To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec

V.

 

Unatoč preuzetoj krivnji, mama među pokore nije uključila utrnuće žene u sebi, svojeg spolnog bića. Ne želim reći da se dala u promet, niti da je pokazivala kako traži nekoga; naprotiv, njegovala je oholost što sve može sama, i neurotičnu osornost u komunikaciji. Ali kad se pojavio taj udovac, Gabrijel, i počeo sve tjesnije kružiti oko nje, nije joj trebalo dugo da popusti. Striček Gabrek, kako sam ga morao zvati, bio je službenik osiguravajućeg društva, specijalist za kasko i premije pri prometnim udesima. No zapravo ga je zanimao jedino ribolov; živio je za prigode, a to je bio gotovo svaki slobodan dan, da natrpa u auto svoj raskošni, sofisticirani pribor te se odveze do nekakve vode, u sretnijim slučajevima udaljene desecima kilometara. Ekspedicije nisu bile uzaludne; vraćao se s punim kantama, katkad i kapitalnim primjercima. I mene je rado odvodio, previše pokornog da pokažem što o tome zaista mislim, te me s čudesnom upornošću upućivao u tajne métiera, suptilnosti izbora mamca i položaja, navikâ i psihologije pojedinih vrsta riba, itd. Mama ih je pripremala na sve zamislive načine, a on se nije propuštao diviti njezinom umijeću, najčešće riječima U ovoj se uopće ne osjeća mulj, jel da? Ako me sve do odraslosti pratio tamjan i nikotinski dim, te dvije godine s Gabrekom osebujnost duguju smradu močvarnih voda i ribljih iznutrica.

Bilo mi je dvanaest kad smo se preselili k njemu, nakon što je mjesecima navraćao, sa svojim širokim osmjesima, odijelom s prslukom i iglom za kravatu, nauljene kose. Moju bi obično protrljao u znak simpatije, iz džepa izvadio vrećicu bombona, čak me jednom pokušao uzeti na koljena. Nikad nisam volio bombone, ali Mačka je. Kad je mama već bila isprošena, Mačka je iskrsla kao kamen smutnje, nije se uklapala u Gabrekovu viziju naše sretne obitelji; ali problem je upravo tada nestao.

Razdoblje prije njihova vjenčanja možda je jedino tijekom kojeg sam osjećao nešto nalik sreći. Bio sam otkrio knjige, kako su me daleko u stanju odnijeti, kako snažno usisati u fiktivne svjetove. Tijekom ljetnih praznika, u knjižnicu sam dolazio dvaput na dan; ujutro po dnevnu dozu, a večernja bi me do duboko u noć držala u grozničavoj budnosti i zaboravu. Ostatak sam vremena provodio na biciklu, koji je postajao Don Quijoteov Rocinante, Orijent-ekspres, parobrod na Mississipiju. Taj mali plavi bicikl vijugavih kotača, spašen starog željeza kad ga je prerastao neki dječak iz susjedstva, gurao sam uz najstrmije ulice naše četvrti, zbog nenadmašivog osjećaja koji je donosilo sjuriti se dolje, dodajući brzini okretanjem pedala, i pritom nastojeći nadmašiti vlastiti rekord, još malo dulje izdržati zatvorenih očiju.

Satima sam krstario ulicama punim sablasti i pogibeljnih zamki, samotni jahač osvetnik. Otkako su počele Gabrekove posjete, gle kopernikanskog obrata, kod mame je nestala opsjednutost mojim ponašanjem, našlo se razumijevanja za izbivanja iz kuće. Rado sam vozio i ograđenim prostorom psihijatrijske bolnice po kojoj je poznat naš dio grada. Moglo se bez pitanja šmugnuti kraj portira, pa se bezbrižno kotrljati pod krošnjama starih kestena. A i popričati s pacijentima koji su tuda šetali u prugastim pidžamama, s noge na nogu, ruku prekriženih za leđima, ili pak razmahanih zrakom u živoj raspravi s unutrašnjim glasovima. Mnogi su od njih bili željni razgovora, i priključivali mi se kad bih zastao da predahnem i sanjarim na klupi, ili kod bazenčića sa zlatnim ribicama; tu sam čuo neke od najzanimljivijih životnih priča.

Zvjezdanu sam ja prišao, kad sam prikupio hrabrosti, da pogledam što crta. Dan za danom sam ga nalazio na istoj klupi, zaokupljenog papirom na koljenima kao da ništa drugo ne postoji, tako visokog da sam bio uvjeren kako se radi o nekoj vrsti diva, malo pogrbljenog jer sve je od njega zahtijevalo da se umanji, guste sijede kose na gotovo još dječačkom licu, oblikovane nekako ženski, golemih ruku ali izuzetno finih, njegovanih, s dugačkim noktima na oba mala prsta. Dobrodušnog diva, jer uvijek se smiješio, otkrivajući lijepe zube, no s toliko sjete, tako prelazne, da bih je dio svaki put odnio kući i bez riječi se zatvorio u svoju sobu. Jasno se sjećam mirisa cvijeća kojim je odisao. Stanare bolnice je u pravilu trebalo držati na pristojnoj udaljenosti; higijena u ustanovi vjerojatno nije bila među prioritetima. Ali Zvjezdan je oko sebe širio nešto proljetno, neku peludnu, slatkastu svježinu.

Ništa me u životu nije zadivilo kao njegove slike. Svaka na svoj način, prikazivale su žive labirinte. Vrvjele su od zbivanja, gusto zbijenih, prepletenih pokreta, sudaranja, prelamanja, preobrazbi. Od ruba do ruba, bez ijedne prazne točke, prekrivale su ih minuciozne šare, kaligrafske vitice, arabeske, međusobno se presijecajući, stapajući, ponirući jedna u drugu, nestajući negdje u dubini, mjestimično tvoreći bizarne figure, u nevjerojatnim, čudesnim kombinacijama boja. Izbliza se nije dalo prepoznati ništa od zemaljskog svijeta. Ali kad sam se odmaknuo, na svoj dječji način, ne shvaćajući o čemu se radi, osjetio sam blaženstvo, apsolutnu mirnoću kojom su zračile. Ni danas ne bih znao ocijeniti likovnu vrijednost tih slika, ali jedno sam siguran: nisam vidio ništa ljepše.

Ranije, rado mi je ispričao, bio je atomski fizičar; čudo od studenta kojem su nudili karijeru u inozemstvu, a on ju je odgađao zbog djevojke, izgarajući od ljubavi čekao je da se odluči. Do dana kad je jednostavno izjavila da je odgovor ne. I nikakvo ispitivanje nije donijelo odgovor kamo je sve nestalo preko noći, sva toplina, prepletenost duša, nepojmljivi trenuci nježnosti; kako je moguće da su mu najednom uzeli jedino zbog čega živi. Kakva fizika! Htio je jedino nju, cijelo svoje biće posvetiti isključivo njezinoj sreći. Danima ju je nazivao, molio i plakao, obećavao bezgranične žrtve i prijetio samoubojstvom, i sve je to samo dodavalo njezinoj odlučnosti kao i iritaciji.

Način na koji je to opisao rekonstruiram, ali kraj priče pamtim od riječi do riječi. Pristala je na još jedan sastanak, pod njezinim  uvjetima, na lokalnom nogometnom igralištu. Dočekala ga je na središtu terena, s riječima Vidiš tu, točno tu gdje sad stojiš, poševila sam se s pola juniorske momčadi. I pritom tako svršavala da mi se mozak skoro rasprsnuo, ako uopće možeš shvatiti o čemu pričam. Jel sad u redu? Jel to dosta da me pustiš na miru?

Bilo je dosta; okrenuo se i pošao. Ne zna kamo, ni koliko je otada prošlo. Sljedeće čega se sjeća je bolnica. O njoj je imao samo pohvalnih riječi; svi su ljubazni, hrana je u redu, roditelji ga često posjećuju, donose mu papira i pribora za slikanje koliko poželi. Tek je ovdje osjetio potrebu za tim, ali više nije prestajao, od jutra do gašenja svjetla. Ipak, kad smo se vratili kući godinu dana nakon selidbe, od Zvjezdana nije ostalo ni traga, i više nisam čuo za njega.

Ne znam što bih izdvojio iz te godine. U novoj se školi ni s kim nisam zbližio. Kod kuće se nije događalo ništa zanimljivo; mamu je privremeno napustila histerija, i kao da je najednom pribrala svoje niti. S Gabrekom se, barem je tako izgledalo, slagala fantastično; ne pamtim nijednu svađu, čak ni povišen ton. U stanu je vladao izniman mir, utoliko više što Gabrek nije dopuštao ni televiziju ni radio. Nije da su mi ti sadržaji nedostajali, ali sâma zabrana je tišinu zgušnjavala u nešto morbidno. Vanjski svijet on je konzumirao samo otisnut na papiru; većinu vremena provodio je čitajući novine u fotelji. Pritom se, osim šuškanja listova, čulo i njegovo coktanje jezikom, poput sata koji u ritmu vlastitih inspiracija ističe posebno značajne sekunde, što je jednom jamačno bila zamjena za zubnu četkicu, ali je s vremenom preraslo u ekspresivno sredstvo širokog spektra, od povlađivanja do začuđenosti ili pak gnušanja nad štivom. Bio je blage naravi, gotovo uvijek dobre volje i mami na usluzi, ali čim bi ga pustila na miru hvatao se novina i u njih propadao kao u provaliju, ostavljajući za sobom samo coktanje. Tog dana kad mi je mama bez ikakva objašnjenja rekla da spakiram stvari, pogled je podigao tek kad su se kutije nagomilale u predsoblju.

Bilo je ipak nešto fatalno u njemu, jer sljedeće godine mama me izvijestila da se ponovno selimo, na sva pitanja sliježući ramenima. Prvi put bilo je ljeto a sad je trajala nastava, pa je to izazvalo određene komplikacije kao i logične komentare, mojim razrednim kolegama kao i susjedima, koje je još više razveselilo kad smo se vratili, za nepunih mjesec dana, na potpuno jednak način. No dobra je strana što se Gabrek nakon toga više nije pojavljivao.

U međuvremenu, kuća je propadala. Usred zime, zatekli smo je u žalosnu stanju, zidova zelenih od vlage, dubinski i dugoročno ohlađenu, punu rupa, uginulih muha, mišjeg izmeta i nezamislivih mirisa, kojima kao da nam je poručivala kako ocjenjuje posvećenu joj brigu, ili možda ukupnost našeg iznutra sagledanog postojanja. Mama je inače izuzetno mnogo držala do čistoće i reda; jednom sam je, u gluho doba noći, pronašao u kupaonici kako četkicom za zube pokušava nešto istjerati iz fuga među pločicama, i pritom je tako škrgutala da sam se od straha vratio u krevet. Od ranog sam djetinjstva za sobom vukao osjećaj krivnje zbog tobožnje neurednosti, koja je u maminim očima predskazivala moju delinkvenciju, put izvjesnog rasapa i potonuća, premda sam od straha da je ne razdražim zapravo stekao pedantnost na korak od patologije, netrpeljivost prema onome što vole nazivati kreativnim neredom, prema svemu što, nedovršeno i napušteno, ostaje visjeti u zraku, uključujući zabludjele zametke misli; drugim riječima, starmalu opsjednutost redom dostojnu rođenih knjigovođa. Nakon te druge ekskurzije, međutim, stvari su dugo ostale u kutijama, možda u očekivanju još jednog putovanja u suprotnom smjeru, vjerojatnije ipak zbog najednom preteškog besmisla nastojanja da ih se drži na ispravnom mjestu.

Kuća nam je oboma bila uteg na duši. U početku sama a kasnije uz moju pomoć, mama se herojski opirala njezinom urušavanju, što ipak nije urodilo nikakvim trajnim rješenjem. Kuća je, kao i naša egzistencija, bila podignuta na preslabim temeljima. Sve ostalo, pukotine, prokišnjavanja i nikad izgovorena ali vjerodostojna primisao da će nam se krov, materijalni kao i metaforički, stropoštati na glavu, bile su neizbježne posljedice. Onaj kojeg se nije smjelo imenovati – kao i njegov nebeski arhe-predak, kad je riječ o kolektivnoj građevini – izgradio ju je na brzinu, bez građevinske dozvole i s uvjerenjem u vlastiti prirođeni dar za arhitekturu, a radnici su, prema maminoj tvrdnji, dio materijala upotrijebili u sebi korisnije svrhe. Bez dokumentacije, kuća nije mogla biti upisana u općinske knjige pa formalno nije ni postojala; konkretno, to je sprečavalo priključenje na komunalna dobra. Električni vod povučen je zahvaljujući ljubaznosti jednog susjeda, ali je nije preostalo i za vodovodnu cijev. Mama je rado ponavljala njegove riječi, Nije se rodil takav koji bi po mojem dvorištu kopal; nepotrebno je isticati da se njegovo dvorište sastojalo od hrpice šute, obrasle u korov i koprive.

Godinama sam je s prozora promatrao, premalen da preuzmem dužnost, kako nekoliko puta dnevno odlazi do crpke koja se tada još nalazila dolje uz raspelo; to smo mjesto u kvartu zvali „kod križa“. Pumpanje vode bilo je naporno i muškarcima, ali njoj je zacijelo pružalo priliku da s razapetim razmijeni koju riječ. Potom se uspinjala s punim kantama u rukama, i među usnama prkosnom cigaretom.

Općinare je nakon rata posjetila zamisao da našu ulicu prekrste u Križni put. Ipak je prevladao uvid da je to ime previše dostojanstveno za slijepi odvojak niz koji se slijeva blato, naročito kad kiše preplave septičke jame. Ukinuli su, međutim, vodenu samoposlugu. Srećom, mama je prije toga uspjela riješiti problem; na koji način, nije htjela objasniti. Jednog su se dana pojavili radnici, prokopali kanal do ulice, preorali zidove, i voda je potekla. Puno je duže trebalo da se pokrpaju sve te rupe, godinama su propuštale propuh i prašinu. Onda se mama domogla kredita i mogao se ostvariti Projekt Unormaljenja, dovršenja svega što je u kući zjapilo. Nažalost, zapeo je prije kraja. Bilo bi sasvim oprečno maminoj prirodi da se barem u određivanju prioriteta s nekime savjetovala, pa se, naprimjer, ojačanje nosećih zidova zagubilo u korist proširenja gornjeg kata. Dobili smo i krasnu fasadu, šteta što je brzo popucala i oljuštila se. Strop u prizemlju bio je neugodno nizak, moglo ga se dotaknuti ispruženom rukom; tu se ništa nije dalo učiniti. Unutra je i ranije, zbog premalenih prozora, bilo tako mračno da je i danju trebala rasvjeta; učinak nadogradnje bila je polarna noć. Kredit je, naravno, iscurio puno brže od predviđanja. Majstori su u plaćenim zahvatima ingeniozno pronalazili neophodne podzahvate, tako da je uzmanjkalo za novo stepenište do gornjeg kata. No to je sitnica, tješio nas je gazda poduzetnik, može on pričekati, pa ljudi smo; samo neka mu damo za materijal. Radnici su istog dana srušili staro, sada slijepo stepenište. Ali sljedećeg se nisu pojavili, i na telefonskom broju iz oglasnika više se nitko nije odazvao.

Kao privremeno rješenje, na kuću smo postavili ljestve. One su se, kao i većina privremenih rješenja, pokazale dugovječnima. Mama ih je, međutim, brzo prestala koristiti, kad je izgubila ravnotežu, pala i slomila ruku. Na gornji kat ne samo da se više nije penjala; od tog je dana za nju prestao postojati.

Kad sam krenuo u četvrti srednje, odvažila se za očajnički korak: obratila se agenciji za spajanje usamljenih srca. Nakon nekoliko dvojbenih ponuda, stigao je zgoditak: njemački industrijalac u mirovini, židovskog podrijetla, imenom Jakob Steinhammer. Počelo je dopisivanje, uz posredništvo agencije, jer mama nije govorila njemački. Prvom je pismu bila priložena fotografija, prosijedog gospodina s finim brčićima i metalnim naočalama na blago povinutom nosu. Kad nas je posjetio, tri pisma kasnije, pokazalo se da slika nije baš sasvim svježa, i da je gospodin Steinhammer upoznao Alzheimera. Ali zupčanici mehanizma već su dobili zamaha; mami su se pred očima vrtjeli prizori izbavljenja.

Svedeno uglavnom na osmijehe i geste uzajamnog entuzijazma, zbližavanje nije išlo glatko. Ipak, uskoro je stigla karta u jednom smjeru, i mama nije oklijevala; bračna je ponuda uključivala da se i ja priključim mladencima, odmah nakon mature. Gospodin i gospođa Steinhammer skrasili su se u ladanjskoj kući usred miroljubivih krajolika savezne države Baden-Württemberg. Mama mi pisala gotovo svakog dana, i zadivljujuće brzo pokazala vještinu uvlačenja njemačkih izraza u rečenice, koju Ausländeri obično moraju godinama usavršavati. Oduševljeno je opisivala sve divote kuće, podni Heissung, pozlate u Batzimeru, tapete sa šumskim životinjama u prirodnoj veličini, ili pak Fruschtisch koji su imali kraj Makseitzee. Očito, bila je ogroman potencijal za asimilaciju. A i u meni, priznajem, već se probudio osjećaj da postajem Nijemcem.

Utoliko više što je uskoro sva moja odjeća imala njemačke etikete. Nijedan od komada koji su stizali u paketima, od cipela do sunčanih naočala, ne bih bio sam skinuo s police u dućanu, ali rekao sam si: to je drugačija zemlja, drugačiji ukus, treba se priviknuti. Nije ih birala ni mama nego striček Jakob, bolje upućen u domaću modu, te još važnije, u razliku između kvalitetne i bofl robe. Svaki pojedini Stück mama je iluminirala uvjeravanjem u kvalitetu tkanine, nepromočivost, ili enormnu dobit ostvarenu u nesrazmjeru plaćene cijene i stvarne vrijednosti.

On nije mogao imati djece, što je posljedica boravka u Auschwitzu, a sin, nasljednik, bio mu je neprežaljena želja. Nakon ženine smrti ostao je sam na svijetu, sve rođake izgubivši po Lagerima, zajedno s bogatstvom koje su obitelji mu donijele tvornice okvira za rudarska okna, no koje je nakon rata povratio i udvostručio zahvaljujući svojem poslovnom daru. I sad se veselio mojem dolasku, da me upiše na fakultet, razumije se takav koji će mi omogućiti da se uspnem do mjesta u upravi Firme, jer on je ostao njezin većinski dioničar.

I tek što se mama opustila, okuražila se na samostalne izlaske, dok je ulazila u samoposlugu iza ugla je izletio nekakav pomahnitali pas i poput projektila se usmjerio prema njezinoj stražnjici, kao da je samo nju tko zna otkad čekao, kao da je upravo s tom misijom poslan na Zemlju, zagrizao je nekoliko puta i jednako munjevito nestao.

Rane su relativno brzo zacijelile, ali u duši se nešto nepovratno pomaknulo. Kad su je vratili iz bolnice, više nije htjela čuti da tamo ostane. Nisu pomogle nikakve molbe ni obećanja, ni ukazivanja razlike između onog što joj se pružilo i onog čemu se želi vratiti, ni činjenica da u okolici takav slučaj nije zabilježen već desetljećima. Ovo je posljednje protumačila upravo kao gestu kojom joj je Božja ruka pokazala kamo spada. Do zadnjih je dana ostala skrušena i plaha, uvijek kao na iglama ali posve pasivna, neprestano u iščekivanju sljedećeg sudbonosnog znaka.

Nagli bljesak i još nagliji nestanak te budućnosti ipak su sitnice prema onome što se dogodilo nekoliko godina ranije, tek što smo se drugi put vratili od Gabreka. Dečko s kojim sam sjedio u klupi zvao se Božidar. Također jedinac, iz obitelji još siromašnije od moje, dosta je teško pratio gradivo; šaptao sam mu odgovore pri testovima. Izvan škole se nismo družili, ali kući smo išli istim smjerom, stoga obično zajedno. Do prvog raskrižja vodilo je stotinjak metara loše rasvijetljenog pločnika, tih snježnih dana pretvorenog u klizalište. Bilo je badnje predvečerje; prodavači jelki su kraj škole nudili ostatke zaliha u bescijenje. Odgurujući se jednom nogom, Božo je odsklizao ispred mene do sâmog ruba poprečne ulice, pa se okrenuo da me pričeka. U tom trenu, iza zgrade na uglu iskrsnula je kabina velikog kamiona, koji je za sobom teglio i prikolicu. I tek što sam dospio viknuti Pazi!, kamion je, omatajući se oko tijesnog zavoja, stražnjim dijelom pokupio Božu i smotao ga pod kotače.

To je i danas jedina prihvatljiva mi verzija događaja. Prema sudsko-medicinskoj, Božo je umro uslijed frakture lubanje, od udarca u zatiljak; nemoguće je da su ga pregazili kotači, jer bi težina prikolice, ispunjene vrećama humusa za kućno cvijeće, zgnječila dječakovo tijelo. Ja sam, međutim, istražiteljima uporno ponavljao sliku koja me još godinama pohodila, naročito usred noći: kako Božu gutaju kotači veći od njega, izbacuju ga kao krpenu lutku, te dok leži na trbuhu, širom otvorenih očiju, krv iz nosnica istječe u snijeg, zvjezdasto ga osvajajući. Sjećam se još samo čovjeka koji me drmao i vikao neka idem kući, što sam naposljetku i učinio, i dalje ne vjerujući da Božo neće zatreptati, obrisati nos i ustati.

Taj je isti čovjek, jedini očevidac, za policijski zapisnik izjavio da je nas dvojicu vidio s druge strane raskrižja, kako zajedno stojimo na rubu. To je bilo dovoljno da se školom kao i susjedstvom prošire i drugačije priče, u kojima sam Božu ja gurnuo preko ruba, ili mu u trku podmetnuo nogu. I da nam se na vratima pojavi Božin otac, izbezumljen od očaja vidljivo produbljenog alkoholom. Zašto ga skrivate, zapomagao je, proklinjao, dajte da ga ja pitam šta je bilo. Mama ga je uspjela zaustaviti na pragu i otpraviti, suzama suosjećanja koliko i odlučnošću da me zaštiti, i prijetila je svakome tko je našao prikladnim podbosti me kakvom aluzijom. Također je spriječila istražitelje da me dalje mrcvare, da me dovuku na sud kao svjedoka, a i psihijatre da mi kopaju po glavi. Sljedećih mjeseci, mnoge je noći probdjela uz moj krevet.

Božinu ulicu nikad nisam prestao zaobilaziti u širokom luku, kao ukletu. Do kraja osnovne škole, mjesto u mojoj klupi ostalo je prazno.