To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec

XVII.

Već je pravom jesenju odisalo jutro kad se izvuklo iz zarošenih trava i prostrujilo kroz hrđom dobrano nagriženu krošnju oraha, toliko uraslog u kuću da su mu grane svaki vjetar donosile unutra, mlatareći po namještaju i podove posipajući lišćem. Samoborsko gorje na obzoru još je bilo himera iza paravana od grudaste magle, u zraku je od zore zaostala drhtavica, i dolepetao je, kao uvijek u ovo doba godine, onaj daleki miris prvih školskih dana. Na prstima, da ne probudim mamu, iznio sam prtljagu i zaključao, i tek me na stepenicama probudilo stanje stvari, te me pljusnulo mišlju o relativnosti smrti, ili života; dok je mama bila tu, barem zadnjih godina, jedva sam je primjećivao, a sad mi se ustrajno ukazivala.

Želudac mi se malo stiskao od upoznavanja s tvojim ocem; odgovarati na pitanja, bila ona isljednička ili udvorna, čak i saslušati očinske preporuke, ohrabrenja, najljepše želje, unaprijed me prilično umaralo. Uz to, zbog specifičnih okolnosti, zakoračenje u tu kuću vuklo je za sobom nešto od otmice, od zakrivanja sunca ili čupanja vitalnih organa. Ipak, proteklo je glatko, bez ijedne iskrice; njegove oči, premda dirljivo vjeran duplikat tvojih, odavale su previše ugašenosti da bi mi se ozbiljnije posvetile. Jedino me, dok smo se rukovali, štrecnula slutnja da tog čovjeka vidim posljednji put, jer će vrlo skoro umrijeti, ili ću ja, ili smo već obojica, samo još nismo procesirali taj podatak.

U autu, mogla se opipati nit gdje se napinje između radosti i tjeskobe. Ruka mi je prema Karlovcu putovala u tvojem krilu a ti uz nju priljubljena, licem, grudima, i bilo je u toj blagodati i straha od utapanja, očekivanja da nahrupi poplava. Što na ljetovanje idemo nakon ljeta, jer me ni osam godina u poduzeću nije svrstalo među one koji godišnji uzmu kad im se uzima, nije smetalo; naprotiv, more je bilo još privlačnije sad kad su ga oslobodili svojeg uživanja oni zbog kojih je izmišljeno. Ali ta smo tri tjedna potpune uzajamne posvećenosti dočekali zericu prekasno, barem sam ja tako osjećao. I već otprije, da su godine čekanja u nama zatrle sposobnost da uzmemo što smo tako dugo nemali. Od svih zamislivih osjećaja, teško bi se iznašao gluplji, kukavniji, a i zloćudniji; ali ja mu se nisam znao sakriti.

Još nešto je putovalo s nama, od prethodne večeri. Ona kolegica što je radila u marketingu dok nije preko noći iščezla, iz poduzeća kao i mojeg privida života, nakon nekoliko se godina oglasila iz slušalice, i to kao da nastavlja rečenicu koju je prekinulo ključanje vode za kavu. Nova kod nje nije bilo ništa vrijedno spomena, niti je zbog mojih noviteta zvala, već ponesena idejom koja je eto baš na taj dan zabljesnula i kao kometa se usmjerila prema mojoj krhkoj planeti: da bi bilo zgodno podgrijati staro. Dok sam osluškivao kako se kroz gustiš tričarija prikrada ono bitno, pitanje imam li kakvih planova za večer, vrlo sam dobro znao odgovor, da su mi planovi spremiti se za put s osobom koju bih izabrao i da mi kao alternativu ponude ostatak svijeta, i kad je trenutak stigao rekao sam: ne. Nekoliko sati kasnije, sati koje je svijest našla načina prespavati, okružiti se bedemima neprobojnim za razmišljanja u stilu Što to radiš? S kojim ciljem?, pozvonio sam i u vratima ugledao dječaka koji ih je otvorio i onaj prvi put, sad za glavu višeg, i zapravo prepoznatljivog samo po vratima. On je mene prepoznao nakon malo žmirkanja i razveselio mi se i bio je razočaran što neću ući, ali mi nije znao reći kamo je otišla mama, samo da će se vratiti kasno. Njezina odluka da nastavi našu romansu, ma kako dugo promišljana, nije bila dugovječna, i ja sam to primio sa zahvalnošću. Ali ne i olakšanjem; da se i dogodilo, u srce mi ne bi bilo stalo više krivnje. A nisam se mogao domisliti koja ju je dobrobit trebala isplatiti.

