio mi da mogu ići. To je donijelo dvostruku korist: ne samo da sam izmakao okupatorskoj armiji u trenu kad se opremala mladim mesom za zločinački zaskok, nego ni osloboditeljska nije pitala za mene.

Taj je rat trajao neko vrijeme, novinske naslovnice nisu ostavljale mjesta sumnji. Neprestano je bio budan u radiju; čim bi ga mama uključila, on bi počeo brojati granate, osakaćenu djecu, uništene neprijateljske tenkove, a ona bi kimala glavom, žalosno nasmiješena, poput antropologa kojem se pred očima oživotvoruju vlastite mračne hipoteze. Gdjekad je ostavljao i otiske po stupovima u kvartu, crno uokvirena imena, i zbog nekih od njih trebalo je otići u raku baciti svoj grumen zemlje, i piti čašicu rakije zbijen među ukućane i rodbinu pri stolu s upaljenom svijećom, i slušati kako ste Tomica i ti s tog branja kestena došli blatni do uha, oooh-ho-ho-hooo, i prešutjeti da nisi nikad brao kestenje, i otrpjeti u pogledima zašto si tu a ne tamo s njima, zašto je on a ne ti.

No takve me stvari nisu mogle više nego ovlaš dotaknuti, zakopanog među dubinske matrice i aktante, fokalizatore i katalizatore, s predanošću koja je morala uroditi nagradom. I evo je, u vidu razgovora radi zaposlenja, s preporukom jednog od profesora.

Vlasnik poduzeća je njegov rođak, koji se nekoliko godina ranije vratio iz dijaspore, da uzletu domovine pomogne svojim kapitalom i poslovnim know-howom. Jedno i drugo polako je stjecao, okušavši se u nizu gospodarskih grana, od ugostiteljstva do nabave tamburica za iseljeničku klijentelu. Zatim je postao zastupnikom jednog korejskog proizvođača zamjenskih autodijelova za cijelu istočnu Europu. Kada je na tome, u Stuttgartu, sazidao poslovnu katedralu, mogao se posvetiti plemenitim djelima u korist Domovine. Samo kojima točno? U to vrijeme još nije bilo moderno ono što priliči čovjeku njegova kalibra: kandidirati se za predsjednika. A i Predsjednika je previše štovao i volio – kao što se štuje i voli ruku koja te hrani otkako te pronašla golog na kiši – da bi mu ugrozio vladavinu. Prvo što sam opazio, što svatko mora najprije opaziti pri ulasku u njegov ured, portret je na zidu točno iznad fotelje – od kože neke zacijelo profinjene životinje, s rukohvatima od palisandrovine – u kojoj je sjedio za radnim stolom: svoj znameniti nasmiješeni šarm Predsjednik je cijedio kroz otvor koji je na ustima tvorila obješena usna. I kad god si zbog nečeg ušao k Gazdi – svi smo ga, premda bez izričitog traženja, isključivo tako zvali – trebalo je dvostruko birati riječi jer si se zapravo obraćao obojici; onaj gornji Gazda suzdržavao se komentara ali je strogim obrvama nadzirao svaki razgovor, i na kraju bi, otpuštajući te, blago i dostojanstveno spustio ruku da je cjeluješ.

Ukratko, netko mu je došapnuo da bi plemenito, i mudro, kapital i know-how bilo uložiti u nakladništvo. Bio je to bogomdani trenutak za nakladnike, naročito školskih udžbenika, jer toliko je građe trebalo nanovo izmisliti, povijest, jezik, stoljeća duhovne baštine; naročito za one nakladnike koji su se probili blizu oltaru novog Znanja, i zbližili se s bitnim katehetima. A Gazda je vrlo druželjubive naravi, blagoglagoljiv, široka osmijeha i ruke. Ni knjige mu nisu strane: uvijek se koja nađe na stolu, za slučaj da se ukaže trenutak među bezbrojnim sastancima i telefoniranjima. Čak se okušao u pjesništvu, još u studentskim danima (evocirajući ih, Gazda nijednom nije naveo i ustanovu zaslužnu za njihov atribut), i na nagovor našeg glavnog urednika (o njemu ću sa zadovoljstvom nešto reći kasnije) iskopao je te radove ljubavne i domoljubne inspiracije te ih objelodanio u knjižici koja je inaugurirala našu biblioteku Poesis rediviva, premda ista nije doživjela drugih naslova. Zbirku je prekrasno ilustrirao Dimitrije Popović, i na promociji u Matici Hrvatskoj nadahnuto predstavio Tonko Maroević, i taj je događaj zabilježio središnji dnevnik nacionalne televizije, i Večernji list mu je posvetio cijelu stranicu s virtuoznim osvrtom Strahimira Primorca, koja i danas, uokvirena, ukrašuje zid zajedno s legendarnom predsjedničkom usnom.

No vratimo se našem prvom razgovoru, u vrijeme kad o njemu znam jedino da je direktor izdavačke kuće u naglom usponu, poznate nadasve po udžbenicima koji su pomeli konkurenciju, nedvojbeno zahvaljujući kvaliteti; a on o meni zna jedino da sam diplomirao njemački i fonetiku, i pokazao nadarenost na poslijediplomskom studiju književnosti, te se nedvojbeno pita kako da tu nadarenost pozlati. Razgovor je, teoretski, mogao prepustiti nekome drugom, ali pokazat će se da on drugima ne prepušta ni dizajn novogodišnjih čestitki, ni nabavu spajalica, bilo zbog povjerenja u svoje estetske kriterije ili zbog straha da ga ne potkradu dilovima u vlastitu korist. U poduzeću, uostalom, nema zaduženih za kadrovska pitanja kao ni za bilo kakvo planiranje, a jedina hijerarhijska stepenica između njega i sve brojnije zaposleničke mase je persona koju zove glavnim urednikom, ali taj pati od neke čudne komunikacijske bolesti, nikad ne gleda u sugovornika i svaku mu repliku doživi kao napad na vlastiti integritet, ustukne i grozničavo se zamisli nad njom, što si zapravo time htio reći, ako mu uđeš u ured bolno se namršti, odmah počinje kompulzivno pogledavati na sat, poseže za mišem, jednim okom čita mailove, odgovara isključivo da, da, vrlo te uspješno pretvorio u komad namještaja, čudom obdarem ustima, koja još neko vrijeme otvaraš kao riba na suhom, pa se povlačiš, napokon svjestan vlastita nuliteta.

U poduzeću, bez obzira na svoje različite titule, svi rade otprilike sve, osim Gazdine žene, koja u uredu s pločicom Tehnički direktor ne radi ništa. To bi jednako uspješno radila i kod kuće, ali ne podcjenjujmo potrebu ljudskog bića, te društvene životinje, za okruženošću istovrsnim životinjama. U poduzeću je, takoreći, zaposlena i Gazdina kćer; pojavljuje se periodički, za nestašica nečeg zabavnijeg, jednom na mjestu financijske direktorice, drugi put kao urednica dječje knjige; od svega joj najbolje leže obilasci književnih sajmova po Europi. Svi se ostali petljaju u tuđi posao, popravljaju ga prema trenutnom nadahnuću ili rade iznova, uglavnom su nesposobni dovršiti vlastiti, pa puštaju da ga tjednima kasnije pronađe tko god izvoli, ili prigrli zaborav.

Od jednog su stranog izdavača zatražena prava za knjigu koju smo objavili, a i izvrsno plasirali, dvije godine ranije. Drugoj se naslovnica eto zabunom našla na stranici našeg web-shopa, pa ju je ustrajni kupac uzalud pokušao ishoditi preko telefona; ipak je, dva mjeseca kasnije, pronađena u našem skladištu, u tisuću neraspakiranih primjeraka. Na jednoj su promociji osvanula dva cateringa. Na drugoj nije osvanuo autor, neobaviješten o promjeni datuma. Trećoj su uz autora nazočili još samo predstavljači, jer je promotivni materijal ukrcan u pogrešan kombi, za Rijeku a ne za Osijek. Biblioteke su nam brojne i razgranate, ali kako urednik medicinskih leksikona voli i književnost, među njih ubacuje i romane koji se, makar malim prstom, dotiču medicinske tematike. Većina je naših knjiga prevedena sa stranih jezika, koje njihovi urednici, intrigantno, uglavnom ne govore; prijevode su najčešće lektorirale njihove žene, sestre, majke, ili još bolje rođak različitog prezimena, kum, kućni prijatelj. Neki su rukopisi zaista lektorirani, istodobno na dva različita otiska, u dva susjedna ureda; lektorice bi o tome možda obavijestile jedna drugu da nisu prekinule svaki odnos, davno, zbog jednog netaktičnog komentara. Grafički oblikovači rado unapređuju jezični stil, izbacuju rečenice koje im se čine suvišnima. O likovnom rješenju ovitka raspravlja se od računovodstva do skladišta, svačije je mišljenje jednako kompetentno, utoliko više što usluge profesionalnih dizajnera, bahato skupe, nitko razuman ne bi naručio; naposljetku, dvije ili tri delegacije prinose Gazdi svoje zasebno perfekcionirane vizije, a on redovito, kompilirajući najuspjelije elemente, presuđuje u korist vlastite, jer dizajn je njegova tiha strast. Na radost svih likovnih kritičara u gradu, i onih koji se takvima smatraju.

Amorfni organizam poduzeća buja u ritmu Gazdinih kapricioznih, neograničenih apetita; anektiraju se sve živopisniji pejsaži ljudske mudrosti, od vrtlarstva do šahovske teorije, od državničkih biografija do znanosti o kukcima; pokreću se časopisi; kupuje se tiskara, knjigovežnica, sajamski štandovi; otvaranjem novih knjižara zemlja se osvaja komadić po komadić; redovi se popunjavaju novim vojnicima, ne kao odgovor na zahtjeve, katkad vapaje s terena, već kad Gazdu posjeti nadahnuće za injekciju svježe krvi – kao što mu se povremeno ukaže da netko više nije potreban, naprimjer zbog neprikladnih odjevnih navika – ali radna snaga uvijek ostaje kaskati za obimom posla, pa se pridošli razapinje između nekoliko odjela, te ovisno o urgentnosti misije pakira naručene knjige, pregovara s agentima, kuha kavu, piše blurbove.

Ali pokušajmo ponovno započeti razgovor koji prethodi svim tim spoznajama. Nije lako, jer aktanti i fokalizatori neće nas daleko odvesti; za katalizatore je Gazda čuo ali u drugačijem kontekstu; fonetiku je bolje ne spominjati. Zato se laća njemačkog; to nije osobito plodna tema, pa je preobličuje u sredstvo: pita me wann ich geboren bin, und wo, und was ich im Krieg getan habe, und was ich sonstso gemacht habe, und ob ich katholisch bin, i svim je odgovorima jednako zadovoljan, veselo ih zapisuje u rokovnik zlatnim nalivperom, ne prestaje se smiješiti ni kad nastupi pauza koju popunjava pućkajući cigaru, ali me istodobno dubinski skenira lukavim očima, taj čovjek posjeduje nezamislive izvanosjetilne sposobnosti, dovoljno mu je još samo jedno pitanje, kakvu plaću očekujem, i kad odgovorim da nisam o tome razmišljao onaj gore kaže gut gut, nim ihm. Uzajamnu simpatiju zapečaćujemo rukovanjem, i pritom umalo upropašćujem tu zlatnu priliku, nespretnim mu pokretom iz ruke izbijajući cigaru, on je hitro podiže i trenutak tjeskobno promatra, ipak svladava gađenje, skupa je to cigara a tek načeta, ni mene ne baca, u poduzeću ostajem gotovo devet godina.

Odluka da me uzme – to sam potvrdio apsolutnom pokornošću, bespogovornim obavljanjem svega što se od mene tražilo – bila je vrlo ispravna, kao i gotovo sve njegove odluke. Takav se poslovni instinkt ne da naučiti u menadžerskim školama, s njim se rađaš ili žali Bože truda. U nekoliko godina, iz gotovo ničega, stvorio je jednu od najrespektabilnijih izdavačkih kuća u zemlji. Gotovo ništa bila je jedna od tvorevina koje su stasale na humusu samoupravnog socijalizma; tu su se tiskali doktorati egzegetâ radničkog pokreta, monografije zaslužnih umjetnika, glasački listići i slično. Jednog je dana zaposlenima objavljeno da je došlo do promjene u vlasničkoj strukturi, a nekoliko dana kasnije da više nisu zaposleni. Zadržao se samo direktor; uskoro se i on povukao u mirovinu, ali je svih tih godina navraćao, jednom mjesečno, naplaćivati svoje tajanstvene zasluge za uzlet poduzeća, šuškalo se o bliskosti mu s državnim povjerenstvom za udžbenike, ali bez ikakva materijalnog pokrića.

Trebalo je, dakako, imati nekakve udžbenike; Gazda je otkupio prava na one koje je povjerenstvo odbacilo, zatim ipak prihvatilo. Trebalo je i novca da ih se tiska; Gazda je poznavao neke sjajne ljude u banci koja se ubrzo nakon osnutka, i otvaranja velikodušnih kreditnih linija, rasplinula. Trebalo se, nadasve, opremiti vrijednim suradnicima; prebirući po suparničkim firmama, pokazao je majstorstvo u uvjeravanju da je kod njega bolje, zatim da je drugdje gore, zatim da ako ti nećeš, ima ih na bacanje koji hoće. Svoje vrhunske rezultate ostvario je upravo u području obaranja cijene rada; znao je filigranski odvagnuti kako malo smije platiti nečiju uslugu a da taj to ipak pristane učiniti. Samo zato što na svijetu nema dovoljno pravde izmakao mu je počasni doktorat Udruge poslodavaca.

Nikada nisam upoznao osobu koja tako prirodno, tako zdušno, tako od srca laže. Kod prosječnog, pa i naprednog lašca, zatajeno ili krivotvoreno uvijek negdje proviri, u treptaju kapaka, u milimetarskom širenju zjenica, u trzaju usana kraćem od lepeta kolibrićevih krila, ali on zna izgovoriti najprozirniju neistinu i pritom ostati plastično nasmiješen od uha do uha, kao Nicholson u ulozi Jokera, i time čak zadobiti sugovornikovu simpatiju, u najmanju ruku ostaviti ga bez riječi. U njegovu se slučaju zapravo ne radi o svjesnom izricanju suprotnosti istini; svijest mu spontano fabricira što god je primjereno trenutku, osobito ingeniozno i elokventno kad se radi o razlozima zbog kojih nešto ne može platiti ni novčića više.

Povremeno, nadobudni urednik drzne se zaustiti da je njegov samoprijegor podcijenjen. Djetinjastom autoru padne na pamet priupitati koliko je točno primjeraka njegove knjige prodano. Grotesknom prevoditelju zaleti se misao da je tarifa uvredljiva, da bi mu trebalo platiti i razmake među riječima, ili s manje od šest mjeseci kašnjenja, da mu pripada postotak od obnovljenih izdanja. No i nakon što napasnik položi oružje on ga nastavlja satirati argumentima, detaljno mu i beskrajno objašnjavati kakav je zločin njegov zahtjev, kolika ugroza integriteta poduzeća, digniteta nakladničke struke, boljitka svekolike društvene zajednice; zar on ne uviđa, sebičnjak, da bi popuštanje pojedinačnoj nerazumnosti bio inicijalni kamenčić lavine koja visi nad jedva propupalom izdavačkom biljčicom? Da bi potom nahrupili njemu slični, ravnodušni ako zbog njihove pohlepe dijete ostane bez slikovnice, samohrana majka bez doplatka, dragovoljac Domovinskog rata bez antidepresiva. I naravno da će se prznica pokajati, odreći honorara, pitati smije li pozajmicom pomoći kuću.

Bilo zbog te ili kojih drugih kvaliteta, imenovan je pomoćnikom ministra kulture za sektor nakladništva i pisane baštine. To mu nije bitno promijenilo radnu rutinu; ministarsko poslanje obavljao je uglavnom iz svojeg ureda. Promijenio se, međutim, imidž poduzeća: naša su izdanja postala raskošnijima, kao i naše promocije. One su ubrzo izrasle u prvorazredne kulturne događaje, epicentre glamoura koji je preplavio zemlju. Ne pojavljivati se na njima bilo je suicidalno za svakoga tko drži do svoje književničke stature; svakom pretendentu intelektualne elite to je donosilo marginalizaciju, egzil, anihilaciju. Od potonuća u zaborav, u duboku prošlost, mogao te privremeno spasiti jedino objektiv tiražnog fotografa, ako te pomiluje u trenu kad nazdravljaš s gradonačelnikom, s povjesničarem umjetnosti, s plastičnim kirurgom, nakon predstavljanja Enciklopedije gljiva, ili eseja O čemu razmišlja moj pas?

Pokorivši tržište školske knjige, Gazdin se nemirni duh bio najprije poduhvatio literature najdragocjenije naciji tih poratnih godina: ezoterike, astrologije, psihološke samopomoći, priručnika za stjecanje prvog milijuna kao i useljeničkih viza za prekooceanske zemlje. Bilo je to razdoblje istinskog procvata; naše su se knjige kupovale makar umjesto kruha. I svaka je, na predzadnjoj stranici, Ministarstvu kulture zahvaljivala na donaciji.

Gazda se ipak odrekao političke karijere, te je višak kreativne energije preusmjerio na djelovanje u državnom povjerenstvu za potporu nakladništvu i otkup knjiga. To je donijelo još dašak vjetra našim ionako napetim jedrima; biblioteke su se granale, katalozi su cvjetali. Troškovi tiskanja – u našoj tiskari – dosezali su fabulozne iznose, ali povjerenstvu to nije smetalo, a ni knjižnicama koje su naručivale.

Istodobno, kuća se više posvetila lijepoj književnosti, nadasve domaćim umjetnicima. Dakako, s domoljubnim motivom, ali i zato što njihova djela nije trebalo prevoditi ni otkupljivati od stranih izdavača. Mnoge nije trebalo ni plaćati, jer im je vrhunac aspiracija bio ugledati svoje ime na koricama, u boljem slučaju s fotografijom u boji. Mnogi su, štoviše, bili spremni za to sami platiti, ili su pronašli pokrovitelja, u supružniku, u jednom od uspješnih hrvatskih poduzeća, u župnom uredu. No državna je skrb stubokom promijenila situaciju; uskoro nije bio problem tiskati knjigu, nego pronaći dovoljno autora da se oplemeni sva potpora koju je povjerenstvo poklanjalo nakladnicima.

Tu je presudnu ulogu odigrao naš Glavni Urednik. Većinu suradnika Gazda je stekao gotove, ubirući najzrelije plodove tuđih stabala; njega je, dopustimo malo lirizma, vlastitim rukama oblikovao od blata. Zacijelo ni ne sanjajući da bi mogao biti predodređen za tako zvjezdanu putanju, GU je iz svojega malog grada došao ne bi li studirao elektrotehniku. Slaba struja, to je budućnost, još ga je u djetinjstvu savjetovao otac, monter visokonaponskih postrojenja, uoči svoje pogibije od jake. Nema sumnje da je GU u Gazdi pronašao zamjenskog oca; on ga je više usvojio nego uposlio, kao skladištara, kad se pokazalo da elektrotehnika neće ići. U skladištu se odlično snašao, ali nije dugo ostao, jer Gazda je osjetio da mu je domet veći. GU je stasao zajedno s kućom; ukorak s njezinom nadogradnjom, munjevito, rasle su njegove odgovornosti, a i samopouzdanje. A i samopoštovanje.

GU je, uostalom, bilo što osim nekultiviran. Od malih je nogu gutao knjige, kradom od oca, potkradajući slabu struju. I u zreloj je dobi to nastavio raditi, nezasitno, kao što drugi u sebe trpaju čips, ili si stišću prišteve. Nekima glad za znanjem održava vanjska prisila, naprimjer znanstvene ustanove koja ih plaća, da budu gladni; on je ima u sebi, točnije ona ima njega, čvrsto u rukama. Neki čitaju s očiglednim užitkom, i rado pričaju o knjigama; što on pročita, propadne kao u grob, ni riječ neće reći ako baš ne mora, i kao da ga goni ubilački nagon, da što više knjiga likvidira.

Možda bi GU bio razvio neku vrst života kakav smatraju normalnim da ga ne kolje ta ovisnost, da mu svaki trenutak otkinut od čitanja ne izaziva neurozu, zajedno s paranojom da mu je nešto promaklo, da će mu detektirati skandaloznu neobaviještenost.

GU stanuje u iznajmljenoj garsonijeri kraj glavnog kolodvora. Skromnoj, ali u njegovim očima ni po čemu različitoj od vile s bazenom; tuđe pak oči tu ne ulaze. Opremljena je i kuhinjskim uređajima, suvišnim, jer on se hrani uglavnom pizzama, iz kartonskih kutija koje dođu na vrata. S kolodvora putuje u svoj mali grad, u posjet majci. Što je rjeđe moguće, ali opet je Božić, opet je Uskrs, opet je očeva godišnjica. Majka dosta teško sagledava obim sinovog uspjeha, i svaki put mora, mora, uzdahnuti za unucima. Ali sasvim mu je oprostila slabu struju. Iz novina izrezuje svaki članak koji spominje sinovo ime, pokazuje ga susjedima. I on im se osobno mora svaki put pokazati, u smrdljivoj kuhinji tete Mice jesti salenjake, slušati kakve mu ljubavne pustolovine obećaje talog u šalici, što je novoga s divertikulama ujke Miće.

You don’t grow up in a small town, kazuje jedna pjesmica, you grow down in a small town. GU juri natrag u malo veći grad, koji se od svoje malenosti liječi nadograđujući se stotinama tisuća GUova. Čim sjedne u vlak, otrese sa sebe čađavi prah tog polusvijeta, i osjeti neizmjerno olakšanje. Čestita si što je preživio taj vikend i za nagradu sljedeći pomiče u nedogled. Ne vjeruje da se mogao roditi u toj pripizdini. Pogani jezik kojim međusobno opći gamad u kupeu, ne razumije.

Njegov jezik, jedini koji razumije, jezik je Književnosti. Drugu hranu ne podnosi njegov organizam; od čiste Književnosti satkano mu je biće. Sâm je ne piše, ali za nju čini i više od toga: papire što mu prispijevaju u ruke, žalosne, masne, promiče u taj plemeniti predmet, Knjigu; spodobe koje bauljaju bespućima anonimnosti pretvara u Pisce. Pisac se ne rađa, Piscem se postaje; ako Providnost pošalje Urednika. Ne bilo kakvog, razumije se, već onoga koji će znati iz kapi literarnosti izmusti slap. Makar jednokratan, barem štrcaj književnoga genija, toliko da Izumitelj njime zabljesne masu, da ga ovjekovječi u prikazu na poleđini, zajedno s prikazom vlastita vizionarstva. A u tom umijeću GU nadmašuje sve svoje kolege; i drugima uspijeva od polupismenih stvoriti literarne zvijezde, ali on je alkemičar.

Prepoznatljivi, jedinstveni profil kuće upravo je on stvorio, nezajažljivom borbom protiv malograđanstva i provincijalizma. To je odlika koju najradije hvali kod svojih autora, na poleđinama knjiga i kad mu god stave mikrofon pred usta: što progone malograđansko-provincijalnu estetiku i moral. To ujedno najradije osuđuje kod drugih: što se valjaju u toj kaljuži. Nažalost, ovi su potonji daleko brojniji, zapravo je u ponudi zastupljen gotovo isključivo taj tip proznog stvaratelja, uz još jedan, jednako mu odiozan: akademsko-hermetični. Koji nastavlja postojati premda nikome ne treba, premda nitko ne želi čuti za njega. A GU mora proizvoditi one prave, dovoljno brojne za žetvu državnih potpora, i popunjavanje kulturnih statistika. To znači za njima kopati, kopati, po rukopisima koji pristižu na stol, i povremeno uzviknuti Eto Čovjeka! Kud puklo da puklo.

Nažalost, GUovo umijeće laganja daleko je od Gazdinog. Nažalost, povremeno ga ipak treba demonstrirati na promocijama, i opet nažalost, na neke od njih šalju i kamere. U GUovim očima nema mjesta sumnji u vlastitu kompetenciju, tankoćutnost, kritičku oštrinu; no druga je stvar to javno artikulirati. Riječi mu ne dolaze lako, i još se teže pristaju međusobno povezivati; s tim se problemom nosi mumljajući ih i rastežući kao žvakaću, praznine krateći brojnim poštapalicama, gradeći tako duge rečenice da im već oko sredine zaboravi početak. Problemi počinju već kod autorova imena; ako se zove Kravar – premda je knjiga na stolu, premda je na GUovom licu zamjetan napor koncentracije – tijekom promocije postajat će Kramar, Bravar, Govedarica, Krvavica. GU će upozoriti na njegovu izuzetnost u kontekstu dominantnih tendencija, svima poznatih, što isključuje potrebu da ih se opisuje. Njegov će stil svakako istaknuti kao jedinstven, no bez argumenata, jer njima bi uvrijedio aksiomatsku nepokolebljivost tvrdnje. Sadržaj knjige, dakako, pripada čitatelju, i GU će ga brižno čuvati profanacije, ni najmanjom naznakom ne otkrivajući o čemu se radi. Neizostavno, krunski argument apologije bit će autorov otpor malograđanstvu, provincijalizmu, akademizmu, itd. Preostaje još poentirati superlativima; to je tren koji su čekali novinari, sad vrijedno zapisuju, te će sutradan osvanuti još jedan najdarovitiji, najperspektivniji, najintrigantniji, najznačajniji. Još jedan dokaz da nam književnost nimalo ne zaostaje za Europom.

Ima i zlih ljudi. Neki kao da se ne bave ničime drugim osim što vrebaju GUove gafove, ekstravagantne teze, gramatičke greške, kao i raznovrsne propuste koje našim knjigama daju specifičan, neophodan šarm, kao grožđice štrudli; neki se spuštaju tako duboko u neukus, u moralno blato, da ih popisuju i razvlače po novinama. Patnja koju GU zbog toga trpi može se samo naslutiti po boji njegova lica kad mu pokažu članak, i po silini kojom za sobom zalupi vrata. Potom ga još čeka da podmetne leđa Gazdinu gnjevu, kao i u svim drugim slučajevima kad ovom nešto pokvari raspoloženje. Drugi bi se davno slomili, od srama promijenili struku, ime, kontinent; GU je u stanju podnijeti više od najizdržljivijeg boksača, i zadivljujuće se brzo oporavlja. Nema bruke niti poniženja nakon kojih neće ustati i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Nijedan udarac ne ostavlja traga na njegovu entuzijazmu. Ni javnim nastupima, ni knjigama koje uređuje.

Do kraja svojeg radnog vijeka barem je dva-tri puta ovjenčan državnom nagradom kao urednik godine. Jedan je od osnivača, i dugogodišnji predsjednik HDGU-a. Kad se Gazda povukao u mirovinu, prepustio mu je upravljanje ne samo izdavačkom djelatnošću nego i ogrankom auto-dijelova. Pri otvaranju Gazdine oporuke, tek je slabovidne iznenadilo što je GU naveden kao jedini nasljednik imovine. Šteta što ga je tako rano, i to nepun mjesec prije no što mu je jedna od lektorica rodila sina, odnio melanom. Doživio je upravo fenomenalnu starost, s obzirom na bespoštedno izgaranje na poslu; a da mu je u trideset petoj, s uvidom u sve što će doživjeti u preostalih trideset pet, umjesto njih ponuđeno nekoliko dana istinskog postojanja, istog bi trena prihvatio. Ali takve se mogućnosti izbora ne nude.

Uostalom, istinsko postojanje, GU je čuo za njega (čak je gotovo bio povjerovao da se nalazi u književnosti), ali bi li ga znao prepoznati? A opet, treba li mu stavljati na dušu ako ga ne prepoznaje ni u jednom od dostupnih proizvoda ljudske zajednice, ni u jednom od gospodarski održivih i marketinškim ingenioznostima poduprtih vidova zemaljskog trajanja? Tko god bi se udubio u to pitanje, neizbježno bi se poklonio njegovom idealizmu, žrtvi, dimenzijama njegove tragedije; ali koliko je među nama ostalo takvih koji se u nešto udubljuju, koji se još sjećaju ikakva praktičnog značenja sintagme udubiti se?

Osobno, da je i bilo prostora, u svojih se devet godina ne bih bio daleko uspeo u hijerarhiji poduzeća; nedostajali su mi ti presudni elementi, idealizam i entuzijazam. Prvih sam se godina iskreno trudio opravdati ukazano povjerenje: to je uglavnom značilo popravljati, kako najbolje znam, unutar tijesnih granica dopuštenog, tekstove koje su mi stavljali na stol. Vlastite nisam ni tada ni ranije osjećao potrebu proizvoditi. Na milijarde već ispisanih otkako je čovječanstva svakodnevno se, po svim meridijanima i paralelama i dijagonalama, talože novi i novi. Sâma ta misao strahovito je naporna; o čemu točno, i s kojim ciljem, nešto dodavati? Ali što god mi je stizalo na stol nije trebalo iščupati iz ništavila, preko praga prenijeti u odaje suvišnosti; netko je već bio skupio dovoljno samoljublja da to počini, rezultat se kočoperio preda mnom, prekrasno ovozeman, eklatantno nepobitan, i ja bih ga grabio kao dragocjeno uporište, kao možda posljednju relikviju čvrstog svijeta u potopu neodređenosti, razobličenja, rasplinuća. Očaja, koji je jedva dočekao da se prestane skrivati pod drugim imenima, kojem ubrzo više nisu trebali izgovori da se pokaže, u punom sjaju.

Mukli, bezrazložni, kad se zbroji sve što čovjeku padne na pamet i dalje neobjašnjivi, i utoliko razorniji očaj. Čim sam osigurao mjesto u zajednici djelotvornih građana. Čim je dovršeno moje pokapanje u taj užasno stvarni svijet.

Neko vrijeme, bedemi rukopisâ uspijevali su očaj održati na udaljenosti. Pod njima, živio sam kao u stakleniku. Hibernirao ispod papirnih membrana. Kroz njih, svemir sam promatrao odozdo; negdje daleko, širio se u neizvjesni, uzbudljivi beskraj, a meni je pripadalo da mu održavam sitne dijelove. Rečenične zglobove, raspored slova, zareze. Da pritežem gdje se klimaju i fino im štimam tiktakanje. Volio sam tekstovima biti mehaničar. Pogled fokusirati na što sitnije parcele svijeta. Na njegove pisane okamine. Usred posvemašnje ekspanzije, dok su kontinenti zaokupljeni sudaranjem i pustolovu se nude još neotkrivene galaksije, prebirati po papirnim fosilima. Povećalom, mikroskopom im razgledavati teksturu. Rado bih svako pojedino slovo bio rastavio na atome i neograničeno meditirao nad molekularnim zavrzlamama. Nedodirljiv, i sâm na putu rasplinuća u subatomski zaborav, iza natpisa Work in progress. Do not disturb.

Ali atmosfera u poduzeću više je nalikovala košnici pod opsadom osa; sve, baš sve je kasnilo, i krivnja zbog toga neprestano je visjela u zraku poput napete giljotine, raspirujući histeriju i kaos, međusobne optužbe i prijetnje; neprestano se tragalo za izgubljenom disketom, kuvertom, barem upaljačem, i to je katkad mobiliziralo ukupni personal; novi su rukopisi stizali kao na traci, jedan drugome dahćući za vrat. Ukratko, prilike nisu bile sklone meditaciji; od mene su se očekivali korektorski rezultati. S druge strane, nije mi dugo trebalo da shvatim kako se rezultat postiže izjavom da je tekst zreo za tiskanje. Ne samo da nitko nije provjeravao na kolikom je trudu utemeljena ta izjava. Ne samo da nije postojala instanca sposobna izmjeriti vrijednost tog truda. Nego je bilo štetno, pa i opasno, ispravljati tuđi rad. Čak i u slučajevima nedvojbenih grešaka. Čak i kradom. Jer to bi se prije ili kasnije doznalo. Jer svakome je njegova greška draža od tuđeg ispravka. To je značilo izazivati bijes i stvarati neprijatelje, žedne osvete. Neprijateljem je postajao pisac kojem si popunio pukotine u materinjem za niže razrede osnovne škole, jer zapravo se radilo o stilskim piruetama. Prevoditelj koji je dao krila mašti kad nešto nije razumio, s nadom da neće niti itko drugi. Lektor koji je gramatičkoj normi spokojno žrtvovao smisao, zdravi razum, i koji će, zakleti pravovjernik Propisa, opāsan redenicima rječnikâ, bilo koju vrstu bezumlja braniti kao rođenu nejač.

Stoga sam sav trud posvetio promicanju uzajamnog uvažavanja i prijateljstva. Što god bi dotaknula lektorska ruka, smatrao sam besprijekornim. Nisam nalazio potrebu denuncirati prevoditelja koji bi zaboravio da nije autor originala. Jedan je bez ustezanja dodavao misli koje, prema njegovom uvjerenju, nedostaju. Drugi je u fusnotama bilježio svoje asocijacije, ili osobito zanimljive zgode iz svakodnevice. Treći je prijevodima prilagao ispriku zbog zacijelo gdjekoje ispuštene rečenice, jer kronične glavobolje glođu mu koncentraciju. Jedna je gospođa istodobno radila na nekoliko prijevoda, te ih je znala pobrkati; u enciklopediji suvremene arhitekture našli su se ulomci teološke rasprave. Zašto ne, kad je sve sadržano u svemu. S njima ili bez, bio sam prilično siguran da svijet neće osjetiti razliku, te sam samo provjerio jesu li svi zarezi na broju. I svaki je takav slučaj potvrdio očekivano, nijedan se čitatelj nije požalio.

Žalili su se, međutim, domaći Književnici. Jer smo upropastili njihovu knjigu; samo je zbog našega sramotnog nemara prodano ukupno sedamnaest primjeraka. Jer su kritičari baš nju izabrali za liječenje svojih frustracija. Jer im je neki idiot, evidentno nepismen, preoteo nagradu. Jer ih ne zovu u talk-show premda su je dobili, i jer se cjelokupno okruženje ponaša kao da ga se to ne tiče, kao da je to ništa. Jer su im izrezali izjavu koja jednom zauvijek raskrinkava sve to licemjerje i laž. Jer su im politički komesari spriječili proboj u inozemstvo. Jer im još nisu tiskana sabrana djela, u kožnom ovitku impregniranom protiv starenja. Jer im u zavičaju još nije podignut spomenik. Jer su u stvaralačkoj krizi, dugogodišnjoj, te uredništvo nazivaju bez određena razloga, da prekrate vrijeme do sljedeće plime nadahnuća. Jer smo se zločinački ponijeli prema njihovu rukopisu, a zbog čega, ha, zašto samo za njega nema mjesta među svim sranjima koja smo objavili?

Malena je naša zemlja. Ali se može podičiti brojem Književnika. Po pitanju brojnosti, njihove se udruge nemaju čega sramiti pred telefonskim imenikom. Povrh toga, neki su iznjedrili i po nekoliko knjiga. Nije da te knjige itko čita, ali se o njima rado govori, ako su plodonosne za dokazivanje autorove maloumnosti, prostaštva, izdaje nacionalnih interesa ili još daljesežnijih zala.

Pokazalo se da je moj najveći dar, moj najdragocjeniji doprinos poduzeću, upravo u domeni komunikacije s Književnicima i ostalim nam kooperantima. Nešto u meni potiče čak i nepoznate da mi se povjeravaju, da mi pričaju svoju intimu; naši su suradnici to prepoznavali. Bez obzira jesu li tražili ili bili dužni, situaciju su najradije iznosili baš meni, često u paketu s iscrpnom genezom i nuspojavama, što je preuzelo veći dio mojeg radnog vremena.

U poduzeću ih se zvalo pacijentima. Netko je, u naletu duhovitosti, jednog pacijenta prespojio meni, bez najave, usred priče o prijevodu, zakašnjelom ali gotovo dovršenom, koji su provalnici odnijeli zajedno s kompjuterom. Ubrzo se svakoga od takvih, čim bi se predstavio, rutinski spajalo meni.

Moja pitomost, savitljivost, prema potrebi prerasta u servilnost; nisam ponosan na to, ali nisam ni prekidao što god su smatrali potrebnim ispričati mi. Nekima je od telefoniranja bilo draže doći k nama, posaditi se u fotelju, pa izlagati, katkad satima, između kojih se sve poslova raspinju da prehrane obitelj plus djecu iz prošlog braka, da ljubavnici priušte liposukciju, ne bi li slomili nesanicu. Od kakvih se točno kamenčića sastoji mozaik njihove depresije. Kako trenutno kotiraju dionice njihove jetre, koju su šarlatani već dvaput otpisali. Neki su u ormaru za registratore imali svoju bocu, a u njoj je stanovao desetljećima njegovani jal zbog članka koji im je na samom početku, još prije istinskog početka, ruinirao karijeru. Nikad preboljena romansa s ruskom ljepoticom, koja je trajala koliko i simpozij o postmodernizmu, na obali Bajkalskog jezera, ili Balatonskog, ili je to bilo u Bratislavi? Veličanstvena brazilska epizoda poezije uživo, u kojoj su se, od ovacija njihovim stihovima, tresle tribine prepune Maracane.

Neki su rastvarali novine i satirski nasmiješeni, zadivljeni vlastitom lucidnošću, vrckavošću svojeg duha, odavali se strasti seciranja i glosiranja. Nekima je kurtoazna maska vrlo neuspješno skrivala da su došli izmusti koju informaciju o svojim konkurentima i neprijateljima, iskopati trag zavjere, zakulisnih rabota od kojih stradaju. Neki su, kad ih više nitko nije percipirao, ostajali sjediti kao voštane figure, prekriženih ruku, s nadurenom usnom, kao neuspjele dekoracije ljute na svojeg autora.

Treba priznati, unatoč stresu, povremenim iskricama i pokazivanjima zuba, kod nas je bilo ugodno, bilo je sadržajno; čovjek je tu rado provodio vrijeme. Uvijek se našao koji skandal iz života drugih nakladnika, otkriveni lopovluk, javni debakl, barem šaka blata na nečijem licu. U kolegama nikad nije uzmanjkalo pritajenih bolesti, kućnih tragedija, simptoma dostojnih elaboriranja dijagnoze. Vladao je obiteljski duh uzajamne skrbi. Problemi vezani uz držanje kućnih ljubimaca i djece rješavali su se po radnim skupinama. Ako je koja kolegica došla s menstruacijom, ili joj menstruacija nije došla u zakazani dan, to su svi znali do prve jutarnje kave. Što god je zanimljivo netko rekao na telefonu, gotovo se simultano prepričavalo u drugom krilu zgrade.

Živopisnosti je doprinosio kako je tko znao. Neke su kolegice među sobom razvile osebujnu humoristiku koja se sastojala u oponašanju dječjeg govora; piskutavim glasovima, tepajući, izgovarajući l umjesto r, dozivale su se s kraja na kraj hodnika, uglavnom bez razloga, još češće ako bi ih zamolili da prestanu, ili bi eksplodirala nečija razdraženost. Kolega za stolom do mojeg svakodnevno je barem jednom preslušao istu kazetu omiljenog mu izvođača zabavnih melodija; naravno da su mu je ukrali, ali već sljedećeg jutra donio je novu; naravno da su mu pokvarili kazetofon, otad ga je nosio sa sobom. Drugom je kolegi tiha strast, kad u sobi ostane sam, ispustiti vjetar. Događalo se da u sobu netko uđe prebrzo post factum; to bi stvorilo obostranu nelagodu, njega oblilo crvenilom. Ali nije sprečavalo recidive.

Ma koliko oprezan da ništa ne plati previše, Gazda bi rado potrošio na zadovoljstvo svoje proširene obitelji. U najmanju ruku, trudio se stimulirati radni elan. Onime što je smatrao da ga treba stimulirati. To nije uključivalo frivolnosti kao što su klima-uređaji, topla voda za pranje ruku ili plaćanje prekovremenih sati, ali zato je koristio svaku prigodu da rad pretvori u veselje. Veselili smo se svakom koraku u razvoju poduzeća, okupljeni u prostoriji za sastanke nakon radnog dana, uz prigodnu gozbu. On bi naručio vino, na kanistre, pečenog odojka, katkad čak i janjetinu. Puštala se muzika, znalo se i zapjevati. Veselje je bilo propisano prešutnom radnom obavezom. Izgovoriti se, čak i bolešću svojih bližnjih, bilo je riskantno.

Jedna se od takvih prigoda otegla do večernjih sati. Trebalo je razvoziti kućama; uzeo sam dvije. Gospođu iz računovodstva, pred mirovinom, za koju se govorilo da je lezbijka, možda samo zato što živi sama. Druga je radila u marketingu, već dvije ili tri godine, toliko je bila i starija od mene; to je sve što sam o njoj znao. Nekoliko me puta okrznula pogledom koji je mogao nešto značiti, ali to me nije izdvajalo; upućivala ih je i drugima.

Poslijepodne su se bile pojavile sramežljive pahulje snijega, a sad je već padao u gustim krpama. Računovodstvo je stanovala blizu; nastavili smo polako prema adresi ove druge, u predgrađu na suprotnom kraju grada od mojeg.

Brisači su davali sve od sebe, ali zasipalo nas je s izričitom namjerom da obustavi svaki pokret. Nije se vidjelo nikoga na ulicama, tek pokoji par farova, kao zalutao. Na radiju su se nizale američke uspavanke iz pedesetih, s baršunastim glasovima i violinama.

Dok smo se primicali, u sebi sam razmotrio tu mogućnost. Nije me ničime osobito privlačila. Nosila je odjeću kakvu su vjerojatno preporučivali ženski časopisi, ali na njoj je redovito izgledala pogrešno. Usne su joj uvijek bile jarko namazane, s učinkom znaka upozorenja. Govorila je preglasno i smijala se nekako umjetno, u čudnim trenucima, kao da štuca, pokazujući procjep među gornjim jedinicama, kakve neki zasigurno smatraju šarmantnima. Putem nije prestajala popravljati kosu, čupkati je tragajući za otpalom vlasi, i svaku pronađenu najprije bi izravnala, brižljivo, namrštena čela, potom palcem i kažiprstom srolala u finu kuglicu, odložila na pod, pa ispočetka. Nagon da je zamolim da to više ne radi postajao je sve urgentniji.

Ipak, kad me pred zgradom pitala hoću li skočiti gore na kavu, rekao sam može. Umjesto da potraži ključeve, pozvonila je; otvorio je dječak, otprilike desetgodišnji. Samo da ga uspavam, rekla je. Pitao sam mogu li telefonirati.

Zapravo je trebalo razmisliti ne bih li se radije tiho izvukao. Stan je bio uredan. Čak zabrinjavajuće pedantno pospremljen, bez ijedne stvari na mjestu koje joj ne pripada, bez posuđa ostavljenog da se cijedi u sudoperu, bez traga prašine. To je prizivalo neugodne uspomene, klaustrofobiju. Otišao sam do prozora; snijeg je postao jedan od onih kojima poželiš da više nikad ne prestanu, kad im tako lijepo ide. Izgledalo je daleko prenaporno u to izaći.

Mama je na izjavu da ne znam kad ću doći, neka me ne čeka, samo prezirno frknula i spustila slušalicu, ne tražeći objašnjenje. Nek me zamete, kad se nisam znao vratiti prije tog nevremena, ona pere ruke.

Osim na poslu, viđali smo se isključivo u njezinu stanu. Šest mjeseci? Godinu dana? To je razdoblje ostalo pod snijegom. Znam samo da nijednom nismo zajedno izašli; naša veza nije bila te vrste.

Izlazio sam, međutim, s njezinim sinom. Odvodio sam ga u kino, na klizanje – prvi sam put čak i ja probao – jednom i na njegov nastup u glazbenoj školi. Svirao je fagot, vrlo nadareno, rekla je učiteljica, baš vesela što me upoznala, puno je slušala o meni. Nas dvojica smo se zaista zbližili; bio je iznimno pristojan, tih, malo plašljiv, na ulici me uzimao za ruku.

Vidio sam i njegovog oca, na fotografiji. On ga nije viđao, samo mu je čuo glas, preko telefona, na neke od svojih rođendana. Majka ga je prvi put vidjela na tom tulumu, puno se pilo, i on je kasnije tvrdio da se ničega ne sjeća. Bila je naručena za pobačaj, ali u čekaonici je najednom ustala i otišla kući. Nakon rođenja, pokazao je znak-dva dobre volje, potom se ogradio od daljnjih napora, jer da nema snage ni za vlastiti život. Studirao je filmsku režiju, izmjenično s razdobljima intenzivnog drogiranja. Koju godinu kasnije, prepoznao sam ga na televiziji, kao suautora jednog nagrađenog omnibusa. A još nekoliko kasnije, u novinama pokupljenim sa sjedišta, dok sam čekao ukrcavanje na avion koji me odnio iz zemlje: na slici ga je privodila policija, uhvaćenog u pljački mjenjačnice.

Na poslu, nitko nije znao da se viđamo. Možda se toga stidjela, možda i ne; neizgovorenim sporazumom, pretvarali smo se da nema ničega. Zašto je baš mene odabrala? Jer nisam pokazivao zainteresiranost? Moguće je da se u to vrijeme viđala i s drugima; nisam pitao. Dolazio sam k njoj kad bi me nazvala, dvije ili tri večeri u tjednu, katkad s razmacima od deset dana. Postupno, naša se veza pretvorila u neku vrstu prijateljstva. Nekih joj je večeri bilo draže ostati pri telefonskim razgovorima; na kraju, kod nje smo samo gledali televiziju. Nastavila me povremeno nazivati, ne navodeći razlog, ali čulo se da je u tim trenucima potapa samoća, da joj nestaje zraka. Vukla je sa sobom pristojnu vreću crnila, što god je bilo unutra; te stvari nismo imenovali.

Neki su razgovori bili mučni, isprekidani uzdasima i dugim prazninama; u drugima je pričala o svojim udvaračima. O jednom od kolega iz poduzeća, koji ne razumije što znači ne, premda ga je policija dvaput spriječila da noć preleži pred njezinim vratima. O jednom kojeg je upoznala preko interneta, i već joj je poslao jednosmjernu kartu do Capetowna. O onom koji joj od srednje škole na svaki rođendan pošalje buket tulipana. O sveučilišnom profesoru koji bi ženu i troje djece istog trena trampio za jednu njezinu riječ. O visokom dužnosniku Ministarstva obrane, homoseksualcu, koji joj nudi brak radi svojeg pokrića. O predsjedniku upravnog odbora, izabranom za menadžera godine, njegovoj vili s petmetarskim bananama i inzistiranju da ga seksualno zlostavlja. O uredniku crne kronike u jednom dnevnom listu, i s njim provedenim vikendom u Vancouveru. O zaljubljeniku u ekstremne sportove s kojim je doživjela balone i paragliding. Barem dio toga, siguran sam, bio je istinit.

Naša se veza definitivno završila kada je, bez najave i bez objašnjenja, u poduzeću dala otkaz. Nije me nazvala, a nisam ni ja nju.

Eto, toliko sam znao o ljubavi kad sam te upoznao.