Što smo auto ostavili u trajektnoj luci bila je također pogreška, doduše manja, i vjerojatno ne bi završilo drugačije ni da je doplovio s nama na otok, ali boravak se bez njega lakše pretvorio u tamnovanje. Na internetu se nisu dali sagledati baš svi aspekti mjestašca koje smo odabrali, upravo po nepoljuđenosti koju je obećavalo; primjerice, da se u posezoni dućan zatvara, pa do zamjenskog, preko brda, treba pješačiti pola sata. Ili da su stijene između kojih se usjekla jedina plaža tako nazubljene da je nemoguće iz nje makar iskoračiti obalom, kamoli potražiti osamljeno mjesto. I da posezona ipak nije isto što i post festum nuklearnog rata, a nepometene duše da malobrojnost nadoknađuju grlenošću i zbijanjem redova u obiteljski ambijent. Odnosno, da ćemo na dražesnoj zajedničkoj terasi apartmanske kuće večeri provoditi u skupnom veselju koje ni daleko brojniji orkestar zrikavaca ne bi nadglasao, slijeva dva para slovenskih zaljubljenika u kartaške igre i lirski potencijal riječi povezanih s genitalijama, zdesna obitelj bosanskog poslovnog čovjeka koji je i iza ponoći imao štošta reći svojem mobitelu, manje zahtjevnog u pogledu jezičnih istraživanja, zapravo strastvenog poklonika nepromjenjive, svenamjenske formule bez koje se nije dala ispljunuti ni jedna jedina rečenica, jebo majku.

Prizor je oduzimao dah kad smo s otočke krijeste mjesto ugledali iz autobusa, muzejskog, još jedva sposobnog odahtati tu jedinu jutarnju liniju: duboko pod nama, usred lunarno gole litice, već tako upržene da je treperila, strme poput zida, šačica kuća na nju samo pribodenih, kao da je pitanje trenutka kad će se skotrljati; sasvim dolje, obećavala im se podmukla plava mekoća, prividno u sebe uvrnuta, udubljena u glatku meditaciju. Iznutra, kad smo dovijugali u taj labilni džepić otpora sunovratu, sve je izgledalo iskošeno, poput pogrešno obješene slike, i kao da je potiho popuštalo, klizilo prema dolje: nepažljiv je korak niz padinu odranjao kamenčiće, zgrade su se propinjale i prsile se balkonima spremnim da se zaklope kao muholovke, kržljava stabla među njima uzalud su plazila grane u potrazi za uporištem, parkirani automobili izazivali su morsku bolest; cijeli je sklop vapio da ga se hitno usidri debelim lancima.

Plažu je projektirao Federico Fellini. Bila je to zapravo kombinacija plaže i ribarske lučice, premda se ribarâ nije vidjelo, jedino dva algama pripečena kaića i tri krepane vrše na molu. Vidjelo se i na dnu kraj mola pohranjeni bicikl, starinski, sa svjetlom na dinamo i košaricom, premda je, ili baš zato što je nezamislivo biciklom svladati tu strminu. Zbog nje, obitelji su na plažu dolazile cjelodnevno, dobro opremljene plastičnim hladnjacima i pomagalima za aktivni odmor. Ako se štogod zaboravilo, obično se našlo kod susjeda; znalo se što ruča, koja ga riječ muči u križaljci, zahvaljujući amfiteatarskoj akustičnosti koju je plaži podario oklop od grota; priroda je predvidjela i fastfood, u stijeni izdubivši ognjište, Ovaj se prep’ko, jebo majku. Kopnenim dijelom vladalo je, apsolutistički, troje ili četvoro predškolske djece, po svemu sudeći zajedničke; ako se kome prikakalo, to je uz skupnu potporu obavio tamo u kutu. More, pak, nisu napuštala dva okruglasta četrdesetgodišnjaka oduševljena piciginom, svojim dostignućima u toj djelatnosti, potvrđujući ih nepoderivim uzvicima Bravo, kume! Kao ni bodybuilder natjecateljskog kalibra, od onih za koje misliš da postoje isključivo u stripovima, s rukama do poda i fašističkom frizurom, doduše bez svoje aparature, cijelim bićem posvećen plutanju na luftiću. Samo je jedno nedostajalo: cirkuski patuljak koji bi se smjestio posred plaže i mirno se odao masturbaciji.

Moglo se doći rano ujutro, ili u sumrak. Ali ranojutarnje užitke zna cijeniti tko je proveo barem kakvu takvu noć, a u sumrak, istina je, plaža se nakon desetak dana počela udaljavati, zamicati iza granice dohvatljivosti. Do sumraka bi se razgnjecala glavnina moje mobilnosti, pa i potencijala uspravnosti, postao bih dio ležaljke na terasi. Treba reći da je na terasi bilo sasvim prihvatljivo, naročito prijepodne, kad bi se pokupili kartaši i pračovjek s mobitelom, pa sve dok je ne bi preuzelo sunce, pri silasku mlateći iz petnih žila. S knjigom u ruci i nogama ispruženim preko balustrade, tu sam bio u svojem kraljevstvu; ispod, krovovi su nam se u kaskadama klanjali, kameni zidovi obećavali nepoderivost, imunitet od bura i potresa, zelenila se našlo koliko treba da rashladi dušu, ozon je zapuhivao s pučine, azur se rastvarao u nedogled. I nadasve, ti si očima neprestano bila na dohvatu, punila ih neizmjernom slašću. Sklupčana u obliku slova s pod plahtom koju pažljivo ljuštim, ošamućen od radosti pred onim što se razotkriva, što već poznajem u svakoj potankosti a i dalje ne mogu pojmiti da mi, zašto mi, želi pripadati; lice zapljusnuto zvonkim smijehom, i odmah primireno kažiprstom preko gornje usne; odrješita linija brade i meditativna sjena pod jabučicom, iz profila, dok grickaš olovku nad skicom uvale; haljina boje pijeska, pripijena, sa svojim ispupčenjima, proplancima i uleknućima; nožni prstići, dirljivo neodrasli, usred kreveta kao zalutali; listovi kad ih depiliraš i dok opipavaš rezultat čuje se šuštanje svile; pazusi u koje, dok trljaš kosu nakon tuširanja, želim zariti lice i tako provesti ostatak ljetovanja, nay, radnog i umirovljenog vijeka. Bezbroj me takvih bljeskova protreslo slatkim bolom. I našao sam dovoljno bezumnosti da ih do posljednjeg odšutim.

Tijelo je tražilo, i dobivalo svoje. Ujutro, još u polusnu, do ručka rado još jednom, i nakon popodnevnog odmora, ili umjesto njega, ili umjesto ručka, glad se sama dohranjivala i prenadraženu kožu hladila omamljenošću. Ali prema večeri bi se prigrtala mlitavost, želudac bi oticao, bljutavi talog rastao, gorki se oblaci valjali, konture se svemu rasplinjavale, sve se u meni pretvaralo u blato. Vrijeme bi, razbalavljeno, nalik sluzi obješenoj u zraku, odbijalo sâmo putovati, ikamo se pomaknuti; svaku je sekundu, mukotrpno, trebalo odraditi. Postalo bi neopisivo teško biti ja. Nedohvatno mojim trenutnim resursima, popuniti ljušturu koja me predstavljala, u nju uspuzati iz šahta.

U jedan od tih sumraka uspeli smo se preko brda. S najviše točke otočke pogled je pucao dramatično daleko i pogađao u ožalošćujuće malo, nešto je krvave maglice zrcalilo ili možda naviještalo nijemi prasak, slabunjav je trag nakon potonuća ostavilo srce naše galaktike. I naš privremeni dom, zajedno sa svime što smo u njega donijeli, odavde je izgledao prilično sitan. Onim drugim obronkom, nevoljko, kao u grotlo se spuštalo mjesto, koje bi ovdašnji zacijelo nazvao grôdom, iako su i grôd i grotlo još prije zaravni razgrôdili kupinjôci i drôč. U tmini su se, iza zadnjih kuća, još razabirale ruševine vinogradâ, precijepljenih u makiju, a dalje se, prema unutrašnjosti otoka, protezao stoljetni egzodus. Ako spor u dolasku, mrak je u konačnici pokazao itekakvu učinkovitost; posezona nije pogasila baš svu rasvjetu, ali kompromisne, mjestimične luči samo su razdraživale oko, pomagale skliskosti kosih uličica, izjedenih uleknućima i kanalima iz kojih su cijevi stršale poput kostiju, kao da je u tijeku rovovski rat među glodavcima. Škure su listom bile sklopljene, nalik vjeđama na slijepim očima. Još ih je više nedostajalo, kao i prozorskih okvira, i vrata, i svega što iza pročelja obično tvori kuću; prevladavajući vid arhitekture ovdje je kameni skelet urušena krova u kojem raste smokva ili se unutra baca smeće i ekskremente. Samo tko, postajalo je sve nejasnije, jer smo od živih naišli jedino na par mačaka po mršavosti više nalik krpama, što su nas glavama ispratile kao da upravo mi smo bivši a ne one i njihova domaja. I onda je odnekud izmiljela djevojčica u narodnoj nošnji, s bogatim paketom sukanja i čipaka, zatim još jedna, potvrđujući da je nešto žîvlja tu ipak preživjelo peronosporu i urbanofilne migracije i jadransku orijentaciju otimačine, žilava je to tvorevina, čovjek, naročito otočni, čak i slavi svoju povijest kad ga već sadašnjost ne ide; kod crkve, rekle su nam, na programu je folklorno okupljanje, lokalni Folk pokazuje figu Ojroturistu a sebe autentičnog, konzerviranog, posezonskog, pokazuje isključivo sebi. Nepozvani, samo smo se dali uputiti mjestu gdje se može dobiti hrane; tu su nam se ugodno iznenadili i podivili se našoj mladosti i jedinstvenoj ljepotnosti blizanačkoj i htjeli s nama o štočemu razglabati, samo im se po kuhinji nije baš petljalo, i da nije bilo košarice s kruhom bili bismo izgrizli jedno drugo, a kad su se smilovali više se nije dalo ne vidjeti koliko si sita mojeg lica i njurganja, prikladnije rečeno mojih sranja, da ćeš zapaliti nad jedva prevrnutom salatom od hobotnice, ja sam svojoj ribi još neko vrijeme čupao kosti, ti si sve trpkijih usana dolijevala iz bokala i pogledom mi kraj glave parala zrak, i onda smo, bez riječi, otklipsali uzbrdo pa se stuštili u mrklu mrklinu.

Jutro nas je dočekalo prevučeno nepomičnim sivilom. Ni daška zračnih gibanja, nikakvih zbivanja na vidiku, sve nekako potuljeno pod olovnom kapom. Prvi put da si sama otišla na plažu, i to ne pitavši dvaput, ne istražujući što točno znači slijeganje ramenima. Pa sam cijelo poslijepodne opipavao razdvojenost, kako bridi i krulji od tebe evakuiran prostor, imao sam prilike degustirati uzaludnost, bezdušno gorku, vremena iz kojeg si istrgnuta; tih su dva tjedna, pokazalo se, u meni stvorila narkotičku ovisnost, tijelo više nije pristajalo ostati bez tebe nekoliko sati. Ali kad si se vratila, ni zucnuo nisam o valu topline koji me oblio. I kao iz topa sam zaboravio doživljaj, nije me spriječio da potonem natrag u blato, da u njega zurim i ništa drugo ne pronalazim u ustima, ni naznaku odgovora odakle je stiglo, je li starija kokoš ili jaje, je li mi tih par zrna s dlana pokljuvalo nešto nalik depresiji, što tako zovem samo iz ljubaznosti prema hipokratima koji se kunu da sve se nekako zove, ili se to izleglo iz spoznaje da i prekrcan ljubavlju jasnije od sveg trajanja vidim njegov odraz u negativu, koji prokleto brzo sve prožme i zatruje, i ništa ne pomaže što ga kao vrli hipokrit umatam u pješčane ili blatne metafore.

Sljedećeg dana, jednako sivog, gluhog, anemičnog, na plaži se pojavio taj (poljski? slovački?) par sa svojim mongoloidnim potomkom. Zdrav je roditeljski pristup zacijelo ne naglašavati bolest, dijete ne pretvarati u kazalište; ali oni su mu kosu na tjemenu zavezali u perčin i odjenuli tange. Odložen u pijesak, onako vrećast, savršeno je uprizorivao ratnika koji se odmara nakon beskraja projahanih stepa, neosjetljiv na nebesko palucanje i na dječje ciktaje. Nije mu trebalo igračaka niti imalo tuđe pažnje; satima ga je zaokupljalo, i u blaženoj nasmiješenosti održavalo negdje daleko od plaže, izvan tuzemnih koordinata, otkriće da pijesak oživi kad ga se zagrabi dlanom, koliko traje dok ne iscuri kroz prste, i da to je postignuće nepotrošivo, čim ruke ti ostanu prazne da možeš opet zagrabiti i život mu vratiti. Neki ga pokušavaju uobličiti u kule i dvorčiće, makar do prvog povjetarca, većina samo podmeće stražnjici, a on je u presipanju, ne znajući, našao skrovište od pokvarljivosti.

I onda se plaža podigla na sve noge, kad je jedno od djece, pokazujući u more, počelo vriskati morski pas! morski pas! i na pedesetak metara od obale zaista se lijepo vidjelo gdje među valovima putuje crna peraja. I u špaliru, istina na dva, tri metra od mokre crte jer hajde budi siguran što nisu sposobne te nemani, napeto smo joj promatrali primicanje, lijeno ali postojano, zgušnjavanje goleme mrlje tik pod površinom, dok nam nije doplutala ravno pred noge, kao epistola riblja, poslanica upućena nam iz zamorja, i tajac je zavladao kao u očekivanju da prozbori, da na pijesak ispljune našu presudu, i kad se zaista nasukala nastupilo je suglasje da riječ je o delfinu, tko zna otkad već bivšemu, ali ne i olakšanje, plaža se homogenizirala u ganuću i žalovanju, što su zajedno s vonjem raspadanja ostali nad njom lelujati i nakon što je mrcina odvučena gumenjakom na pučinu. Svatko je iz te poruke morske iščitao što je htio, tragične metaforike koliko joj je znao upisati. Nas dvoje nije ni za tren napustila sljedeća dva dana, plažu je pokopala i apartman omotala grobnom šutnjom, a trećeg ujutro, kad sam sišao s brda natovaren namirnicama, više te nije bilo